KOLUMNA
Ko je
bio Isus? Ovo pitanje postavljamo jedni drugima već više od 20 vjekova. Kao i
uvijek, tumačenja i zaključci su različiti. Koristeći ovu priliku, pokušat ću
da dam svoje odgovore na ovo naizgled jednostavno pitanje
Piše:
Grigorije (Đurić), thebosniatimes.ba
Isus je,
na prvi pogled, bio sasvim i u svemu običan, jednostavan, ali nadasve smiren.
Najupečatljiviji primjeri njegove smirenosti su oni kada on ljudima koji ga
nazivaju dobrim i blagim govori “što me zoveš blagim, niko nije blag osim
jednoga Boga” (Mt 19, 17). Kroz čitav Novi zavjet Isus Hristos sve one
koji mu se obraćaju neprestano upućuje na Oca. I tako sve do posljednjih
trenutaka na krstu. Njega u svijetu kojim je okružen zovu sinom drvodjelje i on
na to nikad ne daje nikakvu primjedbu. Kada ga apostol Petar naziva Sinom
Božijim, on odgovara da Petru to nisu otkrili krv i mjeso nego Otac njegov koji
je na nebesima. Zato bi najsažetiji odgovor na pitanje ko je Isus glasio: on je
Sin Božiji i Sin Čovečiji.
Ovim,
međutim, običnom čitaocu nije rečeno dovoljno. Zato ću pokušati da do odgovora
na postavljeno pitanje dođem i s druge strane, nastojeći da, suprotno uvreženim
mišljenjima, kažem nešto i o tome šta Isus nije bio.
Isus, prije
svega, nije bio pripadnik ili član nijedne ekskluzivne grupacije. On nije
poticao iz svešteničkog staleža, niti je bio pri hramu u kome su sveštenici
prinosili žrtve. On, nadalje, nije bio član nijedne religijske zajednice, kojih
je u njegovo doba bilo više, da pomenemo samo fariseje, sadukeje, esene, zilote
i sl. Kao neko ko danas pripada redu visokog hrišćanskog svećenstva, moram
priznati da sam ovu činjenicu iznio na svjetlost dana s izvjesnom nelagodom.
Znam da već u ovom času mnogi negoduju govoreći kako se on, Hristos, naziva
velikim Arhijerejem, Prvosveštenikom. To je tačno, on se zaista tako naziva,
ali, u vremenu svog bivstvovanja na zemlji, on nije pripadao redu svećenika, i
to je nepobitna činjenica.
S druge
strane, Isus Hristos nije bio ni monah. Iako su u njegovo doba postojale
monaške zajednice, i to baš na prostoru kojim je on hodio, na obalama Mrtvog
mora, ni u jednom jevanđelju nije zapisano da je Isus bar jednom posjetio te
zajednice. On ih nije ni hvalio ni kudio, niti je ikada bilo kome preporučio da
tamo ide ili pak ne ide, da im se pridruži ili ne. Iako sam Isus nije bio ni
zilot, niti je pripadao bilo kojoj drugoj religijskoj sekti njegovog doba,
činjenica je da među njegovim učenicima ima pripadnika koji su mu pristupili iz
različitih religijskih grupa – sjetimo se samo Simona Zilota, Jude Iskariotskog
i drugih. Neko će reći da je on bio asketa, da je postio 40 dana itd. I to je
tačno, ali taj pobjedonosni podvig on je učinio samo jedanput u čitavom životu.
Ne smijemo zaboraviti ni to da su ga revnosni vršioci religijskog zakona
njegovog doba nazivali izjelicom i pijanicom (Lk 7, 34) jer je ulazio u kuće
carinika, fariseja i grešnika i s njima je jeo i pio (Mk 2, 16). Da su
izvršioci zakona nalazili povoda za takve prigovore nedvosmisleno svjedoče
jevanđelja.
Pošto
sam do sada rečenim vjerovatno razočarao tipične religijske sljedbenike, da
kažem riječ-dvije o Isusovoj političkoj orijentaciji. Kao što znate, on je živo
u vrijeme Rimske imperije. Ne postoji nijedna riječ, nijedan gest kojima je
Isus pokazao bunt ili negodovanje prema politici Rimske imperije. On
jednostavno nije govorio o njoj, niti bilo šta činio protiv nje. Moglo bi se
reći da je prema Rimskoj imperiji prosto bio indiferentan. U svakom slučaju
nije pripadao onima koji su se bunili protiv nje.
A ko su
zapravo bili istinski politički buntovnici u njegovo vrijeme? To su, na
prostoru na kojem djeluje Isus, bili nacionalni borci jevrejskog naroda, željni
slobode i nezavisnosti – neka vrsta mješavine boraca za slobodu i pribavljača
materijalne koristi. No Isus se nikada nije nikome od njih pridružio nijednim
dijelom svoga bića. On je hodio kroz Svetu zemlju od Kane Galilejske do
Vitanije i govorio narodu one neobično uzvišene riječi: “Blaženi siromašni
duhom … radujte se i veselite se” (Mt 5), i činio plemenita djela,
iscjeljivao bolesne, opraštao grijehe, oslobađao ih od nevolja. Ali nije bio
politički privržen nijednoj stranci.
