KOLUMNA
U međuvremenu su Bošnjaci naučili lekciju koliko je važan
njihov grad, te je stoga očekivati da će svojim sopstvenim snagama, umom i
političkom kulturom pokazati da su spremni odbraniti njegove vrijednosti! Zato
vjerujem da će Bošnjaci ovaj put pobijediti!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U svojim analizama evropski analitičari tvrde da je na sceni „novo ispisivanje historije
Balkana“, pa u svojim referencama navode izjavu Winstona Churchilla koji je
navodno rekao da Balkan „proizvede više historije nego što može da
potroši”. Posebno se optužuju Hrvatska
i Srbija kako izmišljaju novu prošlost kao osnovu jedne sasvim nacionalističke
budućnosti. Nakon što je Srbija rehabilitirala zločinačke profašističke pokrete
i vođe, poput Draže Mihajlovića, prošlog ljeta, ponovo je otvorena
srpsko-hrvatska prepirka o historiji, pa je Srbija optužila Hrvatsku za rehabilitaciju
ustaškog režima iz perioda od 1941. do 1944. koji je odgovoran za smrt stotina
hiljada Jevreja, Roma i Srba. Sve nacionalističke vlade Balkana su falsificirale
ili zloupotrebljavale historijske činjenice radi pravdanja ili jačanja
sopstvene vlasti, tvrde analitičari. Sve su isto tako „štimovale” svoje
nacionalne historije da bi skrenule ili unizile sjećanje na antifašističku
borbu koja je bila jedan od stubova Jugoslavije. Četvrt stoljeća poslije kraha
socijalističke federativne republike, sve je ovo ponovo van kontrole.
Hrvatska „nacionalna revolucija“
U julu prošle godine zagrebački Županijski sud poništio je
presudu iz 1946. kojom je kardinal Alojzije Viktor Stepinac (1898-1960) osuđen
za kolaboraciju sa Nezavisnom državom Hrvatskom (NDH), koju su ustaše
uspostavile 1941. pod pokroviteljstvom nacističke Njemačke. Stepinac, inače
zagrebački nadbiskup od 1937, kontroverzna je ličnost. Kao nadbiskup sve do
kraja rata, podržao je ustaški režim, iako njegove pristalice ističu da je
osuđivao njegovu „rasnu politiku” u nekim svojim propovjedima i tvrde da
je njegovo suđenje zapravo bio komunistički manevar kako bi se ograničio uticaj
Rimokatoličke crkve.
Tako se u Hrvatskoj počela odvijati zakašnjela „nacionalna
revolucija”. Po dobijanju nezavisnosti i u toku ratova devedesetih, pod
vođstvom nacionaliste Franje Tuđmana i njegove stranke, Hrvatske demokratske
zajednice (HDZ), Hrvatska je preduzela prve korake u pravcu distanciranja od
simboličke i ideološke baštine antifašističkog pokreta otpora iz Drugog svjetskog
rata. Neke hrvatske borbene formacije bile su otvoreno proustaške, prije svega
u Bosni i Hercegovini. Hrvatska vlada pridaje manji značaj godišnjoj
komemoraciji pobune logoraša iz Jasenovca od 22. aprila 1945, dok je, s druge
strane, komemoracija blajburškog masakra zvanični događaj (u maju 1945, blizu
Blajburga, u brdima južne Austrije, Titovi partizani opkolili su civile i
vojsku ustaškog režima i pogubili više desetina hiljada ljudi. Svake godine,
obilježavanje ovih događaja iznova pokreće unutrašnji rat sjećanja. Prisustvo
državnih zvaničnika bilo na jednoj, bilo na drugoj ceremoniji izaziva kritike.
Ove godine hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović (HDZ) „nije
mogla” da ode u Jasenovac, ali je prisustvovala ceremoniji u Blajburgu.
Ipak, ustaški režim nikada nije zvanično priznat. Ustav
usvojen prilikom proglašenja nezavisnosti poziva se i na „antifašističko” nasljeđe.
Ova ambivalencija se može djelimično objasniti i ličnim položajem Tuđmana, koji
je od partizanskog generala i kadra jugoslovenskog režima postao nacionalista
tokom sedamdesetih godina.
Nezavisna Hrvatska odbacuje i međuratnu Kraljevinu
Jugoslaviju i Titovu socijalističku Jugoslaviju, ali polaže pravo na
antifašistički otpor kao dio sopstvene historije. Otišlo se i korak dalje kada
se desnica vratila na vlast u Hrvatskoj poslije izbora u novembru 2015. godine.
