KOLUMNA
Obama nije bio savršen, ali nije ni niko drugi – vi ili ja –
niti je to bio bilo koji drugi predsjednik. Obama je dobar čovjek i dobar predsjednik.
Neki bi čak rekli sjajan na oba polja
Piše: Charles M. Blow, thebosniatimes.ba
Mračni oblak buduće administracije nadvio se nad Amerikom
ove nedjelje, izlivši pljusak bizarnih i zabrinjavajućih vijesti. Do nas je
doprla užasna novost da će Jeff Sessions biti sljedeći državni tužilac, čovjek
krajnje neprijateljski nastrojen prema protekcionističkoj praksi Ministarstva
pravde čiji je cilj posljednjih osam godina bio da štiti sve osjetljive
društvene grupe.
Održana je dugoočekivana konferencija za novinare koju je
vodio budući predsjednik, a koja se, očekivano, pretvorila u cirkus razmetanja,
oholosti, spinovanja i digresije. Onda je objavljen nedokazani izvještaj obavještajaca,
prepun tvrdnji koje izazivaju mučninu i gađenje, sa kojima ne znam šta bih
radio.
Ali, usred te bure, bilo je male luke mira i staloženosti –
utvrđenje prisnosti, stabilnosti i snage: u utorak uvečer, predsjednik Obama
održao je svoj oproštajni govor u Chicagu, pred publikom obuzetom usamljenošću
i odbačenošću, dok spoznaje važnost tog trenutka i dubinu njegovog gubitka.
Kako stara poslovica kaže: ne znaš šta imaš dok to ne
izgubiš.
Bilo da ste se slagali sa Obaminom politikom ili ne,
besmisleno je raspravljati je li Obama čovjek od principa. Bilo da se ste
slagali sa njegovim individualnim odlukama ili sadržajem njegove retorike,
besmisleno je raspravljati je li se ponio dostojanstveno, zaslužio poštovanje i
kao istim vrijednostima, ka zvijezdi vodilji, poveo i ovu zemlju.
I sam se nisam uvijek slagao sa njegovim stavovima ili
taktikama, i za mene je to normalna stvar. Ljudi koji slobodno misle moraju se
nekada intelektualno mimoići, čak i slučajevima kada se povinuju gotovo
identičnim vrijednostima.
Naročito me je frustriralo ono što smatram nedovoljno dobrim
poznavanjem i potcjenjivanjem protivnika sa kojima se suočavao, njegovo držanje
vojnika džentlmena u ratu sa gerilom. Oštro sam ga kritikovao; neki bi rekli i
suviše. Napisao sam, 2009. godine: “Predsjednik sramotu nosi kao tuđe odijelo.
Ne stoji mu najbolje.” A 2011. nazvao sam ga “robotskim ‘Sustainer-in-Chief”’.
Ali nikakvo razmimoilaženje u mišljenju o strategiji nikada,
ni na koji način, nije uticalo na duboko poštovanje koje imam prema čovjeku
kojeg smo, čini se, uzeli zdravo za gotovo: opčinjavajuće bistar, izuzetno
dobro obrazovan, pismen onako kako su to bili veliki ljudi od pera. Akademik,
erudita, načitan i spretan pisac.
Bio je govornik sa mnogo godina staža. Toliko smo se navikli
na njegovo elegantno, nerijetko maestralno govorništvo, da sam umio i da ga,
priznajem, ponekad isključim. U tom smislu, bili smo bogat narod.
Dok sam slušao njegovo posljednje obraćanje narodu, iznenada
se na mene obrušila misao o tome da su pristojnost i dostojanstvo, svečanost i
divota, uzvišenost i pismenost koje je Obama sa sobom donio neoubičajene toliko
da skoro da su anomalija, jedna od onih stvari kojima se generacije mogu samo
nadati da dobiju u svojim predsjednicima.
Na neki način, bile su to male stvari; način na koji se
pozivao na “Ubiti pticu rugalicu” Atticusa Fincha u svojim
razmatranjima rasnih odnosa u ovoj zemlji. Bile su to lakoća i samouvjerenost
potekle iz činjenice da je zapravo pročitao knjigu, umjesto pretencioznog
govora koji je neko napisao za njega.
To me je navelo na razmišljanje o predsjedniku kog je naslijedio
i onog koji će naslijediti njega: George W. Bush, za koga Karl Rov tvrdi da
proždire knjige, ali čije su nas artikulacija i narav omele u tome da ga
percipiramo kao intelektualno moćnog, i Donald Trump, čovjek iz kog pršti bijes
umjesto oštroumlja i čiji je “ghostwriter” sam rekao: “Ozbiljno
sumnjam da je Trump ikada u svom životu pročitao knjigu.”
Još je impresivnija Obamina vještina da o delikatnim
pitanjima poput rasnog pokrene javni diskurs i njima se pozabavi na tako
pažljiv, analitičan način, da se niko od pomenutih ne osjeti nikako drugačije
do ispoštovanim, a da nijedan učesnik u razgovoru ni na tren ne posumnja da
nije ozbiljno shvaćen i tretiran na pravi način.
Nije, podrazumijeva se, ni on uvijek sve radio ispravno,
niti nužno bio u pravu. Nijedno ljudsko biće nije, niti bi moglo. Nije fer
nametati mu nemoguće standarde. Ali on je otpočeo svoj put sa moćne i ugledne
pozicije, i na njemu postao još stabilniji i sigurniji.
Kako se kraj njegovog mandata bliži, Amerika je suočena sa
stvarnošću u kojoj osvješćuje šta njegovim odlaskom zaista gubi. Ne čudi da su
istraživanja pokazala da više od polovine američkih birača potvrdno odgovorilo
na pitanje da li je predsjednik Barack Obama obavio dobar posao, što je njegov
najbolji rejting u posljednjih sedam godina. Poređenja radi, Trumpov rejting samo
je 37 odsto.
Obama nije bio savršen, ali nije ni niko drugi – vi ili ja –
niti je to bio bilo koji drugi predsjednik. Obama je dobar čovjek i dobar predsjednik.
Neki bi čak rekli sjajan na oba polja.
Sjetićemo se toga – i to će nam nedostajati – kada Trumpov
vrtlog skandala, konflikata, grubosti i osvetoljubivosti krene na Washington.
(TBT, NT)
