KOLUMNA
Dosta prije nego što je Donald Trump izabran za predsjednika
Sjedinjenih Država, poslao sam prazničnu čestitku prijateljima i u njoj
napisao: “Ovo nisu obična vremena. Želim vam sve najbolje u uzburkanom svijetu”
Piše: George Soros, thebosnaitimes.ba
Dosta prije nego što je Donald Trump izabran za predsjednika
Sjedinjenih Država, poslao sam prazničnu čestitku prijateljima i u njoj
napisao: “Ovo nisu obična vremena. Želim vam sve najbolje u uzburkanom svijetu”.
Sada osjećam potrebu da ovu poruku podijelim sa ostatkom svijeta.
Ali prije nego što to učinim, moram da vam kažem ko sam i za šta se zalažem.
Imam 86 godina i mađarski sam Jevrejin koji je postao
državljanin SAD po završetku Drugog svjetskog rata. Rano sam naučio koliko je
važno kakav će politički režim prevladati. Formativno iskustvo mog života bilo
je u Mađarskoj pod okupacijom Hitlerove Njemačke 1944. Vjerovatno bih stradao
da moj otac nije shvatio ozbiljnost situacije. On je osigurao lažne identitete
za svoju porodicu i mnoge druge Jevreje; većina je preživjela uz njegovu pomoć.
Godine 1947, polegao sam iz Mađarske koja je tada bila pod
komunističkom vlašću u Englesku. Kao student Londonske škole ekonomije došao
sam pod uticaj filozofa Karla Popera i razvio svoju sopstvenu filozofiju,
izgrađenu na srodnim stubovima pogrešivosti i refleksivnosti. Razlikovao sam dvije
vrste političkih režima: onih u kojima ljudi biraju svoje lidere, koji se onda
staraju o interesima biračkog tijela, i drugih u kojima vladaoci teže da
manipulišu svojim podanicima radi svojih interesa. Pod uticajem Popera, prvu
vrstu društva sam nazvao otvorenim, a drugu zatvorenim.
Klasifikacija je suviše pojednostavljena. Ima puno stepena i
varijanti kroz historiju, od modela koji dobro funkcionišu do neuspjelih
država, i mnogo različitih nivoa vlade u svakoj konkretnoj situaciji. Iako je
tako, smatrao sam da je distinkcija između dvije vrste režima korisna. Postao
sam aktivni zagovornik prve i protivnik druge vrste.
Sadašnji trenutak u historiji smatram veoma bolnim. Otvorena
društva su u krizi, a različiti oblici zatvorenih društava – od fašističkih
diktatura do mafijaških država – u usponu su. Kako se to moglo dogoditi? Jedino
objašnjenje koje mogu da pronađem jeste da izabrani lideri nisu uspjeli da
ispune legitimna očekivanja i aspiracije birača i da je taj neuspjeh doveo
birače do toga da se razočaraju u preovlađujuće verzije demokratije i
kapitalizma. Sasvim prosto, mnogo ljudi je osjetilo da su elite ukrale njihovu
demokratiju.
Poslije propasti Sovjetskog Saveza, SAD su ostale jedina
preostala supersila, jednako posvećena principima demokratije i slobodnog
tržišta. Glavni pravac od tada bio je globalizacija finansijskih tržišta širena
od zagovornika koji su tvrdili da globalizacija uvećava globalno bogatstvo.
Najzad, ako pobjednici kompenzuju gubitnike, njima će ipak nešto ostati.
Argumentacija je bila varljiva jer je ignorisala činjenicu
da pobjednici rijetko kompenzuju gubitnike, možda i nikada. Ali potencijalni pobjednici
su potrošili dovoljno novca boreći se za argument koji je prevladao. Bila je to
pobjeda za vjernike nesputanog slobodnog preduzetništva, ili “tržišne
fundamentaliste” kako ih ja zovem. Kako je finansijski kapital neophodan
sastojak ekonomskog razvoja, a malo zemalja u razvijenom svijetu može samo da
stvara dovoljno kapitala, globalizacija se raširila kao šumski požar.
Finansijski kapital mogao se kretati slobodno i izbjeći oporezivanje i
regulaciju.
Globalizacija je imala dalekosežne ekonomske i političke posljedice.
Ona je donijela nešto ekonomske konvergencije između siromašnih i bogatih
zemalja, što je bilo korisno; ali je povećala nejednakost i u siromašnim i u
bogatim zemljama, što je bilo štetno. U razvijenom svetu, korist se uglavnom
akumulirala kod vlasnika finansijskog kapitala, koji čine manje od jedan odsto
stanovništva. Nedostatak redistributivnih politika je glavni izvor
nezadovoljstva koje su eksploatisali protivnici demokratije. Ali svoje su
učinili i drugi faktori, posebno u Evropi.
Bio sam strastveni pristalica Evropske unije od njenog
početka. Smatrao sam je oličenjem ideje o slobodnom društvu: udruženjem
demokratskih država voljnih da žrtvuju dio svog suvereniteta radi zajedničkog
dobra. Počelo je kao smjeli eksperiment u onome što bi Poper nazvao
“socijalnim inženjeringom na parče”. Lideri su postavili dostižan
cilj, precizirali rokove i mobilisali neophodnu političku volju, znajući vrlo
dobro da će svaki korak zahtijevati sljedeći korak napred. Na taj način se
Evropska zajednica za ugalj i čelik razvila u EU.
A onda je nešto žalosno pošlo po zlu. Poslije Sloma 2008,
dobrovoljno udruženje jednakih pretvorilo se u odnos između povjerilaca i
dužnika, u kojem dužnici imaju poteškoća da ispune svoje obaveze, a povjerioci
postavljaju uslove kojima oni moraju da se povinuju. Taj odnos nije bio ni
dobrovoljan ni jednak.
