KOLUMNA
Jedan od glavnih zadataka našeg vremena sigurno mora biti
gradnja globalne zajednice u kojoj svi narodi mogu živjeti zajedno u međusobnom
poštovanju; religija, koja bi trebala činiti veliki doprinos, vidi se kao dio
problema.
Piše: Maria Popova, thebosniatimes.ba
„Suosjećanje… traži od nas da istražimo vlastita srca,
otkrijemo šta nas to boli, i onda po svaku cijenu odbijemo da prenesemo tu bol
na bilo koga drugog.“
„Imajte suosjećanja za svakoga koga sretnete,“ kaže Lucinda
Williams u svojoj pjesmi, jer „ne znate koji se ratovi tamo biju, gdje se duh
sastaje s kosti.“ Ova oda onome što bi trebalo biti naše osnovno ponašanje
jednih prema drugima odjekuje poput velikog svjetovnog psalma u katedrali
ljudskog iskustva – očajno potrebnog, a ipak onog kojeg čovječanstvo već dugo
vremena zanemaruje na vlastitu štetu.
Karen Armstrong se zaredila u 17. godini, ali je uskoro
otkrila da je očajna i, kako je sama priznala, „neuspješna“ časna sestra. Sedam
godina kasnije, otišla je i odlučila postati sekularni učenjak, prekinula je
sve veze sa religijom i upisala studij engleske književnosti u Oxfordu. Ali ono
što je ona naučila umjesto toga – i čemu je posvetila naredne četiri decenije
svog života – bilo je suosjećanje. Iako se možda tako ne čini – naročito usred
današnjih šokantnih pogrešnih interpretacija duhovnih tradicija – Armstrong se
iznenadila saznavši, putem svojih sekularnih vrata, da je suosjećanje
zajednička suština svih religija. Postala je historičarka religije, 2008.
primila prestižnu nagradu TED u iznosu od $100.000 za svoju posvećenost radu
promoviranja međureligijskog dijaloga, i osnovala Povelju suosjećanja,
višejezični poduhvat da svjetske religije preinači u silu globalne harmonije, a
ne nesklada, okupivši vodeće mislioce iz širokog spektra religijskih i moralnih
tradicija.
Armstrong je zaokružila cijeli život izučavanja i
promoviranja ove visine ljudskog duha u prelijepo mudru, neophodnu knjigu
„Dvanaest koraka do života ispunjenog suosjećanjem“. Napisala je:
Jedan od glavnih zadataka našeg vremena sigurno mora biti
gradnja globalne zajednice u kojoj svi narodi mogu živjeti zajedno u međusobnom
poštovanju; religija, koja bi trebala činiti veliki doprinos, vidi se kao dio
problema. Sve vjere insistiraju da je suosjećanje test istinske duhovnosti i da
nas povezuje sa onim transcendentalnim što zovemo Bog, Brahman, Nirvana ili
Dao. Svaki je formulirao vlastitu verziju onoga što se ponekad naziva Zlatnim
pravilom, „Ne čini drugima ono što ne želiš da tebi čine,“ ili u pozitivu,
„Uvijek čini drugima ono što bi volio da čine tebi.“ Nadalje, svi insistiraju
da ne možete ograničiti suosjećanje na bližu zajednicu; morate brinuti o svima
– čak i neprijateljima.
