KOLUMNA
Način na koji Trumpova administracija koristi novogovor
(Orwellovim riječima, „smišljen da umanji raspon mišljenja“), njena sklonost
„alternativnim činjenicama“, izazvali su kod čitalaca želju da ponovo zarone u
istoriju i u njoj potraže ne samo objašnjenja već i rješenja
Piše: Sarah Churchwell, thebosniatimes.ba
„Porobiti Ameriku takvim hokus-pokusom! Zarobiti duhove
najveće nacije na svijetu ne izustivši nijednu istinitu riječ! O, kakvo smo
zadovoljstvo pružili najzlobnijem čovjeku na zemlji!“ To su riječi s kraja
romana Philipa Rotha Zavera protiv Amerike iz 2004, ali mogle su biti napisane
i danas – izbor Donalda J. Trumpa za predsjednika SAD je toliko nevjerovatan.
Godine 1944. u New York Timesu se pojavio članak tadašnjeg
potpredsjednika Henryja Wallaca pod naslovom „Američki fašizam“. „Fašista je
onaj“, pisao je Wallace, „čija je žudnja za novcem i moći udružena s vrlo
snažnom netrpeljivošću prema ljudima drugih rasa, stranaka, klasa, vjera,
kultura, regiona ili nacija, koja ga čini bezobzirnim u pribjegavaju prevari i
nasilju kao sredstvima postizanja sopstvenih ciljeva“. Wallace je predviđao da
će američki fašizam postati „zaista opasan“ tek ako se formira „namjenska
koalicija“ između uortačenih kapitalista, „trovača javnog informisanja“ i
„demagogije po uzoru na KKK“. Oni koji brane Trumpovu administraciju
insistiraju na tome da nije posrijedi fašizam već amerikanizam. I to je bilo
predviđeno: godine 1938. izvještač New York Timesa je upozorio: „Ako i kada
fašizam dođe u Ameriku on neće nositi etiketu ‘Made in Germany’; njegov simbol
neće biti kukasti krst; čak se neće ni zvati fašizam; zvaće se, naravno,
‘amerikanizam’“.
Danas je roman Georga Orwella 1984 prvi na listi Amazona,
dok se Izvori totalitarizma Hanne Arendt od decembra 2016. prodaju 16 puta više
nego obično. Način na koji Trumpova administracija koristi novogovor
(Orwellovim riječima, „smišljen da umanji raspon mišljenja“), njena sklonost
„alternativnim činjenicama“, izazvali su kod čitalaca želju da ponovo zarone u historiju
i u njoj potraže ne samo objašnjenja već i rješenja.
Fikcija može da nam ponudi ne samo alternativne činjenice
već i alternativne budućnosti. Takve priče nazivamo „protivčinjeničnim“; one
nam govore o tome šta bi bilo da je historija krenula drugim pravcima. Roman
1984 bio je Orwellova vizija poratnog fašizma, dok je Vrli novi svijet Aldousa
Huxleyja, napisan 1932., u vrijeme kada je evropski fašizam počeo da se
konsoliduje, pružio jednu distopijsku viziju u kojoj se građani „Svjetske
države“ mole davno umrlim bogovima tehnologije („S vjerom u Forda“), a
zabavljaju se taktiloskopom (feelies po analogiji sa talkies – govornim
filmovima). Knjige su ukinute, ali ionako više niko nije želio da ih čita.
Knjige su neprijatelji totalitarnih režima, zato oni vole da
ih spaljuju. A izvjesno se može mnogo šta naučiti od Orwella, Hanne Arendt,
Elija Wiesela, Aleksandra Solženjicina i mnogih drugih pisaca prošlog vijeka
koji su se pojavili u doba modernog totalitarizma. Utješne priče o porazu
nacizma su uvijek dobrodošle, ali pogledajmo one mračnije. Roman Lena Deightona
SS-VB iz 1978. godine, prikaz alternativne historije u kojoj se Bitka za
Britanju završila porazom i Njemačka je okupirala Veliku Britaniju, adaptira se
za BBC, a snimaju se i novi nastavci Amazonove verzije romana Philipa Dicka Čovjek
u visokom dvorcu (1962), u kome se zamišlja svijet poslije pobjede sila
osovine. Zaplet tog romana počiva na propagandnim filmovima punim
„alternativnih činjenica“.
