KOLUMNA
Mi koji smo devedesetih stali na čelo svog naroda, nemamo
pravo na „pledoaye za dokolicu“, sve dok
taj narod ne osjeti bar malu blagodat s(mir)aja i rahatluka u svojoj zemlji“!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
I kako to obično biva u životu, u kojem čovjek snuje a Bog
sve određuje, taman kad sam htio napisati kolumnu u kojoj bih kritizirao Harisa
Silajdžića zbog njegovog intervjua u kojem je rekao kako nije želio biti
političar, već pjesnik, susreli smo se i pozdravili, prvi put, možda nakon
desetak godina.
Silajdžića sam podržavao na izborima 2006. , kada je i
pobijedio Sulejmana Tihića, a razišli smo se koliko zbog personalnih razmirica,
više zbog njegovog izbora ljudi u politici, koji su ga, nek’ mi to bude satisfakcija,
davno napustili i izdali! Hajde da se prisjetim tih dalekih dana kad sam došao
Silajdžiću i rekao: „Harise, Alija je uspio podići teret težine, recimo od 50-tak kilograma, a mi smo mlađi i probajmo
podići teret teži bar za jedan frtalj. Možda dobijemo bruh od naprezanja, al’
vrijedilo bi zar ne?!“; rekao sam mu ovo kad smo dogovarali izbornu kampanju
2006.
Gdje su bošnjački politički veterani?
Stoga sam htio pisati tekst o bošnjačkim političkim
veteranima, gdje bih kritizirao Silajdžića što se distancirao od politike,
odnosno što se prestao boriti za Bosnu! Baš sam mislio usporediti odnos
pjesnika a zločinca Radovana Karadžića, koji je tih dana kao „veliki sprski političar“
dao intervju iz zatvora, pa i zločinca Momčila Krajišnika, koji se tih dana
sastao sa svojim saborcem Tomom Nikolićem, a nakon što je napisao i
ispromovirao svoju knjigu kako su se (zločinački) borili za svoje srpstvo, sa
Harisom Silajdžićem velikim bošnjačkim političarem koji žali što nije bio
pjesnik! „Pogledajte koliko su zločinci fanatično odani i predani svoj
zločinačkoj viziji, za razliku od vas!“, mislio sam ukoriti nekoliko bošnjačkih
političkih veterana.
Niti sam čitao, niti ću čitati Silajdžićeve pjesmuljke,
upravo zbog toga što mislim da mi, dakle i sebe s ponosom svrstavam u tu grupu,
koji smo devedesetih stali na čelo svog naroda, nemamo pravo na „pledoaye za
dokolicu“ , sve dok taj narod ne osjeti bar malu blagodat s(mir)aja i
rahatluka u svojoj zemlji“!
Da sam napisao takvu kolumnu ne bih puno pogriješio, ali ne
bih bio u pravu bar kad je riječ o Silajdžiću. On, na svu sreću, djeluje, radi
i bori se na svoj način, onoliko koliko može za Bosnu!
Stoga mi je kahva sa njim višestruko prijala. Prvo, kako je
rekao rahmetli Alija Izetbegović da će nas sve „pokriti zelena trava“, i lijepo
je da smo prešli preko hatara i obnovili svoje prijateljstvo. Drugo, veoma mi
je drago da smo u biti Silajdžić i ja ostali istomišljenici, posebno kad je u
pitanju nacionalna politika, pa čak imamo približno slično mišljenje i o akterima
te politike.
Ono što bi mogao istaći iz razgovora, jer bi moglo zanimati
javnost, iako je meni bilo veoma poznato, jest činjenica da Silajdžić još uvijek
vjeruje da su napravljene sljedeće krupne greške u nacionalnoj politici, koje
on nije mogao ispraviti. Radi se o velikoj privatizaciji, načinu na koji je ona
sprovedena, i zato krivi Carla Bildta, pa i samog Aliju Izetbegovića koji je
kao tadašnji predsjednik SDA taj koncept privatizacije velikih državnih
preduzeća aminovao.
Potom vjeruje da je pitanje državne svojine krucijalno
političko pitanje sa više aspekata i da ne vidi da su sadašnji akteri toga
dovoljno svjesni. Navodno je upravo to pitanje bilo glavna tema na posljednjoj
kahvi koju je, prilično davno, popio sa Bakirom Izetbegovićem.
