KOLUMNA
Bilo da je tražimo, borimo se da je sačuvamo ili čeznemo jer
smo je izgubili, čovjekov život mjeri se njegovom potragom za ljubavlju. A vrijeme
uvijek ističe
Piše: Tony Parsons, thebosniatimes.ba
Kada sam bio dječak i ništa nisam znao o ženama, životu i
ljubavi, pročitao sam roman od hiljadu stranica o ljudima koji su u ovim
stvarima bili stručnjaci.
Može biti da je Odavde do vječnosti Jamesa Jonesa najbolja
knjiga ikada napisana o vojnicima. Ali Odavde do vječnosti – mada počinje
zlostavljanjem u kasarni, a završava se napadom Japana na Perl Harbor – naposljetku
nije knjiga o ratu. Glavna tema romana je ljubav i, naročito, koliko puta čovjek
može da je spozna prije nego što mu vrijeme istekne – pravu ljubav, od onih na
kojima biste sagradili život, što vas okrene naopačke i koju prepoznate istog
trenutka kada se dogodi. James Jones već je znao ono za šta je meni trebao
čitav život da naučim. Ljubav se neće događati vječno.
Ne dobijamo bezbroj šansi da u ljubavi uradimo sve baš kako
treba. Prilike su ograničene. Vrijeme ističe. Dok se narednik Warden (lik Burta
Lancasterau filmskoj adaptaciji) odvozi od svoje supruge posljednji put, računa
u sebi koliko je puta i životu zaista volio neku ženu i još koliko bi ga puta
ljubav ponovo mogla pronaći.
“Pet pravih. Pet koje se računaju. Za koliko godina? Za
16 godina. Možda će mu, ako bude imao sreće, ostati vremena za još dvije, tri,
prije nego što ostari… Jedino se tome mogao radovati u budućnosti. Možda. A
imao je toliko toga u prošlosti čemu se radovao. Zasigurno. Još tri koje će
doći, ako bude imao sreće.”
Dok je još čitav život bio preda mnom, to otkriće pogodilo
me je poput groma, a ipak, još tada sam postao svjestan njegove istinitosti.
Čovjek se može zaljubiti ograničeni broj puta.
Koliko puta? Jednocifreno, to je izvjesno. Ma koliki broj
seksualnih partnerki dosegli, žena koje ćete iskreno voljeti neće biti u
dvocifrenom broju, osim u slučaju da obmanjujete sebe – a i njih. U Odavde do vječnosti
narednik Warden koji je u ranim tridesetim iskoristio je pet, ostalo mu je još
tri. Osam pravih ljubavi za jedan život. Meni se čini sasvim optimističnim. Ali
na optimizmu se čitava stvar i temelji. Nakon tog prvog puta, zaljubljivanje
gotovo uvijk predstavlja trijumf nade nad iskustvom, optimizma nad cinizmom,
kada glava kaže “zaboravi”, a srce i dalje gori. Niko se od nas ne
može nadati beskrajnim šansama u ljubavi. To jednostavno ne funkcioniše na taj
način.
Nedavno sam se zadesio u društvu jedne sofisticirane žene.
Poveo se razgovor o tome koliko je puta ljudsko srce sposobno da voli – da
stvarno, istinski voli, ljubavlju koja je izvan granica zanesenosti i seksualne
opsesije, onom zarad koje sopstvenu sreću podređujete tuđoj.
“Četiri ili pet”, predlagao sam.
Pijuckala je vino.
“To bi moglo da bude tačno”, rekla je dok je provjeravala
poruke.
Mi smo životinje u potrazi za partnerom.
Nije previše komplikovano. Dotjerujemo se, pokazujemo svoje
genitalije, plaćamo novu turu pića. Za svoju knjigu Anatomija ljubavi: Prirodna
historija preljube, monogamije i razvoda, američka antropološkinja Helen Fisher
istraživala je ljubav u svim dobima – od onog početnog kontakta očima koji
pumpa krv do haotičnog, plačnog kraja, u desetinama kultura. U životinjskom
carstvu pronašla je beskrajan eho ljudske potrage za ljubavlju.