Uprkos američkom insistiranju da se „kod nas to ne može
dogoditi“, mnogi pisci su jasno pokazali da može. Sluškinjina priča (1985)
Margaret Atwood, gdje se govori o teokratskim ženomrscima koji preuzimaju
kontrolu nad Amerikom, jedna je od najsnažnijih opomena u modernoj prozi. Često
se citira njena formulacija argumenta kome pribjegavaju autoritaristi širom svijeta:
„Ne postoji samo jedna sloboda… postoje sloboda za i sloboda od. U danima
anarhije postojala je sloboda za. Sada vam je data sloboda od“. Parabola
Margaret Atwood je objavljena godinu dana nakon što je Ronald Reagan donio „Global
gag Rule“, kojim je ograničeno finansiranje reproduktivnih prava i koji je
Trump, okružen grupom muškaraca – kao što vidimo na fotografiji – nedavno
svojim potpisom ponovo pretvorio u zakon.
Američki autoritarizam uvijek je bio prepleten ne samo sa patriotizmom
već i sa dva najveća sistema vjerovanja u toj zemlji: religijom i biznisom.
„Kad fašizam dođe u Ameriku, biće umotan u zastavu i nosiće krst“, neko je
jednom rekao, a mogao je dodati i to da će mahati dolarskom novčanicom. Taj
neko nije, kao što se često navodi, Sinclair Lewis u svom romanu To se ovde ne
može dogoditi iz 1935. godine, žestokoj satiri usmjerenoj na ideju da američka
izuzetnost Ameriku čini imunom na fašizam. Ali u Lewisovom romanu nalazimo
slično (mada manje jezgrovito) zapažanje; u Americi bi, kaže on, najopasnije
pristalice fašizma bili oni „koji su odbacili riječ ‘fašizam’ i propovijedaju
robovanje kapitalizmu u formi ustavne i tradicionalne autentične američke
slobode“. Američki fašizam nužno će biti oblikovan kapitalizmom – ili, kao što
to Lewis ubjedljivo kaže „vladavinom profita, pomoću profita, za profit“.
To se ovdje ne može dogoditi ruga se „smiješnim terapeutima“
koji pokušavaju da „izliječe zla demokratije demonima fašizma“. Tu senator Buzz
Windrip, kandidat za predsjednika, vodi populističku kampanju zasnovanu na
tradicionalnim vrijednostima i olakim obećanjima da će vratiti prosperitet
(„svako će biti bogat samo ako glasa za to da bude bogat“). Urednik jednog
lista zalud upozorava: „Ljudi će misliti da ga biraju radi veće ekonomske sigurnosti.
A onda će gledati Teror!“ Po dolasku na vlast Windrip ostvaruje svoje
autoritarne prijetnje, formira privatne snage bezbjednosti nazvane Građani
dobrovoljci i zatvara političke neprijatelje u „koncentracione logore“. Pošto
Srednji zapad gunđa o otcjepljenju, administracija odlučuje da podstakne
„korisni patriotizam koji uvijek nastaje kao reakcija na napad spolja“ tako što
inscenira „uvrede i prijetnje u obliku vješto planiranih mučnih ‘incidenata’ na
meksičkoj granici i objavljuje rat Meksiku“. Windropov model je bio Huey Long,
harizmatični populista iz Luizijane koji je ubijen 1935. i sa kojim često
porede Trumpa. Roman Roberta Pena Warrena Svi kraljevi ljudi (1946) priča priču
inspirisanu Longovim usponom i padom: „Samo im reci da ćeš potopiti debele momke“,
ciničan je savjet političaru Williju Starku. „Rasplači ih, nasmij ih, razbjesni
ih, čak i protiv sebe. Razdrmaj ih, to će im se svidjeti i tražiće još“.
U novije vrijeme imamo Rothovu Zavjeru protiv Amerike, smještenu
na početak Drugog svjetskog rata, gdje se zamišlja da je Charles Lindbergh pobijedio
u trci za Bijelu kuću zahvaljujući sloganu „Amerika prije svega“ (koji se
prvobitno nije dovodio u vezu s Lindberghom, već sa kampanjom Woodrowa
Wilsona). Isti slogan je četiri godine kasnije imao i Waren G. Harding, prvi
biznismen na čelu Bijele kuće kada je u svojoj kampanji rekao da „patriotska
posvećenost“ znači „najprije unaprijediti Ameriku, najprije misliti o Americi,
najprije uzdizati Ameriku, najprije voljeti Ameriku i za nju živjeti“.
Hardingova verzija postavljanja Amerike na prvo mjesto omogućila je uspon Ku
Klux Klana i formiranje korumpirane vlade odgovorne za skandal Teapot Dome iz
1823. godine, najveći korupcijski skandal u dosadašnjoj američkoj historiji.