Armstrong se suprotstavlja uvriježenom mišljenju da je
religija uzrok svih velikih ratova u povijesti:
Zapravo, uzroci ratova su obično pohlepa, zavist i ambicija,
ali u pokušaju njihovog oslobađanja odgovornosti, ove sebične emocije često su
se maskirale religijskom retorikom. Zadnjih godina svjedočimo velikoj količini
besramnog korištenja religije. Teroristi koriste svoju vjeru da opravdaju užase
koji krše njezine najuzvišenije vrijednosti. U rimokatoličkoj crkvi, pape i
biskupi zanemarivali su patnju bezbroj žena i djece tako što su ignorirali
seksualno zlostavljanje koje su činili njihovi svećenici. Neke religijske vođe
izgledaju poput sekularnih političara, pjevaju hvalospjeve svom ubjeđenju i osuđuju
rivale zbog nedovoljne brige za altruizam… Sporovima, koji su sekularni u suštini,
poput Arapsko-izraelskog rata, dozvoljeno je da se intenziviraju i postanu
„sveti“, i jednom kada je to učinjeno, uvjerenja su se utvrdila i postala
otporna na pragmatična rješenja. A ipak, nikad nismo bili bliži jedni drugima
zahvaljujući elektronskim medijima… U svijetu u kojem će male grupe imati sve
veću moć destrukcije dosada ograničene na nacije-države, postao je imperativ
globalno primjenjivati Zlatno pravilo, pobrinuvši se da svi ljudi budu
tretirani onako kako bismo i sami voljeli biti tretirani. Ukoliko naše
religijske i moralne tradicije ne uspiju odgovoriti na ovaj izazov, past će na
testu današnjeg vremena.
Armstrong citira zadnju verziju Povelje suosjećanja koja je
objavljena u novembru 2009. i koja
utjelovljuje ovaj duh tako što nudi protuotrov glasovima ekstremizma,
intolerancije i mržnje:
Princip suosjećanja leži u srcu svih vjerskih, moralnih i
duhovnih tradicija, pozivajući nas uvijek da se ponašamo prema drugima onako
kako bismo da se drugi ponašaju prema nama. Suosjećanje nas obavezuje da
neumorno radimo na olakšavanju tegoba svim ljudskim stvorenjima, da se sklonimo
iz centra svog svijeta i u njega smjestimo nekog drugog, da poštujemo uzvišenu
duhovnost svakog ljudskog bića, tretirajući svakoga, s apsolutnom pravednošću,
jednakopravnošću i poštovanjem.
Također je potrebno i u javnom i u privatnom životu uporno i
s razumijevanjem suzdržavati se od nanošenja boli ikome. Djelovati ili govoriti
vođeni pakosti, šovinizmom ili vlastitim interesom, da se drugog ponizi,
iskoristi ili negira njegovo osnovno pravo, i potaknuti mržnju omalovažavanjem
drugih – čak i naših neprijatelja – je negiranje naše čovječnosti.
[…]
Suosjećanje što prije moramo učiniti jasnom, svijetlom i
dinamičnom silom u ovom polariziranom svijetu. Ukorijenjeno u nepokolebljivu
odlučnost da se prevaziđe sebičnost, suosjećanje može izbrisati političke,
dogmatske, ideološke i vjerske granice. Nastalo iz naše duboke međuovisnosti,
suosjećanje je suština ljudskih odnosa i ispunjenog čovječanstva.
Ali suosjećanje ne može zaživjeti ukoliko se prvo ne prigrli
njegova bit na način da se vrati iz carstva apstraktnog i učini praktičnim
kvalitetom. Armstrong nudi neophodnu definiciju:
Suosjećanje je prikladno sažeto u Zlatnom pravilu koje traži
da istražimo svoja srca, otkrijemo šta nas boli i onda po svaku cijenu odbijemo
da prenesemo tu bol na bilo koga drugog. Suosjećanje se može definirati kao
stav principijelnog, istrajnog altruizma.
Zapravo, prva osoba koja je formulirala Zlatno pravilo pojavila
se prije kršćanstva i islama za pet stoljeća i milenij – upitan koje bi od
njegovih pouka njegovi učenici trebali odlučnije prakticirati, „cijeli dan
svaki dan,“ kineski filozof Konfučije (551-479 g.p.n.e.) istaknuo je koncept shua,
obično prevođenog kao „obzir“, koji je objasnio kao težnju da „nikad ne činimo
drugima ono što ne bismo voljeli da nama drugi čine“. Armstrong pojašnjava:
Bolji prijevod shua je „prema sebi“; ljudi se ne bi trebali
stavljati u posebnu kategoriju nego vlastito iskustvo povezivati sa iskustvom
drugog „cijeli dan svaki dan“. Konfučije je ovaj ideal nazvao ren, riječju koja
originalno znači „plemenit“ ili „vrijedan“ ali je do njegovog vremena jednostavno
dobila značenje „ljudski“. Neki učenjaci
tvrde da je značenje njegovog korijena „milost“, „fleksibilnost,
prilagodljivost“. Ali, Konfučije je uvijek odbijao definirati ren, jer, kako je
kazao, adekvatno ne odgovara ni jednoj sličnoj kategoriji njegovog vremena.
