KOLUMNA
Otkako je došao na vlast nakon turbulentnih pokušaja Rusije
da uvede liberalne i demokratske reforme u 1990-im, postalo je sve jasnije da Putin
ima ambiciju Rusiju ponovo učiniti velikom, u ekonomskom i geopolitičkom
smislu.
Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Rusija je opet u središtu političkih rasprava u mnogim
glavnim gradovima na Zapadu. I treći put zaredom, novi američki predsjednik će
započeti svoju administraciju s ambicijama poboljšanja bilateralnih odnosa. Da
bi se shvatilo zašto je ostvarenje ovog cilja tako teško, potrebno se vratiti
na prošlost ruske države.
Već je prošlo 25 godina kako se SSSR raspao; 2017. će
označiti stogodišnjicu Ruske revolucije, koja je razbila nestabilno, vjekovima
staro carstvo. Kao što se zbiva, značajne su sličnosti u periodima koji su
usljedili nakon svakog od ovih imperijalnih završetaka.
Povijest Rusije karakterizira kontinuirana ekspanzija širom
euroazijskog kontinenta. Carevo istočno probijanje ka Sibiru podsjeća na
američko probijanje ka zapadu tokom 19. v. , a rusko širenje na centralnu Aziju
se podudarilo sa evropskom kolonizacijom Afrike.
Ali kako se Rusko Carstvo širilo zapadno i južno, uvijek je
nailazio na otpor te je morao koristiti silu da zadrži novoosvojene teritorije pod
kontrolom. Nakon revolucije 1917., mnoga od ovih područja – od Taškenta do
Tbilisija, i Kijeva do Helsinkija – tražila su nezavisnost od moskovske ruke.
Isprva se Vladimir Lenjin činio spremnim odobriti ove
zahtjeve; ali je uskoro angažirao novu Crvenu armiju da nametne sovjetsku vlast
širom bivšeg Ruskog Carstva, uspjelo im je u Ukrajini, južnom Kavkazu i
centralnoj Aziji. To im, pak, nije pošlo za rukom u Finskoj i baltičkim
zemljama, a pretrpjeli su ključni poraz van Varšave 1920. Ovo je omogućilo nizu
nezavisnih država da izrone iz zapadne strane bivšeg Ruskog carstva.
Onda je na vlast došao Staljin. Koristeći teror i nespretnu
industrijalizaciju kako bi pokušao Rusiju učiniti opet velikom, htio je
potvrditi imperijalnu kontrolu nad njenim bivšim teritorijama. Staljin je našao
priliku u tajnim razgovorima s Adolfom Hitlerom gdje je zahtijevao povratak
onog što je izgubljeno nakon 1917., uključujući baltičke zemlje, Finsku i dio
Poljske.
Na kraju je to i dobio. Nakon pada Trećeg rajha, zahvaljujući
Crvenoj armiji, Staljin je imao bezuvjetnu moć da proširi sovjetsku vlast
duboko do središta Evrope. Samo je Finska sačuvala svoju nezavisnost – čudesno,
i snagom oružja. Baltičke zemlje su brutalno vraćene pod sovjetsko okrilje, a
Poljska i druge zemlje su postale države sateliti.
1976. Henry Kissinger kontroverzno je tvrdio da Rusija nije
uspjela uspostaviti „organske“ veze s ovim državama. Istini za volju, kad se
SSSR raspala, države sateliti su ubrzale njeno propadanje tražeći svoj
suverenitet; vrlo brzo je skoro svaka neruska republika u bivšem SSSR-u
tražila, i dobila, nezavisnost. Ukrajina i zemlje južnog Kavkaza su dobile
status nezavisnih država tako da je Rusija kontrolirala još manje teritorija
nego nakon revolucije 1917.
Vladimir Putin, poput Lenjina prije 100 godina, namjerava to
promijeniti. Otkako je došao na vlast nakon turbulentnih pokušaja Rusije da
uvede liberalne i demokratske reforme u 1990-im, postalo je sve jasnije da
Putin ima ambiciju Rusiju ponovo učiniti velikom, u ekonomskom i geopolitičkom
smislu. Uprkos nekim očitim razlikama između osnivanja SSSR-a i sada,
historijska paralela je suviše jasna da bi se ignorirala.
Za vrijeme Putina Rusija je napala i zauzela dijelove
Gruzije, anektirala Krim od Ukrajine i vojno opremila dvije fiktivne
„republike“ u istočnoj Ukrajini. Rusija također pokušava – dosad neuspješno – osnovati
Novu Rusiju širom južne Ukrajine.
Korak po korak, kad god se ukažu prilike, Kremlj je spreman
koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi uzeo ono što smatra svojim. Putin
možda nema čvrst niti sveobuhvatan plan za imperijalnu obnovu, ali nema sumnje
da istrajno teži poduzeti korake kad god je rizik podnošljiv, kao u Gruziji
2008. i Ukrajini 2014.
Koje lekcije onda možemo naučiti iz prošlosti? Za početak,
ruski imperijalizam je napredovao kada su Evropa i Zapad bili podijeljeni. Ovo
je bio slučaj kada su Hitler i Staljin sklopili sporazum o neagresiji 1939., i
kada su Napoleon i Car Aleksandar dogovorili svoj 1807. Sigurno ne bismo
trebali zaboraviti ni konferenciju na Jalti 1945. Širenje NATO-a i EU kroz
uključivanje centralnoevropskih i baltičkih zemalja je od krucijalne važnosti
za evropsku sigurnost. U svakom drugom scenariju, vjerovatno bismo već bili
zarobljeni unutar opasne borbe oko vlasti sa osvetoljubivom Rusijom koja želi
ono što je izgubila.
Raspad SSSR-a 1991. i Ruska revolucija 1917. Preoblikovali
su regionalnu i globalnu politiku. Odmah nakon svakog događaja, Rusija je
demonstrirala svoju izvanrednu nesposobnost da izgradi harmonične odnose sa
zemljama s kojima graniči; a u periodima između, vodila se svojim imperijalnim
ambicijama na štetu ovih zemalja.
Ali Rusija će se pomiriti sa sobom ako Zapad čvrsto podrži
nezavisnost ovih zemalja duži vremenski period. Na kraju, Rusija će shvatiti da
je u njezinom dugoročnom interesu da napusti svoju povijesnu shemu, fokusira se
na domaći razvoj i izgradi miroljubive odnose sa svojim susjedima utemeljene na
međusobnom uvažavanju.
Još uvijek ne svjedočimo tome, ali to nije razlog da
priznamo poraz – ili odbacimo lekcije iz prošlosti. Potrebna nam je stabilna,
prosperitetna i mirna Rusija. To se jedino može ostvariti uz odlučnu podršku
nezavisnosti i suverenitetu svih njezinih susjeda.
/Autor je bivši premijer i ministar vanjskih poslova
Švedske/
(TBT, ©Project Syndicate, Prevela Jasmina Drljević)