Zavjera protiv Amerike počinje Lindberghovom pobjedom na
izborima, ostvarenom pomoću „karnevalskih lakrdija“, dok republikanske vođe
„čupaju kose nad tvrdoglavim odbijanjem kandidata da mu se iko miješa u
strategiju kampanje“. Novoizabrani predsjednik odmah odlazi u Evropu na
„srdačne razgovore“ s Hitlerom i dogovara se o miroljubivim odnosima. To
izaziva proteste u zemlji, ali uspostavlja „novi poredak u Evropi“. Amerikanci
i dalje insistiraju na tome da „Amerika nije fašistička zemlja i da to neće ni
biti“ zato što predsjednik i kongres „moraju da poštuju zakon ovaploćen u
ustavu. Oni jesu republikanci, jesu izolacionisti i da, među njima ima
antisemita… ali daleko od toga da su nacisti“. Priča govori o postepenoj
eroziji normi i prihvatanju ugnjetavanja: „Oni misle da sve može da im prođe.
To je sramno. I to počinje u Bijeloj kući“. Koliko god bila sjajna, Rothova Zavjera
izbjegava sopstvenu središnju dilemu, koja je historijska: šta je rješenje?
Roth se opredjeljuje za olaki optimizam, jedan od američkih znakova
prepoznavanja: pobjeđuju američke vrline i Lindbergh doslovno nestaje.
Ovakva laka rješenja s dobrim razlogom nazivamo „holivudski
kraj“, ali istina je i to da su iz fabrike snova potekle neke od najsnažnijih
američkih priča o domaćem fašizmu, između ostalog i omiljeni Trumpov film,
Građanin Kane Orsona Wellsa (1941). Kad se Trump pojavio na republikanskoj
Nacionalnoj konvenciji prošlog jula pred džinovskom slikom svog lica, mnoge je
zapanjilo to oživljavanje fašističke ikonogafije. Čini se vjerovatnijim da je
Trump vizuelno citirao aluziju na fašizam u Građaninu Kaneu, čuvenu scenu kad
Kane drži govor tokom kampanje sa sopstvenim džinovskim portretom iza sebe;
izgleda da je Wellsova satira izgubljena u prijevodu. Kad Kane izgubi na
izborima za guvernera zbog seksualnog skandala, saznajemo da je njegov list
pripremio dva naslova za dva moguća ishoda: ili „Kane izabran“ ili „Pokradeni
izbori“. Trump je rekao da se identifikuje s Kaneom predvidjevši činjenicu da
ovaj uništava samog sebe u potrazi za veličinom. Kaneov jedini prijatelj kaže
poslije njegove smrti: „Nikad nije vjerovao ni u šta osim u Charlija Kanea.
Njegovo jedino ubjeđenje u životu bio je Charlie Kane“. I to nije izrečeno kao
pohvala.
Građanin Kane više govori o megalomaniji nego o autokratiji.
(Kao i Lindbergh, koji ga je iskoristio da bi oživio frazu „Amerika na prvom mjestu“,
William Randolph Hearst – osnova za Kaneov lik – sa odobravanjem je govorio o
Hitleru, a jedna rana skica filma pokazuje da je Kaneov sin postao zakleti
nacista.) Ali tokom Drugog svjetskog rata Holivud je proizveo mnoge priče o
porazu totalitarizma u Americi i van nje. John Dou Franka Capre, također iz
1941, nudi sentimentalniju verziju slične priče. Tajkun Norton pokušava da
upregne populistički pokret u sopstvene ciljeve, ali ljudi ga odbacuju u ime
demokratskih ideala. „Ljut sam ne samo za sebe već i za momke koji se zovu
Washington, Jefferson, i Lincoln“, izjavljuje slobodoljubivi urednik novina.
Norton vjeruje da je „američkom narodu potrebna gvozdena ruka“ i pokušava da
manipulacijama navede mase da mrze Johna Doua, njihovog populističkog junaka.
