ANALITIKA
Zaokret u Ankari je uslijedio nakon dramatične godine za
cijelu zemlju u kojoj su pokušaj vojnog puča, češći napadi ISIL-a na turskom
tlu i sve dublji rat sa PKK-om iznjedrili fundamentalno preispitivanje
vanjskopolitičkih prioriteta zemlje.
Piše: Nussaibah Younis, thebosniatimes.ba
7. januara, turski premijer Binali Yildirim je posjetio
Bagdad čime je napravio veliki korak u zbližavanju odnosa s Irakom. Prije 4
mjeseca, irački premijer Haider al-Abadi je upozorio da turski angažman vojnih
snaga u iračkom gradu Bashiqa prijeti novom „regionalnom ratu“. Turska, koja je
tražila za svoje trupe pristanak Kurdske regionalne vlade, odgovorila je da je
iznenadna briga Iraka oko Bashiqe zapravo „zlonamjerna“. Eskalacija rata
riječima dovela je do obostranog sazivanja ambasadora i oktobarski poziv Iraka
na hitni sastanak UN-ovog Vijeća sigurnosti. Ali, tokom posjete u januaru,
premijeri Iraka i Turske stali su jedan uz drugog i izjavili da bi „riješili
pitanje“ Bashiqe, ali i radili na jačanju bilateralne trgovine, sigurnosti i
ekonomske suradnje.
Zaokret u Ankari je uslijedio nakon dramatične godine za
cijelu zemlju u kojoj su pokušaj vojnog puča, češći napadi ISIL-a na turskom
tlu i sve dublji rat sa PKK-om iznjedrili fundamentalno preispitivanje
vanjskopolitičkih prioriteta zemlje. (Turska održava dobre odnose sa vladom Iračkog
Kurdistana, ali PKK smatra terorističkom grupom.) Kao rezultat višestrukih
kriza na domaćem terenu koje su pogađale tursku državu 2016., Ankara je u
procesu obnove svoje vanjske politike, sve više težeći ka stabilnim susjedskim
odnosima i vladajući svojom pobudom da moć projicira širom regije.
Turska stranka AKP, na vlasti od 2002., u početku je vodila
politiku „nula problema sa susjedima“, koja je težila da učini zemlju
ekonomskim središtem sve više međusobno uvezanog Bliskog istoka. Ali razvoj
Arapskog proljeća doveo je Tursku ka
odlučnijoj politici. AKP je osudila svrgavanje predsjednika Mohammeda Morsija u
puču 2013., prijetila da će skinuti sirijskog predsjednika Bashara zbog njegove
kampanje masovnog pokolja protiv sirijskih pobunjenika i pobunila se protiv
bivšeg iračkog premijera Nourija al-Malikija zbog tlačenja iračkih sunnita.
Iako su ovi potezi imali izvjesnu moralnu snagu, naročito među sunnitima u
regiji, doveli su Tursku usred reiognalnih nemira od kojih se vlada sada
pokušava udaljiti.
Prvi znaci drugačijeg turskog pristupa pojavili su se u junu
2016. kada je normalizirala odnose s Rusijom, uputivši izvinjenje zbog obaranja
ruskog lovca 2015. koji je ušao u turski zračni prostor iz sjeverne Sirije.
Isti mjesec, Turska je dogovorila primirje sa Izraelom i obnovila diplomatske
veze nakon 6 godina zaleđenih odnosa, tj. nakon izraelskog napada na flotilu s
humanitornom pomoći za Gazu 2010. u kojem je poginulo više turskih aktivista.
Turska je napravila odmak od čvrste opozicije Assadovom
režimu u Siriji. Nedavno se njezina politika u zemlji fokusirala na sprečavanje
autonomne i ujedinjene kurdske regije u
sjevernoj Siriji za razliku od perioda kada je pomagala pobunjenicima protiv
Assadovog režima da održe uporište u Alepu. U nedavnom poduhvatu preuzimanja
sirijskog grada al-Baba od ISIS-a, Turska je prihvatila zračnu podršku od
Assadovog ključnog saveznika Rusije te u isto vrijeme osuđivala SAD, svog
tradicionalnog saveznika u Siriji, zbog nedostatka pomoći.
Najdramatičnije od svega, zajedno sa Rusijom i Iranom,
Turska je pomogla dogovor o primirju u Siriji – bez uključivanja SAD-a – krajem
2016., i posredovala pregovorima između boraca opozicije i sirijske vlade u Astani,
glavnom gradu Kazahstana. Iako je primirje prekršeno u brojnim područjima, potez
predstavlja novo tursko prihvatanje ruske vlasti u sirijskom ratu.
