KOLUMNA
Sudeći po Trumpovim prošlim izjavama o Evropi
i njezinom odnosu s SAD-om, EU bi se trebala spremati na neke intenzivne
promjene. Novoizabrani američki predsjednik, zagovornik novog nacionalizma, ne
vjeruje u evropsku integraciju.
Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
Nakon prošlogodišnjeg šoka iz Ujedinjenog
Kraljevstva i referenduma o Brexitu te izborom Donalda Trumpa za predsjednika
SAD-a, ovo će biti odlučujuća godina za Evropu. Predstojeći parlamentarni
izbori u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji i moguće Italiji, odlučit će da li će
se EU održati ili će se raspasti pod udarom neonacionalističkog vala koji je
zahvatio Zapad.
Za to vrijeme, počinju ozbiljni pregovori oko
Brexita, te daju sliku o budućnosti odnosa između EU i UK. Trumpova
inauguracija 20. januara jednog dana će se možda pamtiti kao prekretnica u
Evropi.
Sudeći po Trumpovim prošlim izjavama o Evropi
i njezinom odnosu s SAD-om, EU bi se trebala spremati na neke intenzivne promjene.
Novoizabrani američki predsjednik, zagovornik novog nacionalizma, ne vjeruje u
evropsku integraciju.
U ovom smislu, on ima saveznika u ruskom
predsjedniku Vladimiru Putinu, koji odavno pokušava destablizirati EU
podržavajući nacionalističke snage i pokrete u zemljama članicama. Ukoliko
Trumpova administracija podrži ili zažmiri na takva nastojanja, EU –
stiješnjena između ruskih trolova i Breitbart Newsa – morat će se spremiti na
izazovna vremena.
Posljedice po EU će biti još ozbiljnije
ukoliko, pored uspostavljanja američkih odnosa s Rusijom na novoj osnovi, Trump
nastavi dovoditi u pitanje američki garant sigurnosti za Evropu. Takav bi potez
išao na račun NATO-a, koji institucionalizira okrilje američke sigurnosti više
od 60 godina. Evropljani bi se odjednom našli sami protiv Rusije koja sve više upošljava
sva vojna sredstva kako bi isprobala granice, kao u Ukrajini, i potvrdila svoj
utjecaj – ili čak hegemoniju – širom istočne Evrope.
Uskoro ćemo saznati šta NATO-ov naredni korak,
ali je već naneseno mnogo štete. Garanti sigurnosti nisu samo stvar vojne
prirode. Garant također mora širiti kredibilnu poruku da je spreman braniti
svoje saveznike kad je god potrebno. Takvi dogovori onda uveliko ovise o psihologiji, i kredibilitetu države
vis-à-vis i prijatelja i protivnika. Kada se takva postojanost ošteti, javlja
se sve veći rizik od provokacije – i, s njim, prijetnja od eskalacije u veću
krizu ili čak oružani sukob.
Imajući u vidu ovaj rizik, EU bi sada trebala
učvrstiti ono što joj je preostalo u smislu NATO-a i fokusirati se na
spašavanje vlastite institucionalne, ekonomske i zakonske integracije. Također,
trebala bi se obratiti svojim članicama kako bi dobila drugu opciju sigurnosti.
Sama EU je osnovana na nejakoj moći: nije
osmišljena da garantira evropsku sigurnost, i nije pozicionirana u sadašnjem
obliku da se suoči sa većim izazovom. Ovo znači da će jačanje evropske odbrane
pasti na pleća dviju najvećih i ekonomski najjačih zemalja, Francuske i
Njemačke. Druge zemlje poput Italije, Belgije, Holandije, Luksembruga, Španije
i Poljske će također imati svoju ulogu, ali Francuska i Njemačka su neophodne.
Naravno, živjeti u kontinentalnoj Evropi znači
imati Rusiju za komšiju, a komšijski odnosi, općenito govoreći, trebali bi
počivati na miru, suradnji i obostranom uvažavanju (naročito kada vam je
komšija nuklearna sila). Ali Evropljani ne bi trebali gajiti iluzije o namjeri
Rusije. Kremlj vanjsku politiku vodi u duhu
nulte sume, što znači da će za prioritet uvijek imati vojnu snagu i
geopolitičku moć nad kooperativnim sigurnosnim planovima.
Rusija ne vidi slabost ili nedostatak
prijetnje od svojih komšija kao osnovu za mir već radije kao poziv na širenje
svoje sfere utjecaja. Tako će asimetrija moći u istočnoj Evropi voditi jedino
do nestabilnosti. Želi li Evropa stabilan, trajan mir, prvo se mora pobrinuti
da se on shvata ozbiljno, što danas očito nije slučaj. Evropa može istinski
ojačati svoju sigurnost jedino ako Francuska i Njemačka budu zajednički radile
u ime istog cilja, a za to će imati priliku nakon izbora ove godine.
Diplomate EU su neslužbeno šaputale da se
Njemačka i Francuska nikad neće složiti oko vojnih i finansijskih pitanja, sve
zbog njihove različite prošlosti i kulture. Ali ako se stanje sigurnosti okrene
na gore, to možda više neće biti slučaj. Zaista, postizanje kompromisa s obiju
strana Rajne ne bi trebalo biti suviše teško: nema sumnje da Francuska ima
iskustva s organiziranjem odbrane; isto važi za Njemačku i pitanja finansija.
Ako ova opcija o evropskoj sigurnosti potakne
SAD da potvrdi svoj garant sigurnosti, tim bolje. U međuvremenu, EU bi također
trebala napraviti strateški aranžman o suradnji s UK nakon Brexita, čija će
geopolitička pozicija i sigurnosni interesi ostati nepromijenjeni. Stara EU se
razvila u ekonomsku silu jer se nalazila pod okriljem američke sigurnosti. Ali
bez ovog garanta, trenutnoj geopolitičkoj stvarnosti jedino može odgovoriti
razvijajući vlastite kapacitete za jačanje političke i vojne moći. 60 godina
nakon što je Rimskim ugovorom osnovana Evropska ekonomska zajednica, historija
i trenutna dešavanja guraju Francusku i Njemačku da opet oblikuju budućnost
Evrope.
/Autor je bio njemački ministar vanjskih
poslova i zamjenik kancelara od 1998. do 2005., bio je lider njemačke Stranke zelenih
skoro 20 godina/
(TBT, ©Project Syndicate, Prevela Jasmina
Drljević)