“Ženka šimpanze u tjeranju prići će mužjaku, podići
svoju zadnjicu do njegovog nosa, i povući ga naniže radi kopulacije. Kada
završi, onda pređe na skoro svakog narednog mužjaka u zajednici.”
Siguran sam da smo svi bili na takvim sastancima. Ali Fisherova
govori da je san svih – pernatih i krznenih, čovjeka i zvjeri – ona Prava.
Problemi počinju kada se ispostavi da je ljubavni san ništa više do još jedan
privid.
“Tražimo pravu ljubav, pronađemo nju ili njega i
skrasimo se”, piše Fisherova. “A onda, kada čarolija počne da blijedi,
um počinje da luta.”
Sedmogodišnji svrab je, u biološkom kontekstu,
četvorogodišnji, izvještava Fisher. Formiramo ono što antropolozi zovu
“parne veze”, širimo vrstu, a onda se naložimo na nekog iz
kancelarije. Eto velike ljubavne misterije – na planeti je sedam milijardi
ljudi, a vaša prava ljubav radi baš za stolom pored.
Zato što ljubav pronalazimo ondje gdje je možemo dobiti.
Prije nego što sam otkopčao prvi brusthalter u životu, čuo
sam svog oca kako svira Sinatrinu “It Was A Very Good Year”, grand
opus čovjekove seksualne historije.
Bilo je kao da mi je neko prorekao sudbinu. Ovako će biti,
insistirao je Sinatra. Biće djevojaka iz komšiluka. Onda će biti žena koje
upoznaješ u velikom gradu. A na kraju će doći žene koje imaju i život, i novac,
i status, ali su zapostavile ljubav. Tako je i bilo.
Pjesma “It Was A Very Good Year” posvećena je trima
fazama čovjekovog života – kada imate 17 godina, 21 godinu i 35. Prve pristižu proljetne
bujice, ljetne noći s djevojkama iz malog grada, noći u kojima imate seks pod
vedrim nebom, ne zato što ste mlado srce koje slobodno juri, već zato što još
živite u kući svojih roditelja i nemate kuda da odete.
Zatim dolaze sjajna svjetla velikog grada. “Kada sam
imao 21, bila je to veoma dobra godina za gradske djevojke”, pjeva
Sinatra, i, zaista, nikada nije bilo tačnijeg opisa toga šta znači biti mladi
muškarac bez burme u gradu u kojem živi deset miliona ljudi, imati seks u
iznajmljenim gajbama i djevojke koje žive na spratu iznad. A u posljednjem
poglavlju čovjekove seksualne historije, tu su žene koje su udate, i obično ne
za vas.
“It Was A Very Good Year” divna je pjesma, prepuna
sjećanja, melanholije i žaljenja za vremenima koja se nikada neće ponoviti. Ali
ta pjesma, nedvosmisleno, nije ljubavna. Nimalo nalik naredniku Wardenu iz
Odavde do vječnosti koji ima zalihe pravih ljubavi, narator pjesme svodi račun
seksualnih susreta koje je doživio.
Nego, gdje bi još muškarac mogao pronaći ženu koju će voljeti?
Samo mali procenat svih naših seksualnih susreta zapravo procvjeta
u ljubav. Moje nagađanje je da je to, oh, deset odsto. Ali svaka od seksualnih
partnerki zapravo je na audiciji za ljubav vašeg života. Sa neke vremenske
distance, neke od tih audicija mogu se činiti komičnim, farsičnim ili
tragičnim, poput prvog kruga talent showa Simona Cowella. Ali neizbježno morate
da gackate kroz gomilu beznadežnih zarad velike nagrade na kraju romantične
duge.
Za čovjeka je moguće da voli nekih pet puta, desetak ako ima
sreće ili ako spusti ljubavne kriterijume – zbog kojih sa većinom naših
seksualnih partnerki nećemo pronaći ljubav. Ali među svim razonodama i
katastrofama, nesrećnim aferama i vezama za jednu noć, između povrijeđenih osjećanja
i potrošene strasti, pronaći ćete najbolji razlog za život.
A jednom kada se ljubav završi, ništa neće biti važnije od
toga da je pronađete ponovo.
