KOLUMNA
Dokle god određeni model kapitalizma uspješno funkcioniše,
politički pritisci su neutralisani materijalnim progresom
Piše: Anatole Kaletsky, thebosniatimes.ba
Najveće političko iznenađenje 2016. godine je to što su se
svi iznenadili. Ja svakako nisam imao pravo da budem zatečen i iznenađen: ubrzo
poslije krize 2008, objavio sam knjigu u kojoj sam najavio da će poslije
ekonomskog kolapsa za približno 5 godina uslijediti kolaps povjerenja u
političke institucije.
Takav redosljed događaja nam je poznat iz historije. Poslije
prvog sloma globalizacije, koji su Marx i Engels opisali u Komunističkom
manifestu 1848., slijedile su zakonske reforme kojima je radnička klasa stekla
dotad nezamisliva prava. Slom britanskog imperijalizma poslije Prvog svjetskog
rata najavio je New Deal i stvaranje socijalne države. A slom kejnsijanske
ekonomije poslije 1968. pripremio je revoluciju Margaret Thatcher i Ronalda
Reagana. U knjizi Kapitalizam 4.0 najavio sam da će poslije sistemskog sloma
globalnog kapitalizma obnarodovanog krizom 2008. godine uslijediti politički
potresi jednako velikih razmjera.
Dokle god određeni model kapitalizma uspješno funkcioniše,
politički pritisci su neutralisani materijalnim progresom. Ali ako ekonomija
počne da posustaje – i pokaže se da to nije tek prolazna faza, već simptom
dubljih kontradikcija – razorni efekti kapitalizma na društvo postaju politički
toksični.
To se dogodilo 2008. Kada je neuspjeh slobodne trgovine,
deregulacije i monetarizma u obezbjeđivanju daljeg rasta protumačen kao najava
„novog normalnog stanja“ beskrajnih budžetskih rezova i umanjenih očekivanja, a
ne kao prolazna bankarska kriza, nejednakost, nezaposlenost i kulturalne dislokacije
iz perioda koji je prethodio krizi više nije bilo moguće opravdati – kao što su
visoke poreske stope iz 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka izgubile
legitimitet u doba stagflacije 70-ih.
Ako se zaista radi o takvoj transformaciji, umjereni
reformatori koji rade na rješavanju pojedinačnih problema kao što su migracija,
trgovina ili dohodovna nejednakost nužno gube bitku sa političarima koji dovode
u pitanje sam sistem. Na izvjestan način, radikali su u ovom slučaju u pravu.
Odgovornost za nestanak „dobrih“ radnih mjesta u proizvodnji
ne može se prebaciti na imigraciju, slobodnu trgovinu ili tehnologiju. Ali
činjenica je da takvi vektori ekonomske konkurencije koji doprinose ukupnom
rastu nacionalnog dohotka ne moraju nužno distribuirati dobit na društveno prihvatljiv
način. Za to je potrebna promišljena i sračunata politička intervencija na
najmanje dva fronta.
Prvo, potrebno je makroekonomskim mjerama osigurati da rast
tražnje prati potencijalni rast ponude koji tehnologija i globalizacija
generišu. To je suštinski važan kejnsijanski uvid koji je privremeno bio
prognan u doba uspona monetarizma početkom 80-ih, ponovo uspješno primijenjen
90-ih (bar u SAD i Britaniji), a onda opet zaboravljen u panici izazvanoj
deficitima posle 2009.
Povratak kejnsijanskom upravljanju tražnjom mogao bi biti
najveća ekonomska korist koju će Trumpova administracija donijeti Americi,
ukoliko bezuspješni pokušaji monetarne stimulacije budu zamijenjeni
ekspanzivnim fiskalnim politikama. Možda su SAD već spremne da odbace
monetarističku dogmu koja podrazumijeva nezavisnost centralne banke i
održavanje ciljne inflacije i vrate se punoj zaposlenosti kao vrhovnom
prioritetu upravljanja tražnjom. U Evropi, s druge strane, na takvu revoluciju
makroekonomske misli moraćemo da pričekamo još nekoliko godina.
Uz to nam je potrebna još obuhvatnija intelektualna
revolucija u stavovima prema državnim intervencijama koje utiču na društvene
ishode i ekonomske strukture. Tržišni fundamentalizam krije u sebi duboku
kontradikciju. Slobodna trgovina, tehnološki napredak i druge sile koje
promovišu ekonomsku „efikasnost“ pravdaju se korisnošću za društvo, i pored
toga što nekim radnicima i nekim preduzećima evidentno nanose štetu, uz
objašnjenje da će rast nacionalnog dohotka dobitnicima omogućiti da obeštete one
koji su se našli na gubitničkoj strani, tako da na kraju niko neće biti na
gubitku.
