ANALITIKA
Prosvjetiteljstvo je bilo ishod ne samo
reformacije nego i stoljeća nasilnog religijskog konflikta, nakon kojih su neki
razumni ljudi zaključili da ne poboljšavaju svoje izglede ubijajući jedni druge
u ime Boga. To je turobna lekcija koju će muslimani na današnjem Bliskom istoku
tek naučiti iz evropske prošlosti.
Piše: Malise Ruthven, thebosniatimes.ba
U januaru 2015., nakon napada džihadista na
parišku redakciju satiričnog časopisa Charlie Hebdo, kada su ubili 12-ero
ljudi, evropske vođe su u francuskom glavnom gradu zajedno stale na čelo kolone
miliona građana te poveli šetnju uz uzvike „Je suis Charlie“ (Ja sam Charlie) u
znak solidarnosti sa žrtvama i osude zločinaca. Muslimani širom svijeta su
također osudili napad, kao i veliki broj islamističkih organizacija,
uključujući možda i najutjecajniju – Muslimansko bratstvo iz Egipta, koje je na
svojoj web stranici postavilo izjavu na engleskom jeziku gdje se „zločinački
napad“ žestoko osuđuje i navodi da „pravi islam ne podržava nasilje“.
Međutim, nisu sve pristalice grupe podržale
tu poruku. Mjesec dana nakon napada, aktivistkinja Muslimanskog bratstva u
Turskoj kazala je Shadiju Hamidu, stručnjaku u oblasti političkog islama, kako
se ne slaže s odlukom organizacije u vezi s izjavom. Poput mnogih današnjih
islamista, osudila je napad u Parizu, ali vjeruje kako bi se islamisti trebali
suzdržati od javne osude jer ih se na Zapadu mali broj oglasio kada su
egipatske snage sigurnosti izmasakrirale 800 članova Bratstva koji su bili na
mirnim protestima u Kairu u augustu 2013. „Naša krv se prolijeva i dan i noć i
niko ne obraća pažnju,“ kazala je. „Uredu je prolijevati našu krv, ali njihovu
nije… Ravnoteža u svijetu se poremetila.“
Taj osjećaj neravnoteže rasprostranjen je
širom islamističkih organizacija. Smatra ih se agresorima, same se osjećaju
žrtvama; osuđuje ih se kao netolerantne, a one se žale na nedostatak tolerancije
njihovih stavova. Nema sumnje da je čak nakon 15 godina, tokom kojih je glavna
tema svjetskih pitanja ispreplitanje politike i islama, islamizam i dalje
neshvaćen, naročito na Zapadu. Dvije novije knjige tematiziraju taj problem,
prvenstveno kroz krizu na Bliskom istoku i istraživajući ulogu islama u
nemirima. Obje knjige uspješno pojašnjavaju dileme, paradokse i konfuziju političkih
aktera u najturbulentnijoj regiji na svijetu, iako dva autora ističu drugačije
faktore.
Hamid, Amerikanac egipatskog porijekla,
stariji suradnik na Brookingsu i koji je nekoliko godina radio na istraživanju
u Kataru, Islamsku izuzetnost strukturira oko pitanja: da bi zemlje iz regije s
većinski muslimanskim stanovništvom postale liberalne demokratije, mora li
islam proći kroz reformu sličnu onoj na Zapadu putem koje je kršćanstvo postalo
podređeno principima prosvjetiteljstva poput slobode govora, izbora vjere i
ideje da bi pravna vlast trebala biti rezultat volje naroda? Ili, može li
islamski svijet ostvariti neki oblik muslimanske demokratije slijedeći
drugačiji put gdje bi islam zadržao svoj centralitet kao privatna vjera i javni
diskurs iako bi se i dalje na mnogo načina kosio s idealima prosvjetiteljstva?
Hamid tvrdi da je drugi ishod izgledniji. Po njegovom mišljenju, politika je
daleko važnija islamu nego kršćanstvu – koje se tradicionalno oslanjalo na
distinkciju Bog/Cezar da bi se razlučilo sveto od svjetovnog – i teško da će
muslimanski svijet dočekati reprizu putovanja Zapada ka liberalizmu koji je
ovisio o razdvajanju crkve i države.
