KOLUMNA
Ako i
pretpostavimo da Bakir Izetbegović nije onakav kakav se mnogima čini, već da u
njemu ima toliko patriotskih osjećanja, pa i morala, te da se zbog toga tako i
sikira; i ako bi njemu osobno željeli pomoći da se devraniše, malo ko bi bio
voljan žrtvovati se za njega zbog mnogobrojnih političkih retardusa kojima se
okružio
Piše: Nedžad
Latić, thebosniatimes.na
Nakon što smo se
sporječkali predsjednik Bakir Izetbegović i ja, te mediji dali toj mojoj
reakciji neočekivanu pažnju, dobio sam hipten poruka od „zabrinutih Bošnjaka“
koji preporučuju da trebam „popiti kahvu“ sa g. Izetbegovićem i „izgladiti“
nesuglasice, da se na našoj prepirci ne
bi „naslađivali“ naši protivnici i dušmani.
Ovo
dušebrižništvo mi zvuči dosta poznato, koliko iz općih teorija o manipulaciji
masama toliko i iz svakodnevnice, i prema takvim dušebrižnicima, koji sve
političke greške, pa čak i velike harame, amnestiraju postojanjem četnika i
ustaša, nikad nisam pokazivao ni trunke razumijevanja niti (sa)milosti.
Naprotiv, s prezirom i gnušanjem sam reagirao na ovakva obraćanja.
Nenormalno mora
postati normalno
Sjećam se jedne
hutbe u jednoj džamiji u Zenici u toku koje je grlati imam, koji nažalost u tom
gradu slovi za vrlo uglednog alima, jer
je hafiz i jer je završio fakultet u nekoj od arapskih zemalja, ustvrdio da su
problem korupcije isforsirali stranci, koje on smatra „ našim din-dušmanima“,
samo da bi se srušila SDA i „zaštitila Republika Srpska“. Zar prema takvim
lizoguscima koji skrnave i zloupotrebljavaju tako sveto mjesto, treba biti
samilostan, ako opća društvena zla jednako osuđuju i protiv njih se bore svi
civilizirani ljudi, dakako i narodi, pa i sami Srbi.
Mogao bih takvim
imamima od riječi do riječi prepisati kolumnu, koju sam nedavno pročitao, jedne
srbijanske analitičarke koja se osvrnula na tamošnje prilike u društvu a da se
ne bi prepoznalo da se to odnosi na njihovo stanje, već na Bosnu i Bošnjake.
„Nenormalno mora prestati biti normalno“, piše ta srpska analitičarka. „U
Srbiji je potrebna promjena sistema, da kriminalci budu u zatvorima, da
pristojan svijet može živjeti normalno, a ne da preživljava, da se moral, čast,
poštenje, odgovornost vrate u naš život i rječnik… Odgovornost je
prioritetni postulat svakog stabilnog i civiliziranog društva. Zasad se o
odgovornosti samo govori, i to se očekuje u određenim opozicionim krugovima dok
je bahata vlast u potpunosti zanemaruje. Uz rastuće nametanje diktature,
aktuelna vlast odbija prihvatiti problematiku odgovornosti kao uvjet svih
uvjeta modernog demokratskog društva. Decenijama u našem društvu nema
odgovornih ni za propala preduzeća, ni za loše privatizacije, ni za…,“ smatra
ista analitičarka.
A ja bih umjesto
nje moga nastaviti istu temu, i neće se
prepoznati(!), kako aktuelna vlast prikazuje sebe kao svemoćne spasitelje, pri
čemu se svaka opoziciona misao i politika predstavlja kao nelojalna i
izdajnička. Fokusirajući se na očuvanje i stalno jačanje svoje vlasti i moći,
politička kvazielita krši čak i elementarne norme etičnosti i časti, pri čemu
se znatnim dijelom oslanja na brojne kriminalne grupacije, često eufemistički
nazvane sportskim navijačima. Time se daje do znanja da država nema ozbiljnu
namjeru da se obračuna s korupcijom i kriminalom. U takvom sklopu društvene
patologije nenormalno postaje normalno. Blokada do srži korumpiranog
pravosudnog sistema stvara sve veći osjećaj nesigurnosti. Tužilaštvo kao da je
zaboravilo šta je njegova primarna funkcija, kao i da tužilac mora biti hrabar,
a ako to nije, onda nije tužilac, onda je krpa vladajuće kvazielite. Gruba
manipulacija potpuno podređenih i udavljenih medija generira moralnu i
političku konfuziju bez presedana u historiji ove zemlje. Odgovora na bitna
egzistencijalna pitanja nema, a nema ih jer vlast nema integritet. Jednom
izgovorena laž, jednom dato neispunjeno obećanje, kao i nesposobnost da se
snosi odgovornost za propuste i greške urušavaju integritet pojedinca. Zato
Bakir Izetbegović nema integritet, kao ni vladajuća kvazielita, koja ga slijepo
prati. Za njih zakoni ne važe, oni bez posljedica mogu da ruše, grade,
poklanjaju i ono što nije njihovo, lažu, kradu, ubijaju, prebijaju…
Prema do sada
iznesenom, svako zdravorazumsko biće će se naći u dilemi kako (ispravno)
postupiti u ovako delikatnim stanjima društva i pojedinca. S jedne strane, ipak
moram(o) pokazati samilost prema izmanipuliranim dobrodušnim građanima koji su
se uplašili za svoju egzistenciju i budućnost svoje zemlje. S druge strane, ne
možemo ići protiv zdravog razuma i slijediti puke emocije ma kako one bile
plemenite. Pošto sam već pisao i(li) govorio kako trebamo pokazati
unutarbošnjačku toleranciju, jer ukoliko kao javne osobe ne budemo tako
djelovali, bit ćemo kušani da budemo tolerantni prema protivnicima i
neprijateljima pa čak i zločincima.
