KOLUMNA
Turska proživljava jednu od najgorih kriza
nesigurnosti i polarizacije u svojoj povijesti. Ta ista vlada šteti vlastitoj
legitimnosti obrušavajući se na neistomišljenike i iskorištavajući sigurnosnu
krizu za gradnju besramno autoritarnog režima.
Piše: Mustafa Akyol,thebosniatimes.ba
„Ko je ovaj put?“ To je pitanje koje Turci
postave nakon svakog terorističkog napada, koji su sada postali stvarnost naših
svakodnevnih života. Da li je krivac PKK, marksistička kurdska milicija koju i
Turska i SAD smatraju terorističkom organizacijom? Ili je Islamska država,
džihadistička grupa čiji se svjetonazor u potpunosti razlikuje od onog koji ima
PKK?
Bili smo primorani opet se ovo zapitati u
prvom satu 2017., kada je ubica ušetao u Reinu, luksuzni istanbulski noćni
klub, i pobio 39 ljudi. Nakon nekoliko minuta pokolja, smireno se presvukao,
išetao, sjeo u taxi i nestao u noći, jedva ostavivši ikakav trag. Turcima je
preostalo pogađati počinioca: budući da su se na meti napada našli obični ljudi
koje bi ID mogla smatrati „nevjernicima“, Turska je većinski okrivila
džihadističku grupu za napad – kada su na meti napada turski policajci ili
vojnici, s druge strane, pretpostavlja se da je za njih odgovorna PKK.
Logika je bila ispravna u vezi s napadom u
Reini. Nekih 36 sati nakon masakra, ID je objavila izjavu u kojoj preuzima
odgovornost za napad, za koji se kaže da je „osveta… Turskoj, slugi Krstaša.“
Izjava je također navela da je meta bio klub u kojem se proslavlja, kako oni
kažu, „kršćanski politeistički pir“ – novogodišnja noć .
Odluka ISIL-a da preuzme odgovornost za
najnoviji napad označava prekretnicu u njezinom odnosu s Turskom. Grupa je
organizirala nekoliko većih terorističkih napada na teritoriji Turske od ljeta
2015., ali se nakon njih ISIL nije oglašavala. Sada je, ipak, svoju poziciju
prema Turskoj razjasnila: „Krv muslimana koju su prolili vojni avioni i topovi izdajničke
turske vlade,“ stoji u saopćenju, „zapalit će vatru u vlastitoj domovini.“
Zapravo, Turska je poruku razjasnila
sedmicu dana prije napada na Reinu, objavivši video u kojem su živa spaljena
dvojica turskih vojnika. Vojnici su vjerovatno oteti tokom krvavih borbi u
zadnje vrijeme između ISIL-a i turske vojske u blizini sirijskog grada Bab.
Užasavajuće pogubljenje trebalo je širom
Turske izazvati strah, ali zahvaljujući vladinim impresivnim vještinama
cenzuriranja – koje je uključivalo zabranu objavljivanja u medijima i totalnu
blokadu društvenih mreža – Turska je izbjegla raspravu oko ove šokantne
vijesti. Napad u Reini, međutim, nije se mogao izbjeći.
Ovi bešćutni napadi se dešavaju jer se
Turska u septembru 2014. priključila koaliciji protiv ISIL-a i počela direktnu
borbu protiv grupe u augustu 2016., kada je Ankara pokrenula „Operaciju štit
Eufrata“. Turska vojska i savezničke sirijske pobunjeničke grupe izvele su ovu
operaciju u sjevernoj Siriji, koja ima za cilj smanjiti kurdsko osvajanje
teritorija i istjerati ISIL sa turske granice. Zapravo, turska vlada je tako
ponosna na svoja postignuća protiv ID da sada krivi SAD zbog „nedovoljne
podrške“ njezinoj odvažnoj kampanji. Ali nije li vlada turskog predsjednika
Recepa Tayyipa Erdogana glavni pomagač ISIL? Nije li Turska stvorila ovo
čudovište svojim rukama, podržavajući džihadiste protiv režima sirijskog
predsjednika Bashara al-Assada? Ova objašnjenja dali su kritičari turske
politike u Siriji. Stvarnost je kompliciranija.
Na početku Arapskog proljeća 2011., reputacija
Erdoganove AKP stranke bila je na globalnom i nacionalnom vrhuncu. AKP je
zamislila da se sekularni autoritarni režimi u regiji zamijene demokratski
izabranim islamistima – s AKP-om, kao predvodničkim pokretom demokratskih
islamista, koji igra ključnu ulogu u vođenju ovih transformacija. U skladu s
tim, stala je uz opoziciju u Siriji, u tandemu ne samo s bratskim sunitskim silama
poput Katara i Saudijske Arabije nego i onima sa Zapada poput SAD-a i Francuske.
Do početka 2012., prisustvo stranih boraca
u Siriji je izazvalo brigu na Zapadu, ali Ankara je i dalje bila isključivo
fokusirana na zbacivanje Assadovog režima – kao što se pokazalo i naredne dvije
godine. Francis Ricciardone, bivši američki ambasador u Turskoj, opisao je
situaciju 2014. jako dobro: „Turske vlasti mislile su da mogu raditi sa
ekstremističkim islamističkim grupama u sirijskom građanskom ratu i u isto ih
vrijeme poticati na veću umjerenost.“
Međutim, Ankarin plan nije uspio. Jedna od
onih „ekstremističkih islamističkih grupa“ uskoro će postati ISIL, koja će
terorizirati Siriju, zatrovati sirijsku revoluciju i na kraju dovesti do haosa
u samoj Turskoj.