S druge
strane, pomalo paradoksalno, on jeste bio religijski buntovnik. Kršio je od
davnina ustanovljena religijska pravila, činio je dobročinstva u subotu (u
kojoj se nije smjelo činiti ništa, pa ni dobro djelo), tumačio je zakon na svoj
način. Jednom rječju, bio je slobodan od zakona, štaviše – bio je iznad zakona.
Na prigovore zbog tih prestupa odgovarao je beskompromisno, ostavljajući
prigovarače u nedoumici. Pri svemu tome on je imao nešto čemu se oni nisu mogli
suprotstaviti. Imao je najmoćniji argument – činio je samo djela ljubavi. I
tako ga je iz dana u dan bilo sve teže pobijediti. Na kraju se zamjerio
bankarima i menjačima novca, polomivši stolove – bankove ispred hrama,
istovremeno se posebno zamjerivši i svećenstvu hrama, koje na kraju nije našlo
efikasniji odgovor na Isusova djela nego da ga ubiju. Međutim, za takav
(zlo)čin bila im je potrebna saglasnost političara, tj. rimskog namjesnika. A
on se ponio (kao što to obično biva kada je u pitanju politička moć)
oportunistički, tj. prilagodio se situaciji, udovoljio masi i saglasio se sa
presudom prvosveštenikâ Ane i Kajafe da se Isus razapne, iako, ruku na srce,
kao što i sam Pilat reče, “nije nalazio nikakve krivice na njemu”.
A ko je
sačinjavao masu? Masu su sačinjavali čuvari vjerskog zakona, najrevnosniji
nacionalisti i religiozni fanatici. I ko je i kako tu masu pokrenuo? Masu koja
je vikala “raspni ga, raspni” najvjerovatnije su pokrenuli oni koji
su imali interes (napred pomenuti službenici u hramu i oko hrama). Oni su
objasnili okupljenoj gomili da Isus kaže da će srušiti hram i, što je najgore,
da on propovijeda spasenje svih naroda i štaviše carstvo koje neće biti
uspostava vladavine jedino Izrailja. Prvi se izgleda razočarao Juda, a potom i
razni drugi, već pomenuti. A potom su na prečac organizovani izbori na kojima
su birali između Isusa i Varave. Varava je bio jedan od onih buntovnika koje je
Rim zatvorio zbog oružane pobune i otuđivanja materijalnih dobara. Varava je,
dakle, bio politički apsolutno kriv, a pritom čini se i kriminalac (baraba).
Međutim, kao što rekosmo, Pilat, u svojoj nedosljednosti, pod pritiskom jako
izražene volje većine, ubija neobično običnog Isusa, iako ga je supruga tog
jutra molila da ne učestvuje u prolivanju krvi tog pravednika. No on od svega
samo pere ruke (poznato Pilatovo pranje ruku).
Isus,
međutim, blagoslovivši sa krsta svoje ubice, ostaje do kraja dosljedan i vjeran
svakoj svojoj riječi pokazujući još jedanput da su jedino djela ljubavi vječna.
On, kao i na početku, kada je došao među nas praćen anđeoskom pjesmom
“slava na visini Bogu i na zemlji mir a među ljudima dobra volja”,
odaje slavu Bogu i čini mir odobrovoljavajući ljude da njeguju ljubav među
sobom. To ga čini slavnim do danas i darodavcem božanske topline našim
ohladnelim srcima, kao što je onda svojim rođenjem donio toplinu u hladnu
pećinu.
I na
kraju, neka nam Isus uvijek donosi toplinu u srce, naročito na Božić, jer on
voli sve i sada kao i uvijek, grešnike i pravednike, one u rudnicima, bolnicama
i zatvorima, sve od istoka do zapada, i od sjevera do juga. Ovog Božića trebalo
bi da ga usrdno zamolimo da naročitom toplinom posjeti srca djece u Siriji, ma
koje vjere da su, jer ta srca još uvijek drhte od straha. Da, on će to sigurno
učiniti! A ko je učinio da njihova srca strepe od straha i hladnoće? Sjetimo se
vlastodršca Iroda, koji je, tražeći da ubije Isusa, ubio svu vitlejemsku djecu
do dvije godine. Sjetimo se sveštenika, nacionalnih i vjerskih fanatika i
političkih aktera onog vremena koji su ubili Isusa. Danas kada mnogi – vođeni
vjerskim i nacionalnim fanatizmima i uz pomoć političkih aktera koji uvijek
imaju opravdanje za sve, jer iz toga profitiraju – peru ruke od svojih (ne)djela,
treba da se zapitamo jesmo li sa Isusom koji umire da bismo mi živijeli ili sa
onima koji ubijaju da bi oni živjeli?
/ Autor
je episkop zahumsko-hercegovački i primorski/
(TBT,
Danas)