Njemačka je postala hegemona sila u Evropi, ali nije uspjela
da ispuni obaveze na koje uspješni hegemoni moraju da misle, naime da gledaju
dalje od svojih uskih interesa ka interesima ljudi koji od njih zavise.
Uporedimo ponašanje SAD poslije Drugog svjetskog rata sa ponašanjem Njemačke
poslije Sloma 2008: SAD su pokrenule Maršalov plan koji je rezultirao
stvaranjem EU; Njemačka je nametnula program štednje koji je služio njenim
uskim interesima.
Prije nego što se ujedinila, Njemačka je bila vodeća
pokretačka sila evropske integracije: uvijek je bila spremna da doprinese malo
više kako bi se prilagodila onima koji pružaju otpor. Sjećate li se doprinosa Njemačke
ispunjavanju zahtjeva Margaret Tacher u vezi sa budžetom EU?
Ali ujedinjenje Njemačke ispostavilo se kao veoma skupo.
Kada je propala Lehman Brothers, Njemačka se nije osjećala dovoljno bogatom da
bi prihvatila bilo kakve dodatne obaveze.
Kada su evropski ministri finansija objavili da neće biti
dozvoljen neuspjeh nijedne druge sistemski važne finansijske institucije, njemačka
kancelarka Angela Merkel, ispravno procjenjujući želje svog biračkog tijela,
saopštila je da svaka država članica treba da se stara o svojim institucijama.
To je bio početak procesa dezintegracije.
Poslije sloma 2008, EU i eurozona postajali su sve
disfunkcionalniji. Preovlađujući uslovi postali su daleko udaljeni od onih
predviđenih Ugovorom iz Mastrihta, ali promjene ugovora postajale su sve teže i
najzad nemoguće, jer nisu mogle biti ratifikovane. Eurozona je postala žrtva
antikvarnih zakona. Preko potrebne reforme mogle su biti pretvorene u zakon
jedino pronalaženjem rupa u njima. Na taj način su institucije postajale sve
komplikovanije, a birači sve otuđeniji. Uspon anti-EU pokreta dalje je ometao
funkcionisanje institucija. Dezintegracija je 2016. dobila veliki zamah, prvo
zbog Brexita, onda zbog izbora Trumpa u SAD i 4. decembra ubjedljivom odlukom
italijanskih birača da odbiju ustavne promjene.
Demokratija je sada u krizi. Čak su SAD, vodeća demokratija
svijeta, izabrale foliranta i diktatora u pokušaju za svog predsjednika. Iako
je umirio ton nakon što je izabran, Trump nije promijenio ni ponašanje ni
saradnike. Njegov kabinet čine nekompetentni ekstremisti i penzionisani
generali.
Šta predstoji?
Siguran sam da će demokratija u SAD pokazati svoju
elastičnost. Ustav i institucije SAD, kao i njihova sedma sila, dovoljno su
jaki da se odupru pretjerivanjima izvršne grane vlasti, i tako spriječe
diktatora u pokušaju da postane pravi diktator.
Međutim, SAD će u bliskoj budućnosti biti preokupirane
internim borbama pa će targetirane manjine patiti. SAD neće biti u stanju da
štite i promovišu demokratiju u ostatku svijeta. Naprotiv, Trump će imati veći
afinitet prema diktatorima. To će nekima od njih omogućiti da sa SAD postignu
sporazum, dok će drugi nastaviti sa svojom politikom bez spoljnog miješanja. Truamp
će radije praviti dilove nego braniti principe. Nažalost, to će biti popularno
među njegovim glavnim biračima.
Posebno sam zabrinut za sudbinu EU koja je u opasnosti da
dođe pod uticaj Vladimira Putina čiji je koncept vladavine nepomirljiv sa
konceptom otvorenog društva. Putin nije pasivni korisnik nedavnih događaja; on
je naporno radio na njihovom ostvarenju.
On je prepoznao slabosti svog režima: on može da eksploatiše
prirodne resurse ali ne može da napravi ekonomski rast. Osjećao se izdanim zbog
“obojenih revolucija” u Gruziji, Ukrajini i drugdje. U prvi mah
pokušao je da kontroliše društvene medije. Onda je, praveći briljantan potez,
eksploatisao biznis model kompanija društvenih medija kako bi širio
dezinformacije i lažne vijesti, dezorijentišući birače i destabilišući demokratije.
Tako je pomogao da Trump bude izabran.
Isto bi vjerovatno moglo da se dogodi tokom evropske izborne
sezone 2017. u Holandiji, Njemačkoj i Italiji. U Francuskoj, dvojica vodećih
kandidata bliska su Putinu i rado će zadovoljiti njegove zahtjeve. Ko god da
pobijedi, Putinova dominacija Evropom postat će svršeni čin.
Problem je što metod koji je Putin koristio da destabilizuje
demokratiju ne može biti upotrebljen da obnovi povjerenje u činjenice i
uravnoteženi pogled na realnost. Nadam se da će lideri i građani Evrope
shvatiti da to ugrožava njihov način života i vrijednosti na kojima je EU
zasnovana. Sa ekonomskim rastom koji zaostaje i izbjegličkom krizom van
kontrole, EU je na ivici sloma.
EU je zrela da prođe kroz iskustvo slično onom kroz koje je
prošao Sovjetski Savez početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Oni koji vjeruju
da EU treba da bude spašena kako bi bila fundamentalno ponovo osmišljena moraju
da učine sve što mogu da dovedu do boljeg ishoda.
/Autor je šef Soros Fond menadžmenta Fondacije Otvoreno
društvo, autor knjige “Tragedija Evropske unije: Dezintegracija ili
vaskrsenje?”/
(TBT/Project Syndicate)
