Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Tri mjeseca novi režim u Damasku koristi svaku priliku da kaže da ne želi sukob s Izraelom.
To je radio u privatnim porukama, preko punomoćnika i u više intervjua.
Guverner Damaska Maher Marvan rekao je američkom nacionalnom javnom radiju: „Nemamo straha od Izraela, a naš problem nije u Izraelu. Postoji narod koji želi suživot. Oni žele mir. Oni ne žele sukobe.”
Poruku je pojačao novi sirijski lider Ahmed al-Sharaa. On je za The Times iz Londona rekao: “Ne želimo nikakav sukob bilo s Izraelom ili bilo kim drugim i nećemo dozvoliti da se Sirija koristi kao lansirna platforma za napade. Sirijskom narodu je potreban odmor, udari moraju prestati, a Izrael se mora povući na svoje prethodne položaje.”
Dva dana nakon imenovanja za predsjednika, Sharaa je pohvalio američkog predsjednika Donalda Trumpa u intervjuu za The Economist. Što se tiče Izraela, hodao je po konopcu između svoje nove politike mirotvoraca i historije svog oca kada je stigao u Damask nakon što je postao izbjeglica s Golanske visoravni, koju je Izrael okupirao 1967.
“Želimo mir sa svim stranama”, rekao je Sharaa – ali je naznačio da bi u svjetlu nastavka izraelske okupacije Golana bilo preuranjeno razmatrati bilo kakav sporazum za normalizaciju odnosa.
Izrael je, s druge strane, uzeo ove višestruke mirovne ponude kao znak slabosti, podstičući sve hrabrije i ratobornije akcije.
‘Zona utjecaja’
Spriječen neočekivanim kolapsom sirijske vojske u njenom prvobitnom planu za podjelu Sirije, zadržavanjem bivšeg diktatora Bashara al-Assada na čelu krnje države koju finansiraju UAE, Izrael je brzo prešao na plan B kada je postalo jasno da niko ne može spriječiti Hayat Tahrir al-Sham (HTS) da dođe na vlast.
Jednostrano je proglasio misiju podrške dvjema sirijskim manjinama, Druzima na jugu i Kurdima na sjeveru.
Bez pauze, izraelski avioni su potom uništili sirijsku mornaricu i njeno teško naoružanje u nizu razornih zračnih udara, koji se nastavljaju do danas. Izraelski avioni su u utorak pogodili vojne lokacije u Kiswahu, južno od Damaska, I u južnoj provinciji Daraa.
S kojim pravom Izrael pokušava oblikovati budućnost i ograničiti suverenitet najvažnije arapske zemlje na svom neposrednom graničnom području?
Nakon što su zauzeli planinu Hermon i područje veće od Gaze, ministar odbrane Izrael Katz rekao je da se izraelske vojne snage tamo spremaju za duži boravak.
Prvobitno su sigurnosni zvaničnici citirani u izraelskim medijima govorili o uspostavljanju u Siriji demilitarizirane zone od 15 kilometara i “zone utjecaja” od 60 kilometara gdje bi se mogle pratiti potencijalne prijetnje. Jedan izvor je rekao za Ynet uoči Trumpove inauguracije u januaru: “Gradimo operativni koncept za ovu novu stvarnost.”
Taj operativni koncept ubrzo je postao punopravna vojna doktrina. Ali Izraelci su i dalje bili stidljivi u pogledu svojih teritorijalnih ambicija, koje su se protezale daleko izvan njihove granice.
U nedjelju je izraelski premijer Benjamin Netanyahu drsko zatražio “potpunu demilitarizaciju” južne Sirije od snaga režima u Damasku.
Netanyahu je rekao da će izraelske snage ostati u oblasti planine Hermon i tampon zoni Golana “neograničeno”, dodajući: “Nećemo dozvoliti snagama organizacije HTS ili nove sirijske vojske da uđu u područje južno od Damaska”.
Nedostatak kontrole
Netanyahu ide dalje u južnoj Siriji od statusa quo koji Izrael pokušava uspostaviti u južnom Libanu. Barem u Libanu, Izrael priznaje legitimitet libanske vojske, iako na vrlo ograničen i sebičan način.