Da li je Turska ikada podržavala ISIL?
Nije. Postoji dokaz da je turska tajna služba isporučivala oružje i municiju u
Siriju, ali nema razloga vjerovati da je to bila ništa drugo do podrška Ankare
manje ekstremnim islamističkim pobunjeničkim grupama poput Ahrar al-Shama.
(Turska opozicija, koja ima vlastiti interes, često je zataškivala ovu
činjenicu govoreći da Ankara podržava „džihadiste“.)
Ipak je Islamska država profitirala, barem
u prvoj fazi, od turskog suučesništva u omogućavanju da se sirijska granica
probije. Dugo vremena je Ankara bila opsjednuta samo obaranjem Assadovog
režima, a strani borci koji su došli ratovati u Siriju smatrani su dobrim momcima.
U jednom trenutku, djelimično zahvaljujući pritužbama sa Zapada, Turska je
prestala olakšavati džihadistima, ali bilo je prekasno – ISIL je već cvjetala u
Siriji i Iraku i čak uspostavila mreže u Turskoj.
Nije velika islamistička zavjera dovela Tursku
da ranije izbjegne sukobljavanje s ekstremističkim grupama nego islamistička
naivnost. Baš poput evropskih socijalista koji nisu predvidjeli grozote Josifa
Staljina, turski islamisti koji dominiraju AKP-om nisu vidjeli da su im užasi
ISIL na pragu. Assad je bio sekularni tiranin koji je tlačio pobožne sunitske
mase – krviti njega za sve loše u Siriji je crno-bijeli narativ koji se lijepo
uklopio u AKP-ovo pamćenje povijesti. Štaviše, kada se ISIL u sjevernoj Siriji
pokazala protivnikom Kurda – sekularnih, ljevičarskih pro-PKK Kurda – osvojila
je prećutne simpatije u redovima AKP-a.
Zato je Ankara pokušala izbjeći sukob s
Islamskom državom koliko god je mogla, sav svoj napor uloživši u svrgavanje
Assadovog režima i minimiziranje kurdskog osvajanja teritorija. U junu 2014.,
džihadistička grupa napravila je prvi potez protiv Turske tako što je preuzela
turski konzulat u Mosulu u Iraku i otela 36 Turaka koje je pustila 3 mjeseca
nakon dogovora s Ankarom. U februaru 2015., nakon što je IS zaprijetila da će
uništiti grob djeda osnivača Osmanskog carstva, Ankara je tiho poslala vojnike
u Siriju da ga premjeste.
ISIL je svoj bijes okrenula ka Turskoj zbog
rata u sjevernoj Siriji s kurdskim borcima. Ankara se u početku držala na
distanci u ovom konfliktu, što je razljutilo obje strane. Erdoganov nedostatak
reakcije na opsadu sirijskog kurdskog grada Kobanija na ljeto 2015., razbjesnio
je i sirijske i turske Kurde, glavni faktor sloma Erdoganovog „mirovnog
procesa“ s PKK-om u julu 2015.
Iz perspektive pro-PKK Kurda, Erdogan je
dao prednost džihadistima nad njima. Ali sudeći po komunikaciji ISIL na turskom
jeziku, politika nije umanjila neprijateljstvo džihadista prema Ankari.
Pristalice grupe Erdogana su smatrali „velikim vragom“, a PKK „ateističkom
bandom sitom Erdogana“.
Nije ni čudo da su prvi napadi ISIL u
Turskoj – u Diyarbakiru, Surucu i Ankari – bili usmjereni na ljevičarske, prokurdske
mete. Ali kako je Turska na ove napade odgovorila masovnim hapšenjima kod kuće
i vojnim poduhvatima u Siriji, ISIL je povećala brutalnost svojih reakcija.
Napadi koji su uslijedili, a koje je vjerovatno počinila ISIL, ubili su više od
100 ljudi samo u Istanbulu.
Napadi Islamske države i PKK, uz krvavi pokušaj
puča prošlo ljeto i represiju čeličnom šakom nakon njega, traumatizirali su
Turke. Niko ne zna kada će se desiti sljedeći teroristički napad ili da li će
Turska ikada moći pobijediti u ovom „ratu s terorom“ na dva fronta – protiv
ISIL-a i PKK.
Ova nesigurnost također doprinosi
ekstremnoj polarizaciji nacije: dok opozicija krivi Edroganovu vladu što je
dovela Tursku u ovu poziciju, pristalice vlade, koje čine skoro polovinu izbornog
tijela, vide je kao razlog još jače podrške Erdoganu.
Turska, drugim riječima, proživljava jednu
od najgorih kriza nesigurnosti i polarizacije u svojoj povijesti. Dok se
suočava sa veoma stvarnom prijetnjom sigurnosti, vlada zaslužuje međunarodnu
empatiju i podršku. Ali ta ista vlada šteti vlastitoj legitimnosti obrušavajući
se na neistomišljenike i iskorištavajući sigurnosnu krizu za gradnju besramno
autoritarnog režima. Umjesto rješavanja kompleksnih problema s kojima se
suočava i vlastitim neuspjesima, objašnjava svoje probleme kao proizvod
zapadnjačke urote protiv Erodganove slave. Ponavlja isto ideološko sljepilo, ono
koje je pokvarilo njezinu misiju u Siriji.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)