Ali Doua na kraju spasava šačica Amerikanaca koji u njega vjeruju, što je
propraćeno novinskim naslovom: „Eto ti, Nortone, naroda! Pa sad kusaj!“
U ovim pričama neprekidno srećemo ljude koji ustaju da bi
potvrdili svoje dostojanstvo, a njihovi glasnogovornici su novinari. Slobodna
štampa uvijek spasava Ameriku od fašizma, kao u skoro zaboravljenom filmu Čuvar
plamena (1942), najmanje poznatom od filmova u kojima su Katherine Hepburn i
Spencer Tracy bili partneri. Na početku filma uspješni biznismen koji je postao
popularni demagog umire pod misterioznim okolnostima. Na kraju njegova udovica
otkriva da je on zapravo bio potajni fašista i da ga je podržavalo „nekoliko
privatnih pojedinaca kojima novac više ništa nije značio. Željeli su političku
moć, ali su znali da je nikad neće osvojiti demokratskim sredstvima“. Dok
filmovi kao što je John Doe dopuštaju mogućnost da se povremeno pojave
autoritarni pojedinci, Čuvar plamena je jedan od rijetkih holivudskih filmova
koji eksplicitno zamišljaju razvijeni fašistički pokret u Americi. Kampanju
demagoga vodi medijski manipulator koji podstiče mržnju objavljujući lažne
priče – između ostalog „antisemitski članak u kome napada Jevreje“, divljački
napad na „stanovnike gradova“ u magazinu Farmer’s Gazette, „Južni poziv Ku Klux
Klanu“. Uz to, on pravi planove da stvori prve američke „jurišne odrede“.
„Naravno“, objašnjava udovica, „oni to nisu nazivali fašizam. Sve su premazali
crvenom, bijelom i plavom bojom i to nazvali amerikanizmom“.
Mediji obezbjeđuju oružje za obje strane: u Čuvaru plamena
fašisti bivaju poraženi kad novinar koji se zalaže za demokratiju otkrije
istinu. Moć štampe je glavni motiv još jednog političkog filma u kome igraju
Hepburn i Tracy, snimljenog nekoliko godina kasnije; to je film Stanje unije
(1948), koji počinje neuspjelim pokušajem autoritarnog, republikanskog
novinskog tajkuna da postane predsjednik. Kao što su novinari bili glas naroda,
tako su američki fašisti često zamišljani kao novinski tajkuni proistekli iz
otrovne mješavine kapitalizma, medija i politike, iz izopačenosti američkog
kulta biznisa na koju su upozoravali ljudi poput Henryja Wallaca.
Makartizam je urodio novom vrstom opomena protiv autoritarizma,
sa specifično ideološkom podjelom uloga. Godine 1959. to je nadahnulo roman
Mandžurijski kandidat, koji je prenijet na filmsko platno 1962; taj roman često
pominju oni koji Trumpa vide kao marionetu ruske države. Teško da su te
strahove umanjili njegovi povici tokom predsjedničke debate „nisam marioneta“,
možda zato što su podsjetili na savjet iz Mandžurijskog kandidata: „Ti samo
viči ‘Prigovor, prigovor’ u televizijske kamere, a ja ću uraditi sve ostalo“.
Kao što primjećuje mračni stručnjak za ispiranje mozgova: „Njegov mozak nije
samo opran, već je prošao i hemijsko čišćenje“.
Makartizam se prerušio u priču o spoljnim neprijateljima
koji se infiltriraju u mirno američko društvo kako bi „amerikanizam“ mogao sam
sebe definisati naspram „ne-amerikanizma“ i tvrditi da je riječ o hladnom, a ne
o građanskom ratu. Ali uporedo s produbljivanjem rascjepa izazvanih
Vijetnamskim ratom raslo je i osjećanje da Amerika vodi unutrašnju a ne
spoljašnju bitku, egzistencijalnu borbu za dušu nacije, što je mnoge ljude
odvuklo u sirovi nacionalizam. To je pouka zaboravljenog popularnog romana koji
je nastao kao reakcija na Votergejt, još jedan historijski udarac demokratskom
duhu Amerike. U Dokumentu R Irvinga Wallaca, objavljenom 1976. godine, direktor
FBI planira da potre Povelju o pravima novim ustavnim amandmanom: „Nijedno
pravo ili sloboda koji su garantovani ustavom ne mogu biti pretvoreni u dozvolu
da se ugrozi nacionalna bezbjednost“. On pokušava da ućutka protivljenje štampe
i krivotvori statistiku da bi dokazao svoje tvrdnje. Slijedi još jedan
holivudski završetak: borbeni okružni tužilac otkriva istinu i zaprepašćeni
kongresmeni odbacuju amandman, ali tek poslije Wallacove opomene čitaocima:
„Ako fašizam ikada dođe u Sjedinjene Države, doći će zato što su ga ljudi
izglasali“. Ili, riječima Benjamina Franklina koje Wallace uzima za svoj moto,
osnivački očevi su nam dali „republiku, ako ste u stanju da je sačuvate“.
