Izraelci su 13. oktobra bili prikovani uz svoje ekrane. Primirje u Gazi upravo je stupilo na snagu, posljednjih dvadeset izraelskih talaca vraćeno je iz zarobljeništva Hamasa, a predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump — arhitekt mirovnog sporazuma — obraćao se Knesetu.
„Ovo nije samo kraj rata“, izjavio je Trump. „Ovo je kraj jedne ere terora i smrti i početak doba vjere i nade.“
U publici je sjedio njegov domaćin, izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Predsjednik se pobrinuo da mu zahvali: „Želim izraziti zahvalnost čovjeku izuzetne hrabrosti i patriotizma.“ Pozvao ga je da ustane. Netanyahu je ustao, klimnuo i nasmiješio se. Bio je to upečatljiv trenutak. Kada je Hamas 7. oktobra 2023. izveo najgori napad u izraelskoj historiji, ubivši 1.200 civila i vojnika i kidnapujući 251 osobu, malo je analitičara očekivalo da će Netanyahu dvije godine kasnije i dalje biti na vlasti, a kamoli da će ga američki predsjednik obasipati pohvalama. Posljednja premijerka koja je upravljala Izraelom tokom iznenadnog napada, Golda Meir, ubrzo je podnijela ostavku. Netanyahu, međutim, nije preuzeo nikakvu odgovornost i odbio je odstupiti. Krivicu za neuspjeh u predviđanju i odbijanju napada prebacio je na vojsku i obavještajne službe, blokirao istragu i, kako bi održao svoju vladu, produžio rat uprkos rastućem zamoru javnosti i međunarodnom pritisku,PIŠE Foreign Affairs.
Dok mu je Trump, koji ga je prisilio da zaustavi rat, s govornice Kneseta pjevao hvalospjeve, premijer je već planirao narednu bitku: predstojeće izbore u Izraelu. Izbori bi trebali biti održani u oktobru 2026, ali se mogu dogoditi već u junu. Netanyahu je obećao da će se ponovo kandidirati — i pobijediti. Da bi to postigao, pokušava rat predstaviti kao veliku pobjedu, a kritičare označiti kao „unutrašnje neprijatelje“. Iznad svega, ponovo je pokrenuo napor da zemlju pretvori u autokratiju: oduzimajući nezavisnost pravosuđu i pretvarajući politički sistem, vojsku, obavještajne službe i državnu administraciju u poslušne instrumente vlasti — uz pokušaj da medije stavi pod kontrolu novim zakonima o „regulaciji“.
Onaj koji vlada
Sve buduće izbore u Izraelu opet će odrediti pitanje — „za ili protiv Netanyahua“. Premijer, koji je na vlasti (s prekidima) još od 2009, ima duboko podijeljeno biračko tijelo. Njegove pristalice ga vide kao spasitelja i ratnika na prvoj liniji kulturnog rata koji dijeli izraelsko društvo: sekularne i liberalne protiv religioznih i nacionalističkih. On gradi novu elitu — konzervativnu, pobožnu, otvoreno nacionalističku — koja zamjenjuje staru, sekularnu i prozapadnu. Njegovi protivnici ga, naprotiv, smatraju korumpiranim demagogom spremnim na sve kako bi zadržao vlast, pa i manipulaciju klasnim frustracijama. Za njih, Netanyahuovi pravi ciljevi, čak i u ratu, nisu nacionalna sigurnost, nego kult lične moći, izbjegavanje sudskog progona i produženje vlastitog opstanka. Ukratko: ne spašava on Izrael, nego sebe.
Ova podjela postoji odavno, ali je pod Netanyahuom postala dublja i oštrija. Nakon izbora u novembru 2022, njegova koalicija osvojila je 64 od 120 mjesta u Knesetu — dovoljno da progura najspornije zakone. Vlada je proglasila da „jevrejski narod ima isključivo i neosporno pravo na sve dijelove zemlje Izrael“, uključujući okupiranu Zapadnu obalu, što faktički negira bilo kakva prava Palestincima. Paralelno, krenulo se u masovno širenje naselja i oduzimanje palestinske zemlje.
U januaru 2023. Netanyahu je započeo zakonodavne reforme kojima je pokušao oduzeti nezavisnost Vrhovnom sudu i državnom tužiocu — jedinim institucijama koje štite građanske slobode u zemlji bez formalnog ustava. Ove „pravosudne reforme“ pokrenule su najveće proteste u historiji Izraela: stotine hiljada građana na ulicama, hiljade rezervista koji su odbili službu. Ipak, premijer nije odustao sve dok ga napad 7. oktobra nije primorao da obustavi zakone i formira ratnu vladu.
Čak i tada, umjesto da se postavi kao nacionalni ujedinitelj, Netanyahu je tražio krivce — naročito među vojno-obavještajnim strukturama koje su ga godinama osporavale. Smijenio je šefove službi, među njima i direktora Šin Beta Ronena Bara, kojeg je optužio da „nije lojalan“. Na njegovo mjesto postavio je generala Davida Zinija, samoproklamovanog „mesijanskog Jevreja“ sa radikalno desnog krila doseljeničkih naselja.
