ESEJ
Svaki populista će pokušavati da ujedini svoj narod – jedini
autentični narod – i u tu svrhu nastavit će da se sukobljava s onima koji po njegovom mišljenju nisu dio “prave Amerike”, “prave Turske” i tako dalje
Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Ne možemo se oteti utisku da bi pisac inauguracionog govora
Donalda Trampa postigao izvanredan uspjeh da je pisao prilog za udžbenik o
populizmu. Svakome ko je slušao ovaj govor može se oprostiti ako je pomislio da
su se SAD upravo oslobodile strane okupacije. Predsjednik je objavio da su sa
vlasti zbačeni omraženi tuđini, da je Washington slobodan i da Amerikom opet
vlada narod.
Svi populisti postavljaju “narod” nasuprot korumpiranoj,
koristoljubivoj eliti kao što to radi Trump. Ali nije populista svako ko
kritikuje moćnike. Kao što glavni stav koji zastupam u ovoj knjizi glasi,
populista se od drugih kritičara elite razlikuje po tome što tvrdi da on i samo
on predstavlja pravi narod. Sâm Trump je lijepo objasnio da to što on sada
kontroliše administraciju znači da narod kontroliše vladu. Time je implicirao i
da je cjelokupna opozicija nelegitimna – onaj ko se suprotstavi Trumpu
suprotstavlja se narodu. To je duboko autoritaran obrazac oličen u dobro
poznatim liderima kao što su Ugo Čavez, mađarski predsjednik vlade Viktor
Orban, koji je samog sebe proglasio za neliberala, i turski predsjednik Redžep
Tajip Erdogan. Trump nije mogao jasnije pokazati svijetu koliko je opasan za
demokratiju.
Čavezu se dopadala parola “S Čavezom narod vlada”. Ironija
je u tome što stavljanje znaka jednakosti između naroda i njegovog jednog vjernog
predstavnika podrazumijeva da, u krajnjoj liniji, populista ne preuzima nikakvu
političku odgovornost. Trump se pretvara da je samo glavni izvršilac autentične
volje naroda. Poslije pokušaja državnog udara u ljeto 2016. godine Erdogan je
na isti način reagovao na svaku kritiku svog plana da ponovo uvede smrtnu
kaznu: “Važno je šta kaže moj narod”. Nije važno što je zapravo on rekao “svom
narodu” šta da kaže; nije važno što je on jedini legitimni tumač glasa naroda.
Neslaganje već po definiciji postaje nedemokratsko. A kontrola i podjela vlasti
– uobičajene u demokratskom sistemu raspodjele političke moći – samo ometaju razumijavanje
narodne volje.
Neki liberali naivno su se nadali da će Trump u jednom
trenutku jasno staviti do znanja da namjerava da “ujedini” i “zacijeli” podijeljenu
zemlju. Poslije izbora Trump tweetovao ovu poruku: “Ujedinićemo se i pobijediti,
pobijediti, pobijediti, pobijediti!” U inauguracionom govoru pominjao je
“ujedinjenu” i “nezaustavljivu” Ameriku. U stvari, svi populisti neprestano
govore o “ujedinjenju naroda”. Ali uvijek je riječ o ujedinjenju isključivo pod
uslovima koje odredi narod – inače teško onima koji su protiv toga. Trump je u
maju, u nedovoljno zapaženom govoru tokom kampanje izjavio: “Jedina važna stvar
je ujedinjenje naroda – drugi ljudi nisu važni”. Drugim riječima, ako se ne
slažu s populističkim viđenjem načina na koji narod treba ujediniti, čak i
onima koji su po svim mogućim pravnim i moralnim osnovama ravnopravni građani,
može se dogoditi da im pripadnost narodu bude osporena.
Svaki populista će pokušavati da ujedini svoj narod – jedini
autentični narod – i u tu svrhu nastavit će da se sukobljava s onima koji po
njegovom mišljenju nisu dio “prave Amerike”, “prave Turske” i tako dalje. Za
populiste polarizacija nije problem; ona je sredstvo obezbjeđivanja opstanka na
vlasti. Otuda bi bilo krajnje naivno misliti da će prije ili kasnije
populistički nastrojeni političar pokušati da “uspostavi kontakt s drugom
stranom”. Populisti će u konfliktima (i posebno tekućim kulturnim ratovima) vidjeti
dobru i pozitivnu stvar dokle god im takva situacija omogućava da uvijek iznova
pokazuju ko je “pravi narod” – i koliko je on zaista moćan.
Ipak nije sve tako crno. Vjerujem da smo tokom 2016. godine,
za koju možemo reći da je bila annus horribilis, izvukli i neke važne i korisne
pouke. Mnogima se može činiti da će fenomen analiziran u ovoj knjizi samo
nastaviti da jača; na kraju krajeva, skoro svakog dana slušamo i čitamo kako se
“talas” populizma širi “cijelim svijetom”. Međutim, tvrdnja da neraspoloženje prema
establišmentu raste na globalnom nivou nije neutralan opis političke
stvarnosti. Tu tvrdnju šire sami populistički lideri, a takvim očekivanjima
doprinosi i neka vrsta teorije domino-efekta. U januaru 2017. godine Marin le
Pen je na skupu evropskih populista u Koblencu uzviknula da je “2016. bila
godina buđenja anglosaksonskog svijeta” i da je “sigurna da će 2017. biti
godina buđenja kontinentalne Evrope”. Najdžel Faraž – kome su poređenja s
dominama ili običnim talasom bila nedovoljna – pominjao je “cunami” i, slobodno
miješajući metafore, pohvalio italijanske glasače zato što su odbacili ustavne
reforme premijera Matea Rencija i tako iz “bazuke” pucali u Evropu.
