Ministar razvoja, poduzetništva i obrta FBiH, Vojin Mijatović, ponovno je u centru pažnje svojim najavama o subvencijama za 140.000 radnika u malim i srednjim preduzećima. Naizgled plemenita namjera – povećanje minimalne plaće s 619 KM na 1.000 KM uz zamrzavanje doprinosa za 80% slučajeva – krije duboke probleme koji ukazuju na neodgovornost i kratkovidost političkog rukovodstva. Ova odluka, koja se predstavlja kao spas za male privrednike, zapravo je još jedan primjer kako se javni novac koristi za političko preživljavanje, dok se stvarni problemi ekonomije ignoriraju.
Mijatović, poznat po svojoj sposobnosti da mijenja stranke “kao čarape”, ovim potezom pokušava stvoriti iluziju da Vlada FBiH brine o radnicima i malim poduzetnicima. Međutim, pitanje je koliko će od ovih subvencija zapravo stići do onih kojima su namijenjene, a koliko će se “izgubiti” u džepovima parazitskih političara i njihovih pristaša. Nažalost, iskustvo nas uči da su takvi programi često samo alat za stvaranje političkih dugova i jačanje klijentelističkih mreža, izvještava portal Logično.
Ministar tvrdi da će subvencije biti isplaćivane kvartalno i da će troškovi biti pokriveni u prvom kvartalu. Međutim, ostaje nejasno kako će se ova mjera održati na duži rok. Da li će država imati dovoljno sredstava da nastavi subvencionirati plaće, ili ćemo se za godinu dana suočiti s još većim problemima? Ova mjera izgleda kao brzopleto rješenje koje će dugoročno samo pogoršati situaciju, jer ne rješava temeljne probleme ekonomije – nisku produktivnost, slabo poslovno okruženje i korupciju.
Osim toga, Mijatović spominje da se industrija tekstila i kože neće ticati ovih promjena jer je “riješena posebnim zakonskim propisima”. Ovo samo pokazuje koliko je politika u BiH fragmentirana i nekoordinirana. Umjesto da se donose sveobuhvatne reforme koje će potaknuti rast cijele privrede, vlada se bavi ad hoc mjerama koje samo dodatno kompliciraju sustav.
Najzabrinjavajuće je to što se ovakvim potezima stvara iluzija brige o građanima, dok se u stvarnosti samo produbljuje ovisnost privrede o državnim subvencijama. Umjesto da se potiče razvoj konkurentnih poduzeća koja će moći samostalno poslovati i plaćati veće plaće, vlada nastavlja s politikom “šupljeg u prazno”. Ova mjera ne rješava uzroke problema, već samo privremeno ublažuje simptome, dok se istovremeno stvaraju uvjeti za nove krize.
Na kraju, pitanje je koliko je ova odluka motivirana stvarnom brigom o radnicima i malim poduzetnicima, a koliko političkim kalkulacijama. Mijatović, kao i mnogi drugi političari, igra igru koja donosi kratkoročne političke poene, ali dugoročno uništava ekonomiju i društvo. Dok se novac “pretače” iz jednog džepa u drugi, građani ostaju zarobljeni u začaranom krugu siromaštva i ovisnosti o državi. A dok se to događa, političari nastavljaju mijenjati stranke i obećavati nemoguće, dok stvarni problemi ostaju neriješeni.
(TBT)