Načelo takozvane Pareto optimalnosti (nazvano tako po
italijanskom ekonomisti) je temelj svakog na moralu zasnovanog opravdanja
ekonomije slobodnog tržišta. Politike liberalizacije se u teoriji pravdaju
pretpostavkom da će dio dobiti dobitnika političkim odlukama biti
redistribuiran u korist gubitnika na društveno prihvatljive načine. Ali šta se
događa ako političari u praksi čine upravo suprotno?
Deregulacijom finansija i trgovine, intenziviranjem
konkurencije i slabljenjem sindikata vlade su stvorile okruženje koje, kako nas
teorija uči, nalaže redistribuciju od dobitnika u korist gubitnika. Ali
zagovornici tržišnog fundamentalizma nisu samo zaboravili na redistribuciju;
oni su je zabranili.
Ponuđeno obrazloženje za to je da porezi, isplata pomoći i
druge intervencije države destimulišu inicijativu i remete konkurenciju, što
dovodi do opadanja ekonomskog rasta i koristi za društvo u cjelini. Ali kao što
je Margaret Tatcher slavno primjetila, „Društvo ne postoji. Postoje pojedinačni
muškarci i žene i njihove porodice“. Fokusiranjem na korisnost konkurencije za
društvo i zanemarivanjem štete koju trpe pojedinci tržišni fundamentalisti su
praktično ukinuli načelo individualizma koje je u srži njihove ideologije.
Poslije prošlogodišnjih političkih potresa, zlokobna
kontradikcija između društvene koristi i individualne štete više se ne može
ignorisati. Ako očekujemo da nas trgovina, konkurencija i tehnološki napredak
uvedu u novu fazu kapitalizma, moraćemo da ih uparimo sa državnim
intervencijama koje će dobit od rasta redistribuirati na način koji su Margaret
Thatcher i Ronald Reagan proglasili za tabu.
Rušenje tih tabua ne mora značiti povratak visokih poreskih
stopa, inflacije i kulture zavisnosti iz 70-ih godina. Kao što se fiskalna i
monetarna politika mogu podešavati tako da nezaposlenost i inflaciju održavaju
na minimumu, redistributivne mjere se mogu sprovoditi na način koji se neće
svesti na prelivanje budžetskih prihoda u socijalnu pomoć, već će na direktniji
način pružati pomoć radnicima i zajednicama koje su se našle na udaru
globalizacije i tehnoloških promjena.
Umjesto dijeljenja novčane pomoći koja udaljava ljude od svijeta
rada, države mogu redistribuirati dobit od rasta tako što će podržati
zapošljavanje i isplatu dohodaka kroz regionalne i granske subvencije i zakone
o minimalnoj nadnici. Primjere najefikasnijih intervencija tog tipa nalazimo u Njemačkoj
i Skandinaviji, gdje se novac ulaže u kvalitetno pozivno obrazovanje i
prekvalifikaciju radnika i učenika izvan univerziteta, čime se otvara put do
životnog standarda srednje klase i bez fakultetske diplome.
Sve to može zvučati kao opšte mjesto, ali vlade su dosad
uglavnom činile upravo suprotno. Progresivno oporezivanje se ukida, budžeti za
obrazovanje, industrijske politike i regionalne subvencije se smanjuju, a novac
se preusmjerava u zdravstvo, penzije i pružanje novčane pomoći, čime se
stimuliše rano penzionisanje i oslanjanje na beneficije. Redistribucija je usmjerena
od mladih radnika na slabo plaćenim radnim mjestima, onih čiji su poslovi i
plate najviše ugroženi slobodnom trgovinom i migracijom, ka menadžerskoj i
finansijskoj eliti, onima koji su najviše profitirali od globalizacije, i
starijim penzionerima, koji su zahvaljujući garantovanim penzijama zaštićeni od
ekonomskih potresa.
Ipak, za političke potrese koje smo iskusili u velikoj mjeri
su zaslužni upravo stariji glasači, dok su mladi uglavnom podržavali status
quo. Taj paradoks pokazuje da period konfuzije i gubljenja iluzija poslije
krize još traje. U svakom slučaju, potraga za novim ekonomskim modelima, koje
skupno opisujem kao „Kapitalizam 4.1“, uveliko je počela.
(TBT/ Project Syndicate)