U svojoj knjizi, Tarek Osman, egipatski
pisac poznat i britanskim slušaocima BBC-evog radio-programa Stvaranje modernog
arapskog svijeta, bavi se skoro istim pitanjima kao i Hamid. Ipak, za razliku
od Hamida, koji ima komparativni historijski pristup, Osman posmatra islamizam
kroz sociološku prizmu, identificirajući ga mjestom „društvene bitke – oko
identiteta, referentnih okvira, uloge religije, prirode vlasti i oko toga šta
znači biti arapskog, turskog ili perzijskog identiteta.“
Iako je Osmanov stav definiran, Hamidov
pristup je jasniji. Istražujući porijeklo ideala prosvjetiteljstva i propitivajući
njihova prava na univerzalnost, Hamid tvrdi da je islam fundamentalno drugačiji
od kršćanstva i da ova razlika ima „ozbiljne implikacije za budućnost“. Dodaje:
Ovo je bez sumnje kontroverzna, čak
uznemiravajuća tvrdnja, naročito u kontekstu sve većeg antimuslimanskog
osjećaja u SAD-u i Evropi. „Islamska izuzetnost,“ međutim, nije ni dobra ni
loša. Ona je jednostavno to, i trebamo je razumjeti i poštovati, čak i ako je u
suprotnosti s našim nadama i željama.
POSMATRANJE KAIRA IZ TUNISA
Iako obje knjige ulaze u historiju islama,
u njihovom su fokusu prvenstveno novija dešavanja – naročito neuspjeh arapskih
otpora 2010/11. da stvore ono što Hamid naziva „zakonitim, stabilnim političkim
poretkom.“ Taj je neuspjeh rezultirao obnovom autoritarnih struktura i u isto
vrijeme je napravio prostor za radikalnije oblike otpora, poput džihadistističkih
zločina samoprozvane Islamske države. Hamid je posebno zainteresiran za
okolnosti koje su islamiste okrenule protiv sekularista nakon otpora u Egiptu i
Tunisu i koje su dovele do pada i Mubarakovog i Ben Alijevog režima. Svrgnuvši
njihove tlačiteljske lidere kroz narodne pokrete, obje su zemlje izabrale vlade
kojima većinom upravljaju islamisti. Ali u tom trenutku njihovi su se putevi
razišli – iako ne toliko dramatično koliko se može učiniti.
Na ljeto 2013., egipatska vojska svrgnula
je izabranog predsjednika islamistu, Mohameda Morsija. General Abdel Fatah
el-Sisi preuzeo je funkciju predsjednika i vratio autoritarnu vlast. Vojnom
puču prethodile su masovne demonstracije – možda najveće u historiji Egipta –
koje je organizirao Tamarod (Pobuna), pokret na čijem su čelu liberali i
sekularisti motivirani svojim viđenjem Morsijevog plana da islamizira egipatsko
društvo. Ovakve stavove dodatno su rasplamsali egipatski mediji, kao što Osman
navodi:
Vodeći novinari su u desetinama članaka žestoko
osuđivali „put kojim se država pretvara u Afganistan“. Umjetnici i poznate
aktivistkinje optužili su islamiste za omalovažavanje žena: „posmatraju nas
prosto kao seksualne objekte“, „misle da smo njihove manje vrijedne polovine“.
Neki su se zarekli na borbu za pravo Egipta da njime ne upravljaju „imami“, čak
ni ako su oni došli na vlast preko glasačkih kutija. Bez obzira na promjenu razmišljanja
i retorike Bratstva od sredine 20. stoljeća, njegov drastičan okret od ilegalne
organizacije do stranke koja vlada Egiptom mnoge je Egipćane ostavila, naročito
one iz više srednje klase, izgubljene i preplašene.
Alaa Al Aswany, možda najpoznatiji
savremeni književnik u Egiptu i arapskom svijetu, upozorio je u nizu svojih
tekstova da se islamisti služe vjerskim sloganima kako bi ubijedili nižu
srednju klasu i nižu klasu iz ruralnih područja – tradicionalne pristalice
Bratstva – da „biti dobar musliman“ znači podržati konzervativnu agendu koja je
u suprotnosti sa egipatskim „dugotrajnim, prekrasnim, blistavim i
pluralističkim identitetom.“ Osman ovu polarizaciju, potaknutu „medijskim kućama
s bliskim vezama moćnika iz Mubarakovog doba“, vidi kao ključnu za javnu
delegitimizaciju Morsijeve vlade koja je već poljuljana nakon pada stranih
ulaganja i turizma. Sve je bilo spremno za puč kada je Morsi na takve izazove
odgovorio izdavanjem ustavne odluke kojom sebi omogućava neograničenu vlast da
donosi zakone i pri tom ne bude podložan provjeri izvršne ili sudske vlasti.