Živi zid
Ovakva me
razmišljanja definitivno kandidiraju da budem spreman na suradnju, ukoliko se
ukaže potreba za to, pa čak i na ispijanje kahve, ma kako ona bila gorka. Iako
znam da bi od takvih kahva bila mala fajda i da to Bakir Izetbegović ne
zaslužuje. Sad kad razmišljam o njemu, a to biva obično nakon njegovih
pojavljivanja u medijima, te mu čitam reakcije na silne napade koje
preživljava, vidim ga kako glavu drži obujmljenu među dlanovima i odhukuje pun
brige i sikiracije zbog stanja u kojem se nalazi on, njegova familija, njegovi
prijatelji, njegova Stranka, njegov narod, njegova država…
Teže mi je zamisliti šta rade njegovi jarani i
stranački saborci ta nova bošnjačka kvazielita. Pretpostavljam da su na
skijanju i to negdje u inostranstvu, ili jednostavno uživaju u izobilju svojih
velebnih imanja sa hacijendama i vilama. Možda se sikiraju zbog straha da neće
još dugo moći tako uživati u svom bonluku stečenom na nedozovoljen način. Oni su Bakira Izetbegovića cijenili kao čovjeka koji „lahko nalazi pare“, a nikako
kao nacionalnog lidera i vizionara. Samo u toj mjeri mogu biti zabrinuti zbog
napada na njega i urušavanja rejtinga, kako njega osobno tako i SDA. Inače,
mogu mirno spavati i uživati u svom bonluku jer su se osigurali „živim zidom“.
Da se deskriptivno izrazim; kao malter za zidanje tog „živog zida“ poslužio im je upravo taj bošnjački merhamet,
a čeličnu armaturu kojom su premrežili taj, za sada neprobojni zid, skovali su
od nepotizma, mita i korupcije. Bukvalno, taj dobrodušni bošnjački narod postao
je talac okrutnih i osionih tajkuna „utovljenih“ na SDA-ovim „jaslama“.
Stoga, ako i
pretpostavimo da Bakir Izetbegović nije onakav kakav se mnogima čini, već da u
njemu ima toliko patriotskih osjećanja, pa i morala, te da se zbog toga tako i
sikira; i ako bi njemu osobno željeli pomoći da se devraniše, malo ko bi,
vjerovatno više niko ko drži do sebe, bio voljan žrtvovati se za njega zbog
mnogobrojnih političkih retardusa kojima se okružio.
E tek, ako bi
Bakir dao jemin/obećanje, da će pokušati vratiti SDA na „Alijin put“, kako je
već obećavao, pa tražio nekakve „alatke“
potrebne za to, možda bi se samo iz osjećanja ponosa na neka (post)ratna vremena
neki časni ljudi odazvali i „priskočili
mu u pomoć“.
Opet, neki
muslimanski lideri pametno zbore kad svoju čvrstu ruku opravdavaju islamskim poimanjem
vlasti (pamet prihvatam a diktaturu osuđujem) kad kažu da je popustljivost i
tolerancija prema zalimima/moćnicima, nedopustiva, jer se time vrši
zulum/nasilje nad mazlumima/obespravljenima. Onaj ko bi mogao naći mjeru i
način da pomogne osobno Bakiru Izebegoviću, a da ne odmogne mnogima koje su
njegovi pajdaši obespravili i ucvilili, treba tako postupiti. Ja, ma koliko to iz
duše želio, priznajem da nisam nit’ toliko mudar ni pametan da bih uspio u tome!
(TBT)