Uradit ćete bilo šta za ljubav. Najveći cinik će zbog nje
okrenuti svoj život naopačke. Čovjek koji je vidio sve nanijet će ogromnu bol
onima s kojima dijeli život, stavit će sopstveno srce na Tantalove muke i načinit
će sebe očajnim – sve zbog ljubavi. Ne, ne čak ni zbog ljubavi. Zbog mogućnosti
za ljubav, za nejasnu naznaku da bi mogao dobiti šansu za još jedan put. I zbog
nade da će ovog puta trajati. Toliko riba u moru, a sve tako klizave.
Naše prosuđivanje zamagljeno je ljubavlju. Ali život je
očajnički krotak bez nje. Ona, ili nedostatak nje, definiše naše živote. I, čak
i kad sumnjamo da će se neizbježno završiti u suzama, nastavljamo da vjerujemo,
jer nema ničeg drugog što bi se moglo uraditi. Ma kakvo da nam je mjerilo uspjeha
– novac u banci, automobil, svjetlucave nagrade ležerno smještene na policama
za knjige – znamo da je sve bezvrijedno ako nemamo nekog koga ćemo voljeti i ko
će uzvratiti ljubav. Pa šta ako se ljubav otrca? Pa šta ako ona pobjegne s
vašim najboljim prijateljem? Pa šta što bi mogla da sve uradi opet sa nekim ko
ima više para od vas i dobije svoj sretan kraj u boljem dijelu grada? Srce je
mišić i vodit će vas ka ljubavi sve do dana kada bude prestalo da kuca.
Ljubav je teško pronaći, gledati kako umire, pustiti je, a
ipak u naše živote dolazi lako. Svi smo mi romantične budale. Ljubav se uvek
zasniva na slutnji, instinktu. Oblina lica, oblik nogu, način na koji joj se
kosa zanjiše kad se smije. To je štos sa ljubavlju. Uvijek se čini kao dobra
ideja u tom trenutku.
Ljubav može prerasti u nešto više – povjerenje, naklonost,
zajedničke uspomene stvarane tokom godina, naročito nakon velikog životnog
projekta imanja djece i ostajanja u vezi da biste gledali kako ta djeca rastu.
Ali uglavnom, ili ljubav pregori u vama, ili vi u ljubavi, mahniti trenutak
koji je trebalo da bude vječnost.
Uvijek postoji ljubav vašeg života. Sretan je onaj čovjek
čija je velika ljubav ne prva, nego posljednja. Ali ne računajte na to. Ljubav
vašeg života je stvarna, ona postoji, jedna koja će nadvladati sve ostale –
gorka istina je da može doći bilo kada.
Ipak, ne može se dogoditi ni prerano. Neće se desiti onda
kada erekciju možete da dobijete samo od gledanja u lijepo oblikovane nožice
stola. U ranoj mladosti najmanje smo mudri i najmanje spremni da bilo koga
volimo. Kada vas, ipak, zadesi mlade, a ne završi se dobro, njene posljedice –
razvod, djeca, problemi sa povjerenjem, strah od lošeg kraja – mogu se
odražavati kroz čitav vaš život. Prva ljubav jeste prava ljubav, ali doći će
još bolje. Međutim, ona se ne može dogoditi ni prekasno – kada treba da brinete
hoće li se vaša deca slagati sa njenom, kada je mnogo više toga iza vas nego
ispred. Industrija romantike, od online siteova za upoznavanje do ljubavnih pjesama,
tvrdi da ljubav uvijek može doći opet. Ali to nije istina. Čovjek može imati
toliko prtljaga da ne stigne da se ukrca na voz ljubavi.
U Odavde do vječnosti, Wardena velika ljubav događa se u
njegovim ranim tridesetim – onda kada je dovoljno mlad da svoje srce i dušu
baci pred stopala neke žene, a dovoljno star da zna da vrijeme uvijek ističe.
“Sumnjao je, nekako, da nijedna neće moći da se mjeri
sa ovom koja mu je došla u ranim tridesetim. Sumnjao je, plašio se, da će ova
biti vrh brda.”
To zvuči tačno, mada ne bih isključio desetogodišnju marginu
greške. Ali tako razlikujete ljubav vašeg života od ostalih. Prepoznate je
istog trenutka kada je ostavite za sobom.
(TBT, Nedeljnik)