Neprijatelj mog neprijatelja
Netanyahuova autokratska politika nagrizla je njegovu popularnost. Od uvođenja pravosudnih zakona, ankete stalno pokazuju da njegova koalicija nema većinu. Ali u izraelskom političkom haosu to ne znači i siguran poraz. Prednost položaja daje mu moć nad ratom, budžetom i porezima — instrumente koje može koristiti da odgodi izbore, pokrene nove sukobe s Hamasom, Hezbollahom ili Iranom, ili podmiti birače poreskim olakšicama.
Uprkos troškovima rata i prijetnji međunarodnih sankcija, izraelska ekonomija ostala je stabilna; šekel jača, a Telavivska berza bilježi rekorde. Njegova baza je čvrsta i jedinstvena: zagovara nadmoć Jevreja nad Palestincima, „Veliki Izrael“ koji uključuje Zapadnu obalu, možda Gazu i dijelove Sirije, te kategorično odbacuje palestinsku državu. Preziru svaku instituciju koja ograničava vlast.
Opozicija, naprotiv, ostaje razjedinjena. Stranke koje su van vlasti slažu se samo u jednome — mržnji prema Netanyahuu. Ideološki su rasute od centra do krajnje ljevice, a većina odbija suradnju s dvije arapske partije, bez kojih ne mogu formirati većinu od 61 zastupnika. Čak ni lider nove ljevice, general Jair Golan, koji je Izraelovo djelovanje u Gazi nazvao „državnim ubijanjem beba“, ne usuđuje se potpuno suprotstaviti ratu.
Tokom rata, jedino je pitanje talaca u Gazi dijelilo javnost. Većina Izraelaca željela je primirje i povratak talaca, pa su porodice nestalih vodile masovne proteste. Ali Netanyahu, pod uticajem ekstremnih saveznika Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotriča, odlučio je nastaviti rat. Njegovi saveznici su protestne porodice nazivali „saradnicima neprijatelja“. Teke talaca oslobođene su tek kada je Trump nametnuo prekid vatre i razmjenu s palestinskim zatvorenicima.
Za Netanyahua, i to je bio dobar ishod: ispunio je zahtjeve protesta, a odgovornost prebacio na Trumpa. Tako uvijek preživljava: istovremeno glumi moćnog i potčinjenog, snažnog i slabog — samo da ostane na vlasti.
Koalicija voljnih
Njegov glavni izazivač danas je bivši premijer Naftali Bennett, koji je između 2021. i 2022. nakratko prekinuo Netanyahuovu petnaestogodišnju vladavinu. Ambiciozan, religiozan, ali moderan, bivši oficir specijalnih jedinica i uspješan IT preduzetnik, Bennett spaja dva dominantna izraelska trenda: religijski nacionalizam i sekularni materijalizam. U politici je pragmatičan: zna kako mijenjati strane i pridobijati prebjegle poslanike. 2021. godine formirao je kratkotrajnu „vladu promjene“ s centristom Jairom Lapidom, dvije ljevičarske partije i jednom konzervativnom arapskom strankom. Ta koalicija se raspala nakon godinu dana, ali je pokazala da Bennett zna spajati podijeljeno društvo. Njegov slogan sada glasi: „Netanyahu dijeli — ja ujedinjujem.“
Ipak, njegova staza nije laka. Još nije okupio tim, niti pomirio opozicione lidere. Odbija saradnju s arapskim partijama, a ni s ultraortodoksnim Jevrejima ne planira savez. No upravo to pitanje — vojna obaveza ultraortodoksnih učenika — može mu pomoći. Nakon presude Vrhovnog suda 2023. kojom je proglašeno nelegalnim njihovo izuzeće od vojske, društvo je, posebno poslije masovnih žrtava 7. oktobra, postalo ogorčeno što jedni ratuju, a drugi ne. To pitanje prijeti da razbije Netanyahuovu koaliciju između ultraortodoksnih i nacionalističkih stranaka.
Punom brzinom naprijed
Dok Bennett sprema kampanju, a rat se formalno stišava, Netanyahu nastavlja misiju učvršćivanja autokratije. Vlada je ponovo pokrenula „pravosudnu reformu“, uklonila glavnu vojnu pravnicu Yifat Tomer-Jerušalmi, započela kampanju protiv državne tužiteljice Gali Baharav-Miare i uvela zakone za veću kontrolu medija i jačanje rabinskih sudova.
Njegove afere, uključujući tri optužnice za korupciju, i dalje traju. Savjetnici iz njegovog kabineta — Jonathan Urich, Israel Einhorn i Eli Feldstein — pod istragom su zbog dvostrukog finansiranja: od Netanyahua i od Katara, sponzora Hamasa. Postavljanje Zinija za šefa Šin Beta vidi se kao pokušaj da se istraga uguši. Policija je već pod političkom kontrolom ministra Ben-Gvira.
Uprkos svemu, Netanyahu i dalje ima vjerne birače. Oni istrage vide kao „urotu duboke države“ protiv židovske teokratije koju žele. U tome podsjećaju na Trumpove pristalice — i dvojica lidera dijele isti politički instinkt. Tokom govora u Knesetu, Trump je čak pozvao predsjednika Izraela da pomiluje Netanyahua.
Premijer je zato imao razloga da se smije dok je Trump govorio. Pred njim je nova, možda najteža bitka u karijeri — izborna. Pobjeda može biti teža od borbe s Hamasom. Ali Netanyahu je navikao na borbu. On je, i dalje, vječni preživjeli Izraela.
(TBT)