Ove živopisne – i manje-više neukusne – slike krajnje su
netačne. Faraž nije sâm doveo do brexita. Da bi “izlazak” postao stvarnost,
morao je naći saveznike među torijevcima kao što su Boris Džonson i Majkl Gav –
ovaj drugi mu je možda ponajviše bio potreban. Jer Džonson je važio za pomalo
ekscentričnu osobu, a Majkl Gav je, za razliku od Faraža, imao reputaciju
uticajnog intelektualca u vladi (bio je ministar prosvjete i ministar pravde).
Kad je Gav rekao da građani ne treba da veruju stručnjacima, to je imalo težinu
– na kraju krajeva, i on je stručnjak. Ipak, važnije je to što brexit nije bio
samo rezultat spontanog otpora ugnjetenih prema establišmentu; evroskepticizam,
nekada ekstremnu poziciju među britanskim konzervativcima, decenijama su
pothranjivali tabloidi i političari poput Dejvida Kamerona, koji nije bio za
napuštanje EU, ali je iz oportunističkih razloga stalno ponavljao standardne
tvrdnje o lošem ponašanju Brisela.
Isto važi i za drugu stranu Atlantika. Trump nije pobijedio
kao kandidat nekog populističkog pokreta koji je opozicija dvjema glavnim
partijama. Kao što je Faraž imao svog Džonsona i Gava, tako se i Trump mogao
osloniti na blagoslov republikanaca kakvi su Njut Gingrič (još jedan bona fide
konzervativni intelektualac), Kris Kristi i Rudi Đulijani. Tačno je da su se
mnogi vodeći republikanci protivili usponu ovog građevinskog magnata. Ali
partija ga se nikad nije odrekla i upravo je njena podrška ključna za
objašnjenje ishoda izbora: 90 odsto deklarisanih republikanaca glasalo je za Trumpa.
Nije netačno i ako kažemo da bi neki od njih ionako glasali za Trampa baš kao
što su Amerikanci i ranije glasali za Rosa Peroa, biznismena koji se preobrazio
u spasioca nacije (čija je kandidatura kao protivnika dvaju glavnih stranaka
pomogla Bilu Klintonu da pobijedi 1992). Tek, bez Republikanske partije Trump
danas ne bi bio predsjednik.
Jedan suprotan primjer već je doveo u pitanje poređenje s
dominama i talasom. U Austriji, gdje se u decembru naveliko predviđalo da će
pobijediti ultradesničarski populista Norbert Hofer, izbore je dobio član
Zelene partije Aleksander Fan der Belen. Ta naizgled beznačajna stvar u odnosu
na snažan razvoj populizma zapravo je važna pouka za Zapad u cjelini. Mnogi
konzervativni političari eksplicitno su se izjasnili protiv Hofera, naročito
lokalni gradonačelnici i drugi provincijski političari koji su uživali povjerenje
ruralnih Austrijanaca čiju su podršku zeleni lideri iz Beča teško mogli da
dobiju. Rascep između provincije sklone populizmu i gradova odanih liberalizmu
– koji je bio tako očigledan kad se glasalo za brexit i Trumpa – nije neizbježan.
Štaviše, Fan der Belenova kampanja pozvala je mnoge građane da uspostave
kontakt s ljudima s kojima se inače ne bi sreli. Imali su čak i letke s
objašnjenjima kako da konstruktivno razgovaraju s Hoferovim pristalicama – a da
ih, na primjer, odmah ne optuže za ksenofobiju ili fašizam. Populizam nije
nezaustavljiv.
Dakle, od ključne važnosti je da ne posvećujemo svu pažnju
populističkim i ekstremističkim strankama. Treba obratiti pažnju i na druge
političare, a naročito vidjeti da li su konzervativci voljni za saradnju. Treba
biti svjestan i toga da se nominalno mejnstrim konzervativne ili demohrišćanske
partije ponekad preobraćaju u populističke i time remete jasnu podjelu između
“establišmenta” i “protivnika establišmenta”. Orbanova partija Fides nije uvijek
bila populistička i u kampanji 2010. nije nudila populistički politički
program; tek poslije izbora Orban se preobratio u tvrdog neliberalnog lidera i
protivnika EU, koji u svojoj zemlji sistematski potkopava vladavinu prava i
demokratiju. Na sličan način se na izborima u jesen 2015. Partija prava i
pravde Jaroslava Kačinjskog predstavljala kao umjerena i svoje populističko
lice razotkrila tek pošto je osvojila većinu i krenula Orbanovim putem.
Jasno je da ne postoji univerzalan način suprotstavljanja
populizmu. Nema priručnika s deset odmah primjenjivih i preciznih uputstava o
tome kako pobijediti populiste. Ali nismo ni sasvim dezorijentisani i
bespomoćni. Moramo obratiti pažnju i na potencijalne konzervativne saradnike i
pokušati da ih odvratimo od toga da rade s populistima (naravno, ako ovi drugi
prestanu da budu populisti – to jest antipluralisti – u demokratiji je potpuno
legitimno raditi s njima). Nemojmo nasumično otpisivati populističke glasače
kao “jadnike”, onako kako je to u svom govoru u septembru 2016. uradila Hilari
Klinton. Razgovarajmo s ljudima s kojima se inače ne bismo sreli; ako imamo
dobre razloge da vjerujemo da su žrtve nepravde, navedimo svoju vladu ili
partiju da ispravi tu nepravdu.
/Autorov predgovor srpskom izdanju knjige „Šta je
populizam“, koja u prevodu Slobodanke Glišić uskoro izlazi u izdanju Fabrike
knjiga i Peščanika/
(TBT/Peščanik.net)