Domoljubna koalicija, koja pod vođstvom HDZ-a okuplja sve pokrete ekstremne
desnice u Hrvatskoj, morala je ući u savez sa Mostom (Most nezavisnih lista),
„narodnim pokretom” čije je vođstvo blisko katoličkom kleru, dok je mjesto
premijera dobio Tihomir Orešković, hrvatsko-kanadski biznismen bez stranačke
orijentacije, ali sa jakim vezama sa Opus Dei. Savez se raspao u junu prošle
godine, što je bio okidač za nove izbore u septembru, poslije nekoliko mjeseci
ogorčene rasprave o revizionizmu.
Hrvatski revizionizam postao je dio trenda koji je prisutan
u cijeloj Srednjoj Evropi. Za vrijeme premijera Ive Sanadera (2003-2009), HDZ
je počeo politički da se repozicionira, sa jasnom perspektivom pridruženja
Evropskoj uniji. Nakon pristupanja u julu 2013., stranka je otišla skroz
udesno, tvrde analitičari.
Na ovom talasu hrvatske politike, može se reći, da su lideri
bosanskih Hrvata, posebno lider HDZ-a Dragan Čović, povisili svoju nacionalističku
retoriku, a nakon što su bili sankcionirani s početka 2000-te godine kada su
bili proglasili autonomiju Herceg-Bosne. Tadašnji lideri HDZ-a, poput Ante
Jelavića, ne da su smijenjeni, već su i procesuirani.
Čović je također proveo par mjeseci u zatvoru zbog optužbi
za korupciju, ali je oslobođen više zaslugom utjecaja tadašnjeg bošnjačkog političkog
lidera Sulejmana Tihića nego nedostatkom dokaza u sudskom postupku. Reklo bi se
da je to bilo vrijeme Čovićeve kooperativnosti i blage retorike.
Stolac u kovitlacu „ruž (i)nih vjetrova“
Tek na izborima 2014. obje vodeće nacionalističke strane u Federaciji
BiH, HDZ kao i SDA, vratile su se populizmu i nacionalizmu. Lider SDA Bakir
Izetbegović, omamljen adrenalinom zbog velikih izbornih pobjeda AK Partije u
Turskoj, te populističkom retorikom njenog lidera Tayiba Erdogana, i sam je
upućivao prijeteći poruke svojim protivnicima, te obećava megalomanske projekte
i političke ciljeve. Doduše, kod ponašanja Izetbegovića treba uočiti dvije
stavke koje ga bitno razlikuju od njegovog koalicionog partnera Čovića. Prvo,
Izetbegovićeva stranka više se radikalizira od njega samog, a potom Izetbegović
je svoje radikalne prijetnje upućivao svojim bošnjačkim rivalima, poput Fahrudina
Radončića, nego prema liderima Hrvata ili Srba. Njegova odgovornost je u tome
što je dopustio da se SDA radikalizira pod utjecajem selefističkih vođa u BiH,
kao i nekih kvaziturkofila. Navodno je SDA-ovu kampanju 2014. osmislio i vodio
izravno eksperti tim poslan iz Ankare od strane „bratske“ AK Partije.
Ponašanje Salmira Kaplana, bivšeg ministra za kulturu u
Vladi Federacije BiH, jedan je od primjera utjecaja AK Partije na SDA. On se
među prvima drznuo da napadne pokret Fetulaha Gulena i njegovo kriminalno
djelovanje u BiH. Iz današnje
perspektive, zbog političkih prilika u Turskoj, nekima bi se Kaplanovi istupi
mogli učiniti proročanskim, ali oni su, za razumijevanje bosanskih političkih
prilika, više dokaz u kojoj mjeri i koliki je utjecaj AK Partija ima(la) na
politiku SDA.
Baš će Kaplan postati vedeta nakon što se našao u kovitlacu „ruž(i)nih vjetrova“
nacionalističkih politika HDZ-a i SDA.
Izbori u Stocu su kulminacija ovih nacionalističkih politika koje su
zapljusnuli talasi kako sa Jadrana tako i sa Bosfora. To najbolje pokazuju
oprečne izjave nacionalnih lidera Čovića i Izetbegovića o „teritorijalnom“
poimanju ovog prostora, kao i posjete hrvatskih zvaničnika koji se smatraju
„jezgrom“ radikalne katoličke organizacije Opus dei.
Izbori u Stocu će biti ponovljeni. Na sreću, nosilac
bošnjačke liste neće biti „prgavi“, pa i radikalni Kaplan. Stoga je realno
očekivati da će veće prisustvo kontrolora onemogućiti HDZ da „(pro)švercuju“ lažnim biračkim spiskovima.
U međuvremenu su Bošnjaci naučili lekciju koliko je važan njihov grad, te je
stoga očekivati da će svojim sopstvenim snagama, umom i političkom kulturom
pokazati da su spremni odbraniti njegove
vrijednosti! Zato vjerujem da će Bošnjaci ovaj put pobijediti!
(TBT)