Može ga shvatiti jedino ko ga je prakticirao, a nepojmljiv je svakome ko nije.
Osoba koja je živjela u skladu s renom „cijeli dan svaki dan“ postala bi junzi,
„zrelo ljudsko biće“.
Suosjećanje je, samim tim, usmjeravanje sebe ka ostatku čovječanstva,
potpuna i predana težnja da se samointeres i egoizam savladaju. Stoljećima
kasnije, tri glavna monoteistiške religije su došle do zapanjujuće sličnih
zaključaka – suosjećanje staviti na raspolaganje je na svaki mogući način
uzvišeno, bilo da njegove manifestacije potječu iz sekularnog ili religijskog
aspekta, i nešto je čemu se divimo u svakom ljudskom biću bilo kojeg porijekla.
Armstrong ovo ilustrira pomoću nekih poznatih primjera:
Kada se susretnemo sa istinski suosjećajnim muškarcem ili
ženom, osjećamo se bolje. Imena kvekerice Elizabeth Fry (1780–1845), Florence
Nightingale (1820–1910), reformatorice zdravstva, i Dorothy Day (1897–1980),
osnivačice Katoličkog radničkog pokreta, postali su sinonimi za herojsku
filantropiju. Uprkos činjenici da se radilo o ženama u agresivno muškom
društvu, sve tri su uspjele učiniti ideal suosjećanja praktičnom, efikasnom i izdržljivom
silom u svijetu koji je bio u opasnosti da je zaboravi. Nevojerovatna količina uvažavanja
Mahatme Gandija (1869-1948), Martina Luthera Kinga Jr. (1929-1968), Nelsona
Mandele i Dalai Lame pokazuje da su ljudni gladni suosjećajnijeg i
principijelnijeg oblika vodstva… ali je suosjećanje na mnogo načina otuđeno
od današnjeg modernog načina života. Kapitalistička ekonomija je intenzivno
kompetitivna i indvidualistička, silno se trudi podsticati nas da stavimo sebe
na prvo mjesto.
Ali Armstrong duboko tuguje – i nerado se slažem – jer je
suosjećanje palo na samo dno naše hijerarhije kulturalnih prioriteta. Čak i oni
među nama koji su nepokolebljivo odlučni ne predati se epidemiji cinizma, jasno
vide sistematsko istrebljenje suosjećanja čak i iz najmanjih svakodnevnih gesti
jednih prema drugima i najosnovnijih oblika javnog diskursa. Na primjer, kada
je nedavno uvaženi mladi poduzetnik objavio svoju odluku da će čitati jednu
knjigu svake dvije sedmice u novoj godini, internet su preplavili naslovi kako
se njegova želja svodi na „besramni čin propagande“. Kako nas je cinizam tako
potpuno obuzeo da automatski odbacujemo čak i mogućnost iskrenosti? Koji nas je
poraz suosjećanja odveo na stranputicu da nismo u stanju gledati jedni u druge
i vidjeti ono najuzvišenije, a ne ono najniže?
A ipak, i dalje podržavam prelijepu posvećenost E. B. White
da se sačuva vjera u ljudski duh, jer „sve dok postoji i jedan ispravan čovjek,
sve dok postoji barem jedna suosjećajna žena, epidemija se može širiti ali tlo
neće biti plodno.“ Upravo ovo pojašnjava cjelinu Dvanaest koraka do
suosjećajnog života, u kojima Armstrong iznosi kako njegovati ovu suštinsku i osvježavajuću
vrlinu u našim svakodnevnim svjetovnim životima, tako nadahnuto i tako jako
neophodno.
(TBT, Prevela Jasmina Drljević)