Paralele između fikcionalne prošlosti i naše političke
sadašnjosti mogu se činiti bizarne, ali nisu. Nema ničeg čudnog u tome što
ljudi nastoje da kopiraju najstarije modele moći. Wallace navodi i zapažanje
pisca Charlesa Péguyja, koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu, da je tiranija
po pravilu bolje organizovana od slobode. Tome se može dodati da je tiranija uvijek
jednostavnija od slobode, zato što sama odlučuje o sopstvenim pravilima ili o
tome da li će uopšte biti pravila.
Sve te priče pokazuju da demokratija počiva na poštenju.
Pojedinci koji se ponašaju nepošteno nisu ništa novo, ali u osnovi pomenutih
priča je vjera da je većina poštena i da će ona prevagnuti. Samo u Velikom
McGintyju Prestona Sturgesa (objavljenom 1940) cijeli sistem je prožet
nepoštenjem, pa korumpirani političar koji je riješio da postane pošten mora da
pobjegne iz zemlje. U krajnjoj liniji, kriza s kojom se danas Amerika suočava
nema veze s političkim, već sa etičkim razlikama. Vjera u biznis, religija ili
nacija ne znače ništa ako se upregnu u cinične ili neljudske ciljeve; pokazuje
se da je naš idealizam štitio naše ideale. „Opšte poštenje“ ne znači samo elementarno
poštenje, već ono do kog zajednički držimo. Američka historija nije na
Trumpovoj strani; čak ni njegov omiljeni film nije na njegovoj strani.
Može se učiti na dva načina: iz neposrednog iskustva, što je
poznato kao teži put; lakši put je čitati i obraćati pažnju. Fahrenheit 451
Raya Bradburyja objavljen je 1953, u jeku makartizma. U distopijskoj bliskoj
budućnosti koju roman opisuje knjige su zanemarivane kako se smanjivao obim
ljudske pažnje, a na kraju su i zabranjene („knjiga je zapeta puška u susjednoj
kući“). Vatrogasac koji pali knjige postepeno shvata da one možda sadrže pouke
koje bi mogle spasiti društvo od ponavljanja grešaka iz prošlosti: „Knjige su
tu da nas podsjete kakve smo budale… kad nas budu pitali šta radimo, možete da
kažete ‘Sjećamo se’. Zato ćemo mi na kraju pobijediti“.
U vrijeme kad je pisao To se ovdje ne može dogoditi Sinclair
Lewis je bio u braku sa Dorothy Thompson, jednom od najuticajnijih američkih
novinarki s kraja 30-ih godina prošlog vijeka, nadahnućem za lik Katherine
Hepburn u njenom prvom filmu sa Spencerom Tracyjem, Žena godine (1942). Godine
1931. Dorothy Thompson je intervjuisala Hitlera i opisala ga kao „sušti
prototip malog čovjeka“; 1939. magazine Time je novinarku proglasio drugom
najpopularnijom ženom u Americi, odmah iza Eleanor Roosevelt. Godine 1941. ona
je napisala članak za magazin Harper’s, naslovljen „Ko postaje nacista?“, u
kome preporučuje „pomalo morbidnu društvenu igru pogađanja ko će na kraju
postati nacista“. Popisavši razne podgrupe (rođeni nacista, ubijeđeni nacista,
nikad nacista), novinarka napominje da nacizam nema veze s nacionalnošću već sa
određenim „mentalnim sklopom“. Ona opisuje osobu A, osobu B. i tako dalje i
predviđa njihov potencijal za nacizam prije nego što stigne do „mladog D“, koji
je, kaže ona, „jedini rođeni nacista u sobi. Mladi D je razmaženi jedinac
previše popustljive majke. Nikad ga niko nije izgrdio. Provodi vrijeme
otkrivajući šta sve može nekažnjeno da uradi. Neprestano ga hapse zbog
prekoračenja brzine i majka plaća kazne. Ružno se ponašao prema dvije žene i
njegova majka plaća alimentaciju. Život mu prolazi u traženju senzacija i
teatralnosti. Krajnje je bezobziran prema svima. Zgodan je na praznjikav,
arogantan način i neobično je tašt. Izvjesno sebe zamišlja u uniformi koja bi
mu dala priliku da paradira i dominira nad drugima“.
Tu je i mladi imigrant: „Ljudi u sobi misle da on nije
Amerikanac, ali on je više Amerikanac nego većina njih“. Zajedno sa
Amerikancima koji razumiju sopstvene vrijednosti, među njima i ljubaznost,
imigrant je najveći protivnik nacizma u sobi. Samo zajedno, sugeriše Dorothy
Thompson, oni mogu da prepoznaju i poraze mladog D.
(TBT, The Guardian)