U Tunisu se pojavio sličan scenarij između
islamista i sekularnih snaga nakon što je diktatorski predsjednik Zine el-Abidine
Ben Ali svrgnut u januaru 2011. Obrazovane elite i viša srednja klasa dugo su
profitirale od Ben Alijeve vladavine i odlučno su se protivile davno
zabranjenoj, ali naglo oživljenoj islamističkoj stranci Ennahdi, koja je
osvojila najveći broj mjesta na izborima održanim u oktobru 2011. i formirala
koaliciju u vladi s dvjema strankama koje naginju ljevici. Iako je Tunis ostao
mirniji od Egipta tokom vladavine islamista, prošao je kroz isti nivo
polarizacije. Sukobi – ponekad nasilni – izbili su između islamista i raznih
sekularno orijentiranih grupa, od mladih aktivista koji su i započeli proteste
do ostataka Ben Alijevog režima. Ennahdina vlada suočila se sa nizom generalnih
štrajkova u koje su stupili utjecajni, sekularno orijentirani sindikati – prvi put
u više od 30 godina da su se takvi štrajkovi održali. 2013. izbili su masovni
protesti nakon ubistva dvaju opozicijskih vođa, Chokrija Belaida i Mohameda
Brahmija. Politička kriza koja je uslijedila, dodatno potaknuta opozicijskim
strankama koje su okrivile Ennahdu da je suviše „blaga“ prema islamističkom
nasilju, riješena je tek kada je koalicija predvođena Ennahdom odstupila i
zamijenjena privremenom vladom u oktobru 2013.
Glavni pokretač Ennahdine odluke da se
odrekne moći možda je bilo i odigravanje puča u Egiptu, koji je islamističke
umove okupio uglavnom u Tunisu. Kao što je Ennahdin izaslanik kazao Hamidu:
Žao nam je onog što se desilo u Egiptu, ali
je dovelo do rezultata koji je na neki način bio pozitivan za naš plan. Vidjeli
su kako istrajavanje Bratstva na unilateralnim aktima može kratkoročno biti
korisno, ali se na duge staze gubi. Vaše postojanje na političkoj sceni je
vezano za garanciju demokratije.
Pored razrješenja vladajuće koalicije,
Ennahda je također zauzela suradnički pristup u procesu nacrta novog ustava
koji je započet 2011. i nastavljen tokom privremene vlade. Islamisti su se dogovorili
oko nekoliko kritičnih područja, odustajući od zahtijeva da novi ustav
bogohuljenje smatra zločinom, islamski zakon navodi kao izvor zakonskih
propisa, muškarcima daje prava sklapanja braka s više od jednom ženom, i da se žene
mogu smatrati „podređene„ radije nego jednake muškarcima. Ovo su glavni ustupci
koji su žrtvovali ključne elemente islamističke agende. Uz to, postojala je
podrška velikog dijela javnosti u Tunisu da se religiji da više prostora u
vlasti. 2014. je anketa Pew centra pokazala da više od polovine Tunižana smatra
da bi zakoni u zemlji trebali „slijediti vrijednosti i principe islama“; 30%
anketiranih je zauzelo još konzervativniji stav složivši se s izjavom da bi
zakoni trebali „strogo slijediti učenja Kur'ana.“
Ennahda je pak djelovala odlučnom
preživjeti tranziciju Tunisa ka demokratiji čak i ako bi to zahtijevalo de
facto razdvajanje religije i vlade. Na stranačkom kongresu u maju, njezini
članovi su svesrdno podržali potez razdvajanja političkih poslova grupe od
religijskih i kulturnih aktivnosti, u isto vrijeme zadržavajući islam primarnim
ideološkim izvorom.