Silajdžić ostaje pri svojoj viziji preustroja države sa 4-5
ekonomski regija u kojima će se garantirati sva prava pojedinca, odnosno
građanina. Dakle, on ne vjeruje da je moguće da građani uživaju demokratska
prava u prostorima u kojima je organizirana vlast po nacionalnim principima. Tu
Silajdžić dosta krivi međunarodnu zajednicu koja, faktički, podržava nešto što
građani, a posebno Bošnjaci, uopće ne žele. Kad je u pitanju međunarodna
politika, Silajdžić je tu suveren i moje je bilo samo da ga pomno slušam. Ali,
kad je u pitanju „domaći teren“ imam osjećaj da je suviše dugo „na klupi“ i da
nema baš najbolji uvid u političke prilike i međustranačke odnose.
Podržite Senada Šepića!
Stoga vjerujem i da javnost sigurno najviše zanima da li je
vremešni Silajdžić još uvijek „zagrijan“ da se vrati u politiku, kao što je i
mene osobno, priznajem, zanimalo. Pa i o tome smo razgovarali i od toga je
najzanimljivije ovo zbog čega i pišem kolumnu. Znam koliko se SDA-ovi lideri
plaše Silajdžića. Nisam jedini koji sam mu rekao da oni drhte i od njegove
sjenke i da su stoga spremni na sve kako bi ga spriječili u tome. „Ne bi dobio
jednu, već deset letvi po glavi samo ako bi se negdje našalio kako se želiš ponovo
kandidirati“, upozorio sam ga.
Letva koju je dobio Adil Osmanović u Srebrenici poslužila mi
je kao jedan od argumenata kojim sam Silajdžića podsjetio na letvu koju je on
dobio u Cazinu kad je osnovao Stranku za BiH. Danas vidim koliko je to bio
hrabar i značajan Silajdžićev iskorak. Jer baš danas, kao nikad ranije, baš
Bošnjaci su ušli u „svrzino kolo“ iz kojeg ne mogu izići. To što ih je neko iz
međunardonih krugova uporno gurao da prave svoju „muslimansku enklavu“, sa radikalno
islamskim imidžem, a narod uporno odbijao, dok je SDA, za koju je narod opet uporno
glasao, bila „kooperativni“ partner tim i takvim međunarodnim krugovima, rezultirao
je stanjem koje možemo nazvati „bermudskim trouglom“ aktualne bošnjačke
politike.
Ti međunarodni krugovi su „progledali kroz prste“ i
kooperatvnim liderima SDA opraštali sve letve, dok su opoziciju sa ljevice, posebno
u vrijeme liderstva Zlatka Lagumdžije, podržavali samo u onoj mjeri u kojoj je opozicija
servilna prema vladajućoj SDA!
Tako je i danas kad je ljevica možda Bošnjacima
najpotrebnija, ona opozicijski djeluje tek toliko koliko može istrgovati neku
poziciju za sebe, a nakon što joj SDA (ot)kupi nekog poslanika tamo gdje joj je
potrebna većina za apsolutnu vlast!
Još se servilnije ponaša intelektualna elita koja se susteže
od suštinske krtitike, da ne kažem borbe, protiv SDA-ovog opasnog populizma
ispod kojeg „dahću“ odredi „letvaša“, poput onih koji su nasrnuli na
Osmanovića! Intelektualna ljevica ima izgovor, a izgovor je gori od greške (!),
u terorističkim napadima na Charlie Hebdo, te pitanje vjerskog radikalizma prepuštaju
nacionalno-vjerskim liderima sa kojima u političkom smislu kolaboriraju, a u
ideološkom smislu su već u procesu kohabitacije!
Tako da je istupanje SDA-ove parlamentarne četvorke, Salke
Sokolovića, Senada Šepića i Sadika Ahmetovića jedini pokušajzaustavljanja tih
trendova i otimanja ispod političke kontrole SDA. Svakako treba imati u vidu da
se ova četvorka okuražila uspjehom nekolicine nezavisnih načelnika, pa
ustrajava na pokušaju reforme stranke koja je zaglibila u sopstvenim
anomalijama i spletkama, ali je jasno da oni više ne „nasjedaju“ na patetična
umoljavanja Bakira Izetbegovića, koji lamentira kako je „država u krizi“ i da
je Bošnjacima „političko jedinstvo potrebnije više nego ikada“.
Među njima se posebno izdvaja uporni Senad Šepić. Koliko god
mu nedostajalo liderske harizme, bez koje se vrlo teško nositi sa harizmom
„sina oca nacije“ koju je naslijedio Izetbegović, on je pokazao da ima volje i
kuraži suprotstaviti se „zelenim snagatorima“, koji ne prezaju ni od letvi da
bi sačuvali vlast, ali više sopstvenu kožu jer im mnogima „zveckaju lisičine“
pod pendžerima udobnih kancelarija!
Zato, večerajte, Harisa ne čekajte! Već podržite sve one
koji se ne plaše letvi!
(TBT)