U Siriji se ide korak dalje odbijanjem da prizna vojne snage vlade koja je preuzela vlast od brutalne diktature, do velikog pristanka naroda.
Čak bi i najnovije Netanyahuove riječi mogle biti potcijenjene.
Pravi opseg izraelskog vojnog avanturizma mogao bi biti stvaranje države u obliku obrnutog slova C koja se proteže cijelom dužinom granice Golanske visoravni, duž juga Sirije, a zatim do sjeveroistoka pod kontrolom Kurda.
Čak i bez tampon-države pod kontrolom Izraela, Sharaa, koji se sprema postaviti privremenu vladu, možda neće imati kontrolu nad većim dijelom svoje zemlje.
Kurdi ne kontroliraju samo trećinu teritorije Sirije, već i njena najbolja naftna polja, poljoprivredna zemljišta i branu koja napaja veliki deo električne energije na istoku.
Sirijska ekonomija se navodno prepolovila između 2010. i 2021. godine, dok više od 90 posto sirijske populacije od 23 miliona ljudi živi ispod granice siromaštva. Početkom 2017. godine, oko jedne trećine stambenog fonda u Siriji je oštećeno ili uništeno, zajedno s polovinom medicinskih i obrazovnih objekata u zemlji.
Sirija je slomljena. Vlada nije mogla ni isplatiti plate državnim radnicima u januaru.
Pomoć nije pri ruci.
Saudijska Arabija ima deficit tekućeg računa, a dani kada je Rijad dijelio novac “kao pirinač”, kako je to jednom tako delikatno rekao egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi, davno su prošli.
To ostavlja UAE, koji je bio u procesu otkupa Assada pod uvjetom da protjera Irance i Hezbolah.
Doha odgađa prijeko potrebnu infuziju sredstava zbog neizvjesnosti oko američkih sankcija, a bez dopuštenja Siriji da se pridruži Swift sistemu bankovnih transfera, milijarde dolara koje su potrebne ne mogu im stići.
Tranzicioni izazovi
Izrael, naravno, čini sve što je u njegovoj moći da zadrži međunarodne sankcije na snazi. Ministar vanjskih poslova Gideon Saar imao je drskosti da svojim 20 kolegama iz EU drži predavanje na nedavnom sastanku o tome zašto Evropa ne bi trebala vjerovati novoj vladi u Siriji.
„Čujem razgovore o tranziciji u Siriji“, rekao je Saar. “Ovo je smiješno. Nova vlada je džihadistička islamistička teroristička grupa iz Idliba.”
Rekao je da stabilna Sirija može biti samo federalna. Isto bi se, naravno, moglo reći i za njegovu vlastitu zemlju, Izrael.
Ali ko je izraelski ministar da diktira kako treba upravljati susjednom državom? S kojim pravom Izrael pokušava oblikovati budućnost i ograničiti suverenitet najvažnije arapske zemlje na svom neposrednom graničnom području?
Da li je to zbog biblijskih tvrdnji o području koje se proteže od Damaska do Eufrata i Nila, ili jednostavno zato što sada misli da može? Mislim da ovo nema nikakve veze sa Biblijom i sve ima veze sa grubom silom.
Ali kada Sharaa pogleda oko sebe, ono što njegovoj državi najviše nedostaje je funkcionalna vojska. Ima oko 30.000 boraca koji su prorijeđeno raštrkani po cijeloj zemlji.
Oni su prekaljeni u borbi, ali nemaju nikakvu opremu moderne vojske. Sirijsko teško naoružanje, tenkovi, artiljerija, zračne snage, projektili i radari su uništeni.
Ranjivost Sirije je dobro poznata. Potreba za obnovom svojih oružanih snaga bila je visoko na listi prioriteta na konferenciji o sirijskom nacionalnom dijalogu.
Jedini susjed koji će Siriji pružiti mogućnost da se brani je Turska.