Tajming ove nove strategije nije slučajnost. Kako se Turska
suočava sa sve većim nasiljem, nestabilnosti i ekonomskom neizvjesnosti kod
kuće, Erdogan je zaključio da je sada vrijeme vratiti se na politiku „nula
problema sa susjedima“. Danas, s padom lire i padom ekonomije, među Turcima
nema mnogo podrške takvom avanturizmu. Čak i prije nego su ekonomski problemi
počeli uzimati danak, anketa iz 2012. je pokazala da dvije trećine Turaka ne
podržavaju intervenciju Turske u Siriji.
Erdogan sebi ne može priuštiti nemire među stanovništvom:
trenutno je zarobljen u napetoj političkoj borbi prenošenja moći na svoju vladu
tako što će promijeniti ustav. U vanjskoj politici, među njegovim prioritetima
je bilo podrivanje kurdske manjine što bi mu omogućilo da profitira od antikurdskog
osjećaja među turskim većinskim stanovništvom. Na primjer, nakon što je kurdska
HDP stranka prijetila AKP-ovoj vlasti rezultatima izbora u junu 2016., rat
između AKP-a i PKK-a je eskalirao. Otad
je fokusiranje pažnje javnosti na navodnu prijetnju od kurdskog nasilja ključni
dio AKP-ove izborne strategije.
Yildirimova posjeta Iraku jedan je znak ove nove logike.
Glavni cilj Turske je ubijediti Bagdad da PKK istjera iz iračke teritorije. PKK
je pristuna u Sinjaru, jezdiskom gradu u sjevernom Iraku, od izbacivanja ISIS-a
krajem 2015. Zaista, lokalni Jezidi su uspostavili bliske odnose sa PKK-om
nakon što su im Kurdi pomogli da pobjegnu iz planina Sinjar, gdje su bili
zarobljeni nakon što su druge iračke kurdske snage povukle kad je ISIS napao.
Otad, snage PKK-a pomažu obučavati jazidske milicije i primaju podršku iz
Bagdada.
Ipak, sada se čini da je Turska ubijedila Bagdad da prestane
podržavati PKK, i to putem diplomatskih dogovora i uz pomoć američkog
izaslanika za međunarodnu koaliciju koja se bori protiv ISIS-a Bretta McGurka.
Ankara je također nagovijestila da su mogući i pregovori oko povlačenja njenih
trupa iz Bashiqe ukoliko Irak izbaci PKK iz Sinjara. Turska, nadalje, surađuje
sa Bagdadom da se iračke paravojne snage koje obučava Turska, poznate kao Hashd
al-Watany, spoje sa jedinicama za mobilizaciju uz podršku iz Bagdada.
Strategija iz Ankare možda djeluje: na zajedničkoj press konferenciji održanoj
7. januara , Abadi je najavio da „nikakvim snagama… van okvira sigurnosnih
snaga ili formalnih iračkih sigurnosnih snaga“ neće biti dozvoljeno da
operiraju u Sinjaru – jasna osuda prisustva PKK-a. Yildirim je zauzvrat
zahvalio Abadiju za „ozbiljnost u izbacivanju terorističkih snaga“ iz regije.
Približavanje s Bagdadom također pokazuje novu spremnost
Ankare da krene dalje od svojih tradicionalnih partnerstava u Iraku. Zadnjih
godina je Turska ozbiljno ulagala u svoj odnos s Kurdskom demokratkom strankom,
ali to je naštetilo turskim odnosima s Bagdadom. Svako bi približavanje Iraka i
Turske tako bilo napeto za iračke Kurde, koji su ekonomski ovisni o Turcima.
Ali u ostatku Iraka, Turska ima bezbroj načina da proširi svoje diplomatske i
ekonomske veze što je napredak koji je dosad bio nemoguć zbog slabih političkih
odnosa.
Ostaje vidjeti da li će se nedavni pozitivni koraci razviti
u novu eru iračko-turske suradnje. Turska će paziti na povlačenje iz Bashiqe
prije nego se PKK povuče iz Iraka, te i dalje izražava zabrinutost zbog
prisustva iračkih šiitskih paravojnih snaga na zapadu Mosula i oko turkmenskog
grada Tel Afara. Nadalje, potrebno je naglasiti da ova turska politika ima
korijen u sve većoj domaćoj autoritarnosti i pretjeranim neprijateljskim
osjećajima ka turskim i sirijskim Kurdima što je u konačnici štetno po tursku
stabilnost. Približavanje s Bagdadom će svakako obilježiti novu eru ekonomske i
diplomatske suradnje koja će se vjerovatno pokazati finansijskom i strateškom
blagodati za dvije od najugroženijih zemalja današnjeg Bliskog istoka.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
