KOLUMNA
Posebnu pozornost treba posvetiti dvama scenarijima, u BiH i
Makedoniji, jer bi mogli predstavljati najveću prijetnju regionalnoj stabilnosti
Piše: Janusz Bugajski, thebosniatimes.ba
Iako je prošlo sedamnaest godina od vojne intervencije
NATO-a, političari ne bi trebali pretpostavljati da su svi balkanski konflikti
spremljeni u povijest. Sporovi oko državnosti, ozemlja i političke moći i dalje
se pogoršavaju, pomiješani s nesigurnošću oko međunarodnih integracija. Izgledi
za članstvo u EU i NATO-u bili su ključni poticaj za demokratizaciju svake
države i promicanje međuetničkog suživota. Bez tog cilja reforme zastaju i
lokalni sporovi oživljavaju. U svjetlu krize EU i zaokupljenosti Brexitom
proširenje nije visoko na dnevnom redu Unije. Čini se da ulazak u članstvo niti
jedne zemlje neće biti razmatran u sljedećem desetljeću. Gašenje izgleda za
članstvo potkopava odlučnost Balkana za vladavinom prava i potiče uzmak
demokracije.
Regija se suočava s tri vrste prijetnji: društvenim
nemirima, previranjem manjina i vanjskim uplitanjem. Kombinacija svega toga
stvara prijetnju koja bi mogla destabilizirati neke države te čak potaknuti
nasilne sukobe. Ako se takvi konflikti prošire preko granica, i NATO i Rusija
bi mogli biti uvučeni u eskalirajući sukob. Neke zemlje Zapadnog Balkana su
trenutačno zapele na ničijoj zemlji između demokratske državnosti i međunarodne
integracije. Posebnu pozornost treba posvetiti dvama scenarijima, u BiH i
Makedoniji, jer bi mogli predstavljati najveću prijetnju regionalnoj
stabilnosti. U BiH bi mogle kulminirati tenzije između srpskog entiteta i vlade
u Sarajevu. Predstavnici RS-a tvrde da Bošnjaci-muslimani žele dominirati
državom i minorizirati Srbe. Ako SAD i EU premjeste fokus, predstavnici RS-a
mogli bi se povući iz središnjih vladinih institucija te sazvati referendum o
neovisnosti. To bi moglo zaoštriti političke konflikte, potaknuti nasilje i
uvući Srbiju i Hrvatsku, članicu NATO-a, u izravnu konfrontaciju.
Albanska frustracija vladinom politikom u Makedoniji i
politička polarizacija između Makedonaca mogle bi onemogućiti formiranje vlade
nakon nedavnih parlamentarnih izbora bez jasnog pobjednika. Albanski vođe mogli
bi zatražiti federalizaciju ili dvoentitetsku strukturu ili čak proglasiti
autonomnu regiju uz granicu s Albanijom i Kosovom. Odgovarajući na to,
makedonski nacionalisti mobilizirali bi javnost za obranu teritorijalnog
integriteta zemlje. U sukob bi mogli biti uvučeni susjedi, Srbija bi ponudila
pomoć Skoplju protiv albanskog separatizma, a Kosovo i Albanija, članica
NATO-a, pokušat će zaštititi svoje sunarodnjake.
Trajno nestabilni Balkan mogao bi radikalizirati dijelove
lokalne populacije frustrirane političkim elitama i nestajućim izgledima za
međunarodnu integraciju. Društveni nemiri i slabljenje vlade olakšavaju
infiltraciju džihadista i drugih terorista. Militantne skupine mogle bi napasti
predstavnike SAD-a i EU ili iskoristiti regiju za planiranje napada u cijeloj
Europi. Nesigurnost Balkana će također omogućiti Rusiji da bude još
nasrtljivija. Kremlj bi mogao računati na to da vlada Donalda Trumpa u
Washingtonu ne kani biti predana regiji te da će biti sklonija tolerirati rusku
intervenciju. Predsjednik Putin planira zadržati nekoliko “zamrznutih
država” na Balkanu kako bi spriječio zapadnu integraciju, kao što je
slučaj s Ukrajinom i Gruzijom. On okuražuje autonomistički RS da drži Bosnu
podijeljenom i dovodi u pitanje njezinu budućnost kao jedinstvene države.
Moskva podržava srpsku manjinu na Kosovu kao skupinu pod represijom kako bi
očuvala avet podjele. U Crnoj Gori pijuni Kremlja su očito bili iza neuspjelog
pokušaja puča u listopadu dok je zemlja pred vratima NATO-a. Moskva također manipulira
unutarnjim previranjima u Makedoniji i njezinim opstruiranim putom prema NATO-u
i EU zahvaljujući vetu Grčke. Neriješeni konflikti i osporene države jačaju
Kremlj i međunarodne terorističke mreže u tvrdnji da NATO nije uspio
stabilizirati regiju, unatoč svojoj vojnoj prisutnosti. Nestabilnost i
eskaliranje sukoba simbolizirat će zbunjenost Zapada i slabljenje Amerike te
potaknuti ultranacionalističke skupine i neoimperijalističke države u
ostvarivanju svojih ambicija i u drugim nestabilnim regijama.
Dolazeća vlada SAD-a mora se usredotočiti na četiri ključne
politike koje će istodobno biti od koristi za interese Balkana, Europe i SAD-a.
Prvo, Washington mora izbjeći bilo kakvo pokazivanje vojne slabosti ili
diplomatskog povlačenja jer će to uvjeriti agresore da imaju zeleno svjetlo da
se sunovrate u konflikt. Slabljenje američkog angažmana može onesposobiti NATO
i potkopati američki globalni položaj i vodeću ulogu. Drugo, Washington bi
trebao nastaviti blisko surađivati s Bruxellesom i Berlinom kako bi se
potaknule reforme u svim zemljama Zapadnog Balkana s ciljem stimuliranja
ekonomskog razvoja i pomoći stabilizacije regije. Na kraju krajeva, europska je
odgovornost pomoći u institucionalnim reformama, ali SAD treba osigurati
ključnu podršku u doba kad bi se liderstvo EU moglo tumačiti slabim i
prezaposlenim. Treće, Washington mora surađivati sa svim vladama kako bi
osigurao regiju od infiltracije džihadista i ojačao sigurnost Zapada. I
četvrto, Trumpova vlada trebala bi gledati na Jugoistočnu Europu kao dio šireg
tržišta u nastajanju, sve jače međupovezanog energetskim, prometnim i
trgovinskim mrežama ne samo s EU, nego i s Turskom, Bliskim istokom, Kaspijskim
bazenom, Srednjom Azijom i Kinom. Stabilan i siguran Balkan stvorit će svježe
prilike za ulaganje i razvoj kroz nekoliko potencijalno profitabilnih regija.
(TBT, WASHINGTON MAIL)