Pogled iz Ankare
Sharaa i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan razgovarali su o odbrambenom paktu, ali napredak je bolno spor u poređenju sa brzinom kojom Izrael utvrđuje činjenice na terenu na teritoriji Sirije.
I Ankara i Damask su oprezni. U početku, turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan koristio je svaki govor kako bi rekao da Turska traži partnerstvo jednakih i da neće koristiti Siriju kao zamjenu.
U prošlosti je pokazivao jednak oprez kao i Izrael. U kontekstu rata u Gazi, kada su pokušaji Turske da uspostavi širu kontakt grupu bili potkopani od strane SAD, Ankara je dala primat pokušaja da se postigne prekid vatre vodećim arapskim državama.
Bilo je potrebno oko sedam mjeseci i jedni posebno loši izbori za vladajuću stranku u Turskoj da Ankara uvede ozbiljne trgovinske sankcije Izraelu – a čak i sada, nafta iz Azerbejdžana u Izrael nastavlja da teče kroz njene luke.
Izraelski jastrebovi dugo su identificirali Tursku kao veću vojnu prijetnju Izraelu od Irana. Turska je dugo vremena oklevala da se angažira. Ali kako izraelski vojni upad u Siriju raste iz sedmice u sedmicu, i čini se da ima namjeru da doda zube svom prijedlogu za savezništvo s Kurdima i Druzima, ton Ankare se mijenja.
Fidan je ove sedmice dao jasno upozorenje Izraelu, rekavši da je teritorijalni integritet Sirije crvena linija za Tursku: “Svaki pokušaj da se ona podijeli – bilo putem kontrole PKK [Kurdistanske radničke partije] ili izraelske intervencije – samo će stvoriti dodatnu nestabilnost.”
Stabilna i suverena Sirija je zaista zahtjev turske nacionalne sigurnosti. Potreba Damaska da povrati kontrolu nad cijelom svojom teritorijom, te potreba Turske da ima stabilnu granicu i stabilnu Siriju, usko su povezane.
Nije slučajno da je lider PKK Abdullah Ocalan, koji je u zatvoru od 1999. godine, sada uputio svoj dugo očekivani poziv grupi koju je osnovao da položi oružje.
Izjava će otvoriti određeni politički prostor za kurdske stranke. Prokurdska demokratska stranka formirala je kontakt grupu poznatu kao “Imrali delegacija”, koja je dva puta posjetila Ocalana na ostrvu gdje je zatvoren. Prenosili su njegove poruke turskim političkim strankama i kurdskim političkim grupama u Iraku.
Posljednje što Ankari treba u ovoj delikatnoj tački u pokušajima da okonča pobunu koja traje decenijama je da Izrael zabija nos u kurdske poslove.
Postoje i drugi snažni domaći razlozi zbog kojih će se stav Turske prema izraelskim upadima u Siriju ojačati, među kojima je i povratak tri miliona registrranih sirijskih izbjeglica kući.
Pogled iz Damaska
Ono što je zanimljivije od opreza s kojim Turska korača svojim putem kao regionalna sila jeste nevoljkost novog režima u Damasku da traži tursku vojnu pomoć.
Postoje historijski razlozi za određeni stepen udaljenosti između HTS-a i Turske. Odnosi između njih u Idlibu nisu uvijek bili ružičasti, posebno kada se HTS sukobio s drugim oružanim grupama koje podržavala Turska. Turska je, s druge strane, sarađivala sa HTS-om, ali ne uvijek kako je grupa željela.
To nije jedina prepreka na putu ka potpuno razvijenom sigurnosnom paktu. Damask je i dalje optimističan u pogledu obnavljanja odnosa sa Saudijskom Arabijom i UAE.
Ovo je greška, što će Damask uskoro shvatiti. Sve do posljednjeg trenutka, Abu Dhabi je bio angažiran u planu A, koji je trebao zadržati Assada na vlasti, ali ga otkupiti, po cijenu protjerivanja Iranske revolucionarne garde iz Sirije.
Ovo je u suštini bila izraelska agenda da neutralizira Siriju podjelom na kantone.
