KOLUMNA
Na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, lideri svijeta bi
trebalo da razmotre problem sve većeg broja bespomoćnih migranata koji umiru od
hladnoće po ovom vremenu
Piše: William Lacy Swing, thebsonaitimes.ba
Kako procjenjujemo nejednakost? Ona nekada podrazumijeva da
neki ljudi nemaju dovoljno hrane. Tokom ove zime na sjevernoj hemisferi ona
znači i to da neki ljudi umiru zato što ne mogu da se ugriju. Na Svjetskom
ekonomskom forumu u Davosu, lideri svijeta bi trebalo da razmotre problem sve
većeg broja bespomoćnih migranata koji umiru od hladnoće po ovom vremenu. Znamo
za žrtve iz Iraka, Afganistana, Sirije i Somalije, a moguće je da će ih biti
još u sumornom arhipelagu improviziranih naselja – parkirališta, skladišta i
drugih mjesta na kojima se okupljaju migranti, od Bugarske do Lamanša.
Tokom posljednje tri godine, Međunarodna organizacija za
migracije (IOM) – agencija Ujedinjenih nacija za migracije – prikuplja podatke
o umrlim migrantima i izbjeglicama za svoj projekat Migrant koji nedostaje.
Izračunali smo da ih nedostaje 18.501. Većina se udavila u Sredozemnom moru i
stradala na drugim smrtonosnim mjestima. Prošle godine zabilježeno je gotovo
7.500 nastradalih migranata širom svijeta, a taj broj će sigurno porasti kada
se obrade i posljednji mjeseci 2016. Skoro 17 muškaraca, žena i djece nestalo
je u svakom od prethodnih 1.096 dana – gotovo jedan čovjek svakog sata.
Naravno, ima dana u kojima ne umre nijedan migrant – i onih kada stradaju
stotine.
Vrijeme je da prestanemo sa brojanjem i započnemo promjenu,
počev od načina na koji se odnosimo prema migraciji u celom svijetu. Svetom
vlada kuga nejednakosti – između onih koji imaju dovoljno hrane i grijanja i
onih koji to nemaju. Masovna migracija u Evropu će se nastaviti i narednih
decenija. Ekonomisti predviđaju da će se raspoloživa radna snaga na kontinentu
smanjivati zbog opadanja stope nataliteta i brzog starenja domaćeg
stanovništva. Evropa se suočava s nedostatkom radnika koji se izražava
milionima i koji će trajati bar do 2050. godine. Budući da će se afričko
stanovništvo u tom periodu vjerovatno udvostručiti (a nije vjerovatno da će
afričke ekonomije stvarati radna mjesta dovoljno brzo da bi mogle da apsorbuju
toliki priliv radno sposobnih), te dvije suprotnosti – Evropa koja stari i
mlada Afrika – privlačiće se uzajamno. Pritom, evropskim građanima je potrebno
vratiti osjećanje da su granice Evrope sigurne.
Oni trenutno imaju suprotan utisak, što znači da na tome
treba raditi. Treba podsticati regularnu migraciju, jer je iskustvo pokazalo da
se time direktno smanjuje neregularna migracija. Onima koji bježe od rata
možemo da pomognemo privremenim statusom koji tražiocima azila osigurava
sigurnost, ali ne trajno. Možemo da prihvatimo mlade radnike i damo im
kratkoročne radne vize, a da kvalifikovanijim migrantima ponudimo studentske
vize – to bi nam se na duži rok isplatilo jer bi popunilo potrebe za radnom
snagom i istovremeno stvorilo veće prihode za migrantske porodice u narednim
godinama.
Što više zarade regularni migranti, to će više neregularnih
ostajati kod kuće. Taj model podjele bogatstva je uvijek uspješno funkcionisao,
počev od irskih, skandinavskih i sredozemnih migrantskih talasa koji su krenuli
iz Evrope u prvoj deceniji 19. veka, kada je mogućnost da hiljade ljudi zarade
u Americi uticala na milione ljudi da ostanu kod kuće. To se ponovo dogodilo
poslije 1989, kada su Poljaci, Rumuni i građani drugih postkomunističkih
zemalja nagrnuli (ne uvijek sa legalnim radnim vizama) na poslove u Evropi,
čime su svojim porodicama omogućili da plaćaju stan i hranu kod kuće – i
spriječili da se njihove demokratije u povoju uruše u haos.
Danas preveliki dio svijeta vidi rješenje u sprečavanju
migracije uprkos nesumnjivom dokazu da restriktivna migraciona politika
pogoduje samo krijumčarima ljudi koji se bogate. Migranti plaćaju između 500 i
2.500 evra da bi rizikovali život prelazeći Sredozemno more; ta svota je
višestruko veća od troškova kriminalnih organizacija kada potrpaju svoje žrtve
u bezvrijedna plovila. Tako je i prošle godine izgubljeno na hiljade života. Da
li to zaista želimo?
Evropa traga za sveobuhvatnim migrantskim planom koji
kreatorima politika godinama izmiče. Pojedine zemlje napravile su velike
pomake. Takva je njemačka incijativa da se u Turskoj izdvoje migranti koji mogu
da dobiju status tražilaca azila prije nego što preduzmu opasni prelaz preko
Sredozemnog mora. Evropska unija sada radi sa IOM-om u 14 afričkih zemalja na spašavanju
života širenjem informacija o smrtnim opasnostima koje čekaju neke od
najsiromašnijih migranata na svetu već pri prelasku Sahare, pre pokušaja prelaska
mora.
Industrijski magnati koji se sastaju sa šefovima država u
snježnom Davosu mogli bi da razmisle kako da iskoriste ogromna sredstva
privatnog sektora za rješavanje pitanja migracije. U globalizovanom svijetu
najveće korporacije imaju slobodu da unajmljuju najbolje i najpametnije, ali
oni su manjina. Suviše poslodavaca – mala preduzeća, farmeri – bore se sa sve
većim restrikcijama na granicama, koje na kraju povećavaju troškove uvezene
radne snage. A to pogoduje samo bogaćenju krijumčarskih bandi.
Potrebno je da kriminalce izbacimo iz ovog posla tako što
ćemo smanjiti tražnju za njihovim uslugama. Možemo da stavimo naglasak na
okupljanje porodice – prebaciti teret novih pridošlica na one koji su najbolje
opremljeni da ga nose: njihove rođake koji su se već snašli. Možemo pustiti djelatnosti
kojima je očajnički potrebna niskokvalifikovana radna snaga – poljoprivredu,
usluge čišćenja, staračke domove – da plate prelazak i takse koje bi evropske
države uvele za dovođenje legalnih radnika.
Migranti bi rado platili troškove legalne migracije. Sigurni
smo u to zato što vidimo koliko su voljni da plate svoj ilegalni ulazak u druge
zemlje. Prošle godine 7.500 ljudi platilo ga je životom.
Autor je generalni direktor Međunarodne organizacije za
migracije (IOM) pri Ujedinjenim nacijama.
(TBT, The Guardian)