Među modernim bliskoistočnim zemljama,
Tunis je jedinstven u više aspekata. Prošao je kroz duži period sekularne vlade
i institucionalne gradnje države, prvo za vrijeme njegovog osnivača Habiba
Bourguibe, koji je pregovarao neovisnost zemlje od Francuske tokom 1950-ih, a
onda i za vrijeme njegovog nasljednika Ben Alija. Tunis također ima prednost u
vidu islamističkog vođe nesvakidašnjeg intelektualnog kalibra, Racheda
Ghannouchija, suosnivača Ennahde i pokretačke snage grupe. Nakon povratka u
Tunis 2011. nakon više od 20 godina egzila u Ujedinjenom Kraljevstvu,
Ghannouchi je očito doživio da opstanak njegovog pokreta – možda i samog islama
– na nekom nivou ovisi o razdvajanju džamije i države. Kao što Hamid navodi,
osnovni projekt islamističkih pokreta poput Ennahde je „pomiriti tradicionalni
islamski zakon s modernom nacijom-državom“ – pregovaranje u kojem država obično
dobije „bolje uvjete dogovora“, piše Hamid, jer je sam proces izgradnje države
sekularizirajući i prisiljava islamiste da stave granice na svoje ambicije.
To se, naravno, nije dogodilo u Egiptu.
Razlika u ishodima dviju zemalja može biti djelimično pripisana razlikama u
kvaliteti njihovih islamističkih vođa. U Egiptu, sve paranoičniji Morsi pokušao
je iskoristiti poziciju predsjednika i državni aparat da skloni svoje liberalne
oponente. Nasuprot toga, u Tunisu, Ghannouchi je uvidio da ovaj pokret može
preživjeti jedino kroz kompromis.
KRITIČNA VREMENA
Ennahdin pragmatizam i postepeni pristup suočili
su se s religijskim fanatizmom mnogih islamista koji su se priključili
džihadističkim grupacijama za Irak i Siriju; uistinu, možda i nije slučajnost
da je Tunis jedan od najvećih izvoznika stranih džihadista u te zemlje. Ennahdaina
sposobnost priklanjanja nije u skladu sa uzvišenim i utopijskim strujama koje
kolaju islamskom mišlju današnjice, usidrene u uvjerenje da je Božja riječ,
objavljena Poslaniku Muhammedu kroz Kur'an, predodređena zauzeti mjesto
manjkavih ili iskrivljenih verzija božanske riječi sačuvane u židovskim i
kršćanskim knjigama. Teološki problem koji nameću tako ekstremni stavovi može
se pokušati riješiti djelimično, ako ne potpuno, sofisticiranom diskusijom među
vjerskim stručnjacima. Ipak, društvene sile pokrenute vjerskim strastima mnogo su
teže za kontrolirati.
Tradicija sunnitskih muslimana pati od posebno
akutnog problema koji potječe od ideje da su apsolutna istina u Kur'anu i
iskrenost Muhammedove misije dokazani uspjehom arapskih osvajanja na Bliskom
istoku nakon Poslanikove smrti 632. Taj stav, koji je vladao stoljećima
hegemonske islamske vladavine Bliskim istokom i sjevernom Afrikom, teško je bilo
pomiriti sa neugodnom stvarnosti da je tokom 19. i 20. st. svaki dio islamskog
svijeta pao pod vladavinu kršćana – i u jednom spornom slučaju, Židova – za
čija se uvjerenja smatra da su zamijenjena apsolutnošću islama.
Osman savršeno primjećuje kako je praznina
između vizije islamske superiornosti i stvarnosti muslimanskog pokoravanja u
islamističkim krugovima dovela do mješavine ljutnje, nostalgije i razočaranosti
kod pragmatista poput Ghannouchija. Iako je dobar dio islamista na kraju možda
i prihvatio stvarnost moderne nacije-države, Osman navodi da većina njih još
uvijek nisu napustili
Ideju seyadat al-Islama: islamskog
suvereniteta i njegove superiornosti nad svakim vjerskim i ljudskim okvirom.
Ovo… znači da ispod prihvatanja jednakog građanstva i sekularne nacionalnosti
kao osnove individualnog pripadanja bilo kojem društvu leži ideja da je svaki
neislamski društveni ili politički okvir ugrožen njegovim statusom inferiornog,
ako ne manjkavog.
Ennahdina „službena retorika inteligentno
prati jezik svake stranke koja funkcionira u sekularnoj demokratiji,“ piše on,
ali nije jasno koliko dugo će uspijevati održati ovaj stav pred licem
„stvarnosti kojom vladaju selefističke džihadističke ideje u velikim područjima
islamskog svijeta.“ Ipak, on smatra da je Ennahda učinila „najbolje što se
moglo ostvariti u kratkom vremenskom periodu“.
