KOLUMNA
Ove i ovakve tvrdnje britanskog ambasadora su
skandaloznije od onih koje je iznio Timothy Less, također (bivši) diplomata i
britanski konzul u Banjoj Luci, u časopisu Foreign Affairs
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Možda je britanski ambasador Edward Ferguson u
svojoj kolumni pokušao ukazati na gorući društveni problem u BiH koji je
eskalirao prošle godine, kada je ustvrdio da su novine pune rasprava o
prošlosti, te se požalio da oni koji se žele fokusirati na rješavanje stvarnih
problema sa kojima se suočavaju obični građani u BiH danas – nezaposlenost,
nejednakost i korupcija, stalno bivaju uvučeni u besmislene rasprave i
vještačke krize, ali je više od toga pokazao kako se stereotipi i predrasude
zapadnih diplomata o Bošnjacima nisu primijenile ni za bogdu.
„To je frustrirajuće“, poviknuo je Ferguson u
svojoj kolumni. „Veliki dio revizionizma u skorije vrijeme je usmjeren na Drugi
svjetski rat. Ovo nije ekskluzivitet BiH, to se dešava u cijelom regionu. Ali
ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba poput Ante Pavelića
ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola u Sarajevu je
dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi Busuladžiću“, tvrdi
britanski ambasador i obrazlaže svoje tvrdnje na sljedeći način:
„Možda čak i gore je slavljenje onih koji su
osuđeni za zločine počinjene u novije vrijeme. Posebno pamtim doček za heroja
priređen za Daria Kordića 2014. godine, nakon što je pušten iz zatvora zbog
presude za zločine protiv čovječnosti. I ne samo da je studentski dom na Palama
dobio ime po Radovanu Karadžiću, nego je njemu, u oktobru, javno uručeno
priznanje Narodne skupštine RS.“
„Zašto je ovo bitno?“, upitao se ambasador
Ferguson.
„Bitno je zato jer je prvi korak ka pomirenju
pripremanje za budućnost na osnovu lekcija iz tragedija u prošlosti. Za to je
prvo potrebno prihvatanje počinjenih zločina i obavezivanje da se neće
dozvoliti da se zločini ponove.“
Ove i ovakve tvrdnje britanskog ambasadora su
skandaloznije od onih koje je iznio Timothy Less, također (bivši) diplomata i
britanski konzul u Banjoj Luci, u časopisu Foreign Affairs gdje je objavio
kolumnu u kojoj se bavi prilikama na Balkanu. Na ovu kolumnu reagirali su
intelektualci i političari, pa i sam Bakir Izetbegović, dok su ignorirali kolumnu
aktualnog britanskog ambasadora u Sarajevu. Ja mislim da je kolumna ambasadora
Fergusona opasnija od kolumne jednog
„trećerazrednog diplomate“ pa makar ona bila objavljena i u tako renomiranom
časopisu kakav je Foreign Affairs.
Uzet ću dva samo (!) dva primjera da
potkrijepim svoju tvrdnju. Prvi primjer
je tipičan kad se radi(lo) o britanskoj politici prema Bosni i Hercegovini.
Njegova Ekselencija usporedila je intelektualca Mustafu Busuladžića sa Antom
Pavelićem, ustaškim poglavnikom, i Dražom Mihajlovićem, četničkim
komandantom. Sav grijeh Busuladžića
sastoji se od pet-šest „antisemtskih“ rečenica koje je objavio u vrijeme
velikih zločina koja je, primarno ustaška vlast činila nad Jevrejima u
Sarajevu, dok su zločini Pavelića i
Mihajlovića, počinjeni baš nad Bošnjacima na Balkanu, ravni onima koje su
počinili Hitler i Musolini nad Jevrejima u Evropi.
Nije
poznato da je Busuladžić bio aktivni pripadnik bilo kojih profašističkih
formacija i falangi! Komunisti su ga uhapsili i likvidirali bez suđenja, i to
kao antikomunistu, a ne kao antisemitu! Busuladžićev grijeh bi se mogao
porediti sa grijehom jednog Guntera Grassa koji je kao mladić bio regrut mladih
SSS jedinica. Grass je to sam pokajnički otkrio u svojim memoarima „Kako sam
ljuštio luk“ a nakon što je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Vjerujem da
je Busuladžić preživio da bi se pokajao zbog antisemitizma, ali se ne bi
odrekao antikomunizma.
Bez obzira na to Busuladžić kao antisemit
zaslužuje osudu. I stoga nikako nije preporučljivo davati njegov ime školama i
javnim ustanovama. Ali, zar jedan takav
politički propust jedne stranke može biti ekvivalent zločincima kakvi su bili
Pavelić i Mihajlović i imputirati Bošnjacima fašizam?!
Zbog ovakvih stavova i pogleda zapadnih
diplomata je, kako je u nedavnoj kolumni objavljenoj u Foreign Pollicy napisao
Warren Bass „u Daytonu najviše tereta palo na stranu tlačenih, bosanskih
muslimana.“
Tvrdnjama istog autora u istoj kolumni
podsjetio bih ambasadora Fergusona da je „Churchill upozorio da „princip
samoodlučivanja… postaje zlokoban kada dolazi od onih u totalitarnim državama
koje poriču i najmanji element tolerancije unutar njihovih granica.“
Vrlo je moguće da je govorio o Miloševiću i
Tuđmanu. Ovi ljudi nisu poraženi Daytonom nego ohrabreni. Mnoge od manjkavosti
sporazuma direktno su uzrok nesposobnosti suočavanja s prokletstvom
ultranacionalizma. Dozvoliti da se entitet bosanskih Srba nazove Republika
Srpska, a u čije je ime etničko čišćenje provođeno, je užasno. Daytonova
suštinska logika počiva na vojnom balansu moći i slijedi etničku teritorijalnu
podjelu – 51% muslimanima i Hrvatima, 49% Srbima – što odobrava srpsku
agresiju. U Daytonu su SAD odbile podjelu 51-49; u jednom trenutku pregovora je
američki tim dogovorio podjelu 55-45, ali je ona ubrzano povučena kada je
Milošević saznao za nju.
Liberalni elementi Daytona – centralna vlada
za BiH, suđenje ratnim zločincima, vraćanje izbjeglica na njihova ognjišta i
reafirmacija vrijednosti civilnog nacionalizma – ostat će beznačajni ukoliko se
ne pokaže spremnost da se oni realiziraju.“
(TBT)
