Gotovo istodobno dok ga Evropska rukometna federacija proskribira, tvrdeći da njegove pjesme nisu primjerene međunarodnom sportskom turniru i njihovim vrijednostima, na Thompsonovu koncertu u Splitu publika urla ‘Ajmo, ajmo ustaše’.Ali o tome se ni ministri, ni premijer ni šef Sabora ne oglašavaju. Ta ih ljupka fašistoidna skandiranja ne konsterniraju
HDZ-ova se vlast jako uzrujala zbog zabrane izvođenja jedne pjesme omiljenog im Marka Perkovića Thompsona na Evropskom rukometnom prvenstvu u Švedskoj. O toj su se strahoti odmah oglasili njeni prvaci: i ministar vanjskih poslova, i premijer, i šef Sabora. Ne vide, kažu, nikakva razloga za takvu, po njima, neprihvatljivu odluku. U toj lijepoj pjesmi, tvrde, nema ničega spornog, samo čuvstva koja sportaše potiču na borbenost. Borbenost je tim povodom i u njima uzavrela. Gordan Jandroković, čije su specifične karakterne osobine opjevane i u njegovu ne baš slavnu nadimku, odjednom se osokolio. „Pjevat ćemo je još glasnije“, prkosno se uskopistio. Dok se svijet lomi i međunarodni se poredak doslovce urušava, hrvatska se vanjska politika – kao da nema pametnijeg posla – bavi jednom muzičkom numerom na nekom sportskom natjecanju, pišeJelena Lovrić.
Pjesma je možda lijepa, ali je pjevač jako problematičan. Dok mu u Hrvatskoj tepaju, pokušavajući da ga pretvore u nacionalnu ikonu, izvan granica hrvatske države dotični se proslavio svojim naci-imidžom. Otvorenim koketiranjem s ustaškim simbolima i sentimentima. Gotovo istodobno dok ga Europska rukometna federacija proskribira, tvrdeći da njegove pjesme nisu primjerene međunarodnom sportskom turniru i njihovim vrijednostima, na Thompsonovu koncertu u Splitu publika urla „Ajmo, ajmo ustaše“. Ali o tome se ni ministri, ni premijer ni šef Sabora ne oglašavaju. Ta ih ljupka fašistoidna skandiranja ne konsterniraju. Nisu reagirali ni na buljuke navijača koji Zagrebom marširaju s desnicom dignutom na zloćudni pozdrav. Djeca u crnom koja izgledaju kao hrvatska varijanta Hitlerjugenda. Hrvatskoj se ponovno događa gotovo isto što joj se već jednom dogodilo s Bleiburgom, kada je Austrija zabranila održavanje majskih komemoracija zbog njihovih neprihvatljivih, revizionističkih poruka. Tamošnja su se okupljanja godinama pretvarala u proustaške derneke, pa su ih domaćini na koncu odlučili otkazati. Ni zabrana u Švedskoj nije iznenađenje. U velikom broju evropskih zemalja Thompsonovi koncerti ne prolaze.
Epizoda s nepoželjnom pjesmom na evropskom rukometnom nadmetanju dobro ilustrira nesporazume koje Hrvatska ima s razumijevanjem svoga mjesta u svijetu. U europske se institucije Hrvatska potpuno integrirala, ali je u akceptiranju europskih vrijednosti nazadovala. U vrijeme svoga pristupanja Europskoj uniji činila im se mnogo bližom ili barem zainteresiranijom. Dok se premijer Plenković hvali svojim vezama s evropskim i svjetskim čelnicima i po inozemnim se metropolama suvereno kreće, kao da je doma, istodobno se neke druge bliskosti i suradnje na međunarodnom planu pokušavaju prikazati kao suspektna ili izdajnička aktivnost. Tako su se za zlu kob Thompsonova muziciranja u Švedskoj prvaci HDZ-a dosjetili optužiti domaću političku konkurenciju.
Najdalje je u tom skandaloznom fejkanju otišao u posljednje vrijeme politički potpuno podivljali bivši splitski gradonačelnik Opara, koji je za zabranu pjesme okrivio „domaće cinkere, ljevičare i ocrnjivače, koji posvuda vide ustaše i ovima su dojavili da otkažu“. Njegova izjava implicira da su oponenti i navodni podrivači jači od onih koji vladaju hrvatskom državom i problematičnog pjevača snažno protežiraju. Zapjenjeni pokušaji prokazivanja tobožnjih izdajnika hrvatske stvari zaboravljaju na činjenicu da Švedska ima prilično bogato, a loše iskustvo s raznim proustaškim organizacijama, pripadnici kojih su na njenom terenu izveli više terorističkih akcija, neke i s velikim brojem ljudskih žrtava. Uglavnom, HDZ kao da se vratio u devedesete. Vrijeme kada se za svaku kritički intoniranu opservaciju s inozemnih adresa optuživala takozvana peta kolona, pa se po Hrvatskoj javno žigosala i proskribirala saradnja s međunarodnim organizacijama i objavljivale potjernice za dopisnicima stranih medija, uz redovito prebrojavanje njihovih krvnih zrnaca, zaključuje Lovrić u svojoj kolumni objavljenoj u Nacionalu.
(TBT)