Ipak, uobičajen jezik grupe i skromna
ostvarenja blijede u poređenju sa sve agresivnijom retorikom i arogantnim
aspiracijama tvrdolinijaških islamista, poput utjecajnog egipatskog učenjaka
nastanjenog u Kataru Yusufa al-Qardawija. U svojim analizama problema s kojima
se muslimani suočavaju, Qaradawi i drugi tvrdolinijaši nastoje svesti 150
godina kompleksnih odnosa između islamista i države na puki sukob islama i
sekularizma. Odbacujući društvenu polarizaciju, konfliktne identitete i
suprotne stavove o nacionalnoj sigurnosti ili ekonomskim izazovima kao prosto
sekundarna pitanja, Qaradawi i drugi preferiraju narativ koji postavlja „uspon
i pad islamista u mnogo veći historijski kontekst,“ u kojem Ataturkova
eliminacija Osmanskog halifata nakon Prvog svjetskog rata postaje „uvreda Božje
vladavine,“ pojašnjava Osman.
Naglasak na žrtve i gubitke – koji se
jedino mogu nadoknaditi osvetom i obnovom – također definira viziju silovitih
džihadista, poput samoprozvanog halife ISIS-a, Abu Bakra al-Baghdadija. U
snimljenoj propovijedi objavljenoj na Internetu prošle godine, Baghdadi je
pozvao muslimane da ostave „prebivališta rata“ (koja čine sve „nevjerničke“
zemlje, uključujući one kojima vladaju formalne muslimanske vođe) i priključe
se ISIS-u u jedinom pravom „prebivalištu islama“. „Pozivamo vas da ostavite
život poniženja, nepoštovanja, omalovažavanja, potčinjavanja, gubitaka,
praznine i siromaštva u ime časti, poštovanja, vodstva i bogatstva,“ izjavio je
Baghdadi obećavši regrutima „pobjedu od Allaha i skorašnji trijumf.“
PROBLEM IRANA
Kako muslimanski svijet može izbjeći
dvostruko prokletstvo sekularne autoritarnosti i vjerskog ekstremizma? Hamid nepokolebljivo
dovodi u pitanje ideju – uz podršku aktiviste i pisca Ayaana Hirsija Alija,
između ostalih – da islam mora proći kroz reformu sličnu kršćanskoj. Kako piše,
„lekcije naučene u Evropi“ nisu nužno primjenjive na Bliski istok. Međutim, u
njegovoj knjizi je osjetan zanimljiv nedostatak: Iran, koji skoro 40 godina
služi kao najtransparentnije ispitivanje terena za politički islam. Hamid tvrdi
da Iran ne spada u domen njegove studije jer ideje koje su vodile Iransku
revoluciju su šiitske novotarije, dok njega zanima samo sunnitski svijet. On
ističe važnost tog razlikovanja, i nije izvjesno da bi ovaj rad o islamskoj izuzetnosti
mogao preživjeti analizu Irana bez ozbiljnih modifikacija.
U Iranu, koji obiluje čisto islamističkom
vladom, vjerska vlast je dovela do pada u prakticiranju religije; 2011.
Ministarstvo kulture i islamskog vodstva požalilo se da nakon više od 30 godina
teokratske vladavine, samo 3% Iranaca dolazi na džumu (prije revolucije je
brojka iznosila skoro 50%). A ipak, iransko društvo i vlast nisu liberalizirani
ni na koji bitan način: teokratija drži kontrolu nad opozicijom kod kuće i
podržava militante vani, poput libanske organizacije Hezbollah. Ovo predstavlja
problem Hamidovom stavu: jednostavno, argument da politički islam može izrasti
u muslimansku demokratiju bio bi uvjerljiviji da je najistaknutija islamistička
zemlja ponudila impresivniji dokaz te
mogućnosti.
Možda je bolji način opovrgavanja ideje da
islamski svijet može slijediti jedino evropski putem ka savremenosti, putem
reforme, istaknuti činjenicu da ni Evropa nije ustvari išla tim putem – barem
ne onoliko često koliko se to spominje. Prosvjetiteljstvo je bilo ishod ne samo
reformacije nego i stoljeća nasilnog religijskog konflikta, nakon kojih su neki
razumni ljudi zaključili da ne poboljšavaju svoje izglede ubijajući jedni druge
u ime Boga. To je turobna lekcija koju će muslimani na današnjem Bliskom istoku
tek naučiti iz evropske prošlosti.
(TBT, FA, Prijevod
Jasmina Drljević)