Historija je više puta pokazala da samo zato što jedan kućni ljubimac Emiračana padne, to ne znači da Abu Dabi odustaje. Mohammed bin Zayed, predsjednik UAE, ako mu se išta ne može osporiti to je upornost.
Mišljenje kod kuće se takođe menja. Nova vlada mora pokazati da kontrolira svoju zemlju. Bez toga, mnogi elementi i sile koje bi ga još mogle potkopati neće ga shvatiti ozbiljno.
Sirijski Druzi nisu igračke Izraela kakve su palestinski Druzi postali nakon 1948. Prvo, tri provincije na jugu Sirije su etnički pomiješane. Drugo, plemensko mišljenje je važno.
Netanyahuova izjava da neće dozvoliti HTS-u ili novoj sirijskoj vojsci da uđu u područje južno od Damaska naišla je na širok bijes širom Sirije, posebno na jugu.
Druzi su održali demonstracije u Sweidi, noseći transparente koji su odbacivali izraelsko zadiranje u njihovu regiju, a jedan plakat opisuje sirijski zakon kao “zaštitnik i garant njihovih prava” naroda.
“Ideja da se sirijskoj vojsci neće dozvoliti da se rasporedi južno od Damaska je užasna”, rekao je sirijski stručnjak Robin Yassin-Kassab za Middle East Eye. “Naravno, sirijska vlada to ne može prihvatiti i dovodi ih u zaista tešku situaciju. To sugerira da će se Izrael odnositi prema sirijskoj vojsci kao što se odnosi prema Hezbolahu.”
Sharaa ima samo ograničeno vrijeme u kojem može nastaviti sa svojom sadašnjom politikom okretanja drugog obraza.
Sjenka prošlosti
Postoji historijski presedan dileme sa kojom se Sharaa sada suočava.
Arapska pobuna protiv Osmanskog carstva, koja je započela uz britansku podršku u junu 1916. godine, stigla je do Damaska, a zatim do Alepa u oktobru 1918. Cilj ove revolucije je bio stvaranje jedinstvenog arapskog kraljevstva.
Snage koje je predvodio princ Faisal još su se borile za kontrolu nad lukom Akaba na Crvenom moru kada je saznao da su britanske i francuske diplomate potpisale tajni Sykes-Picot sporazum o podjelu opskrbe Osmanskog carstva u dvije odvojene sfere utjecaja.
Sporazum je otkriven više od godinu dana kasnije, u novembru 1917., kada su boljševici naišli na dokument u evidenciji ruske vlade i objavili ga u državnim medijima.
Britanci su Fejsala izdali, ali je trebalo još tri godine da shvati da je borba za Siriju uzaludna.
1919. godine u Damasku je formiran Sirijski nacionalni kongres. Sljedeće godine proglasila je Faisala kraljem arapskog kraljevstva Sirije. Konferencija u San Remu je potom Francuskoj dodijelila još veći dio sirijske teritorije nego što je bilo predviđeno Sykes-Picotom.
Ali Francuska je postavila ultimatum Damasku da se potčini francuskoj kontroli. Sirijski nacionalisti su se naoružavali, ali su mogli da pridobiju samo nekoliko stotina boraca, koji su brzo rastjerani francuskom topovskom vatrom.
Faisalova misija bila je osuđena na propast, jer je njegova upotreba savezničkim silama u uništavanju Osmanskog carstva završila. Nije imao značajnu međunarodnu podršku.
Ali Sharaa ima podršku Turske, jake regionalne države sa jakom vojskom – i on bi je trebao iskoristiti.
Sharaa mora donijeti stratešku odluku. Izrael je najveći neprijatelj ujedinjene, suverene i nezavisne Sirije. Bilo bi dobro da zapamti da ga je druga intifada potaknula da postane borac.
Zamjena njegove uniforme odijelom i kravatom ne bi trebalo da utiče na njegovo unutrašnje uvjerenje da avanturistički Izrael predstavlja smrtnu prijetnju Siriji, a i njemu lično.
Izrael se ponaša kao hegemon, a ne mala zemlja kakva zapravo jeste. S tim se mora suočiti u Siriji – i to uskoro.
(TBT, MEE)
