KOLUMNA
Samo da se Izetbegoviću nije ukazala ta
prokleta historijska šansa da samostalno donosi važne odluke. Dok su to za
njega činili i znojili se drugi, mirne je duše mogao igrati sporednu ulogu
samozatajnog političara. Ovako mu se isporučuje račun za sve što u ovoj zemlji
ne valja
Piše: Bakir Hadžiomerović, thebosnaitimes.ba
Stara narodna mudrost nam kazuje da ako
želiš saznati kakav je neko čovjek te koliko je zaista vispren i sposoban, u
ruke mu dodijeli barem mrvu vlasti. Nebrojeno puta ova se teorija relativiteta
pokazala tačnom, a samo da mi nije mrsko, ovdje bih u bobu nabrojao i ogolio
sve one likove koji su prije dolaska na kakvu značajnu i parali funkciju
totalno promijenili vlastiti, kako se ono moderno kaže, personaliti i
pripadajuće mu ponašanje u javnosti. Ali preko glave mi je svađa i s postojećim
neprijateljima pa što bih onda, u toj neravnopravnoj borbi dobra i zla,
proizvodio još i nove dušmane. Dobar dan za dobar dan, tura za turu, a teške
priče ostavimo za neka bolja i sretnija vremena.
Uglavnom, bošnjački narod je, ima tome
dvije godine dana, nakon dužeg vremena u kojem se na neravnomjerne dijelove
raspoređivala politička moć, ponovo spao na jednog i jedinog lidera.
Nesumnjivo, od 2014. to je predsjednik SDA, Bakir Izetbegović. U Predsjedništvu
BiH sjedi od 2010., a do posljednjih velikih izbora bošnjački politički utjecaj
Izetbegović je (polu)bratski dijelio sa svojim tadašnjim stranačkim šefom
Sulejmanom Tihićem i nekadašnjim partijskim vođom SDP-a, Zlatkom Lagumdžijom.
Tihić je odavno napustio ovaj svijet, Lagumdžija je ostao u SDP-u gdje se
uglavnom ni za šta ne pita, a Izetbegović, Izetbegović danas sam protiv svih
vedri i oblači kadrovskom politikom, ideologijom i tehnokratijom vladajuće
stranke.
Izuzev njegove najbliže rodbine te, moguće,
najodanijih kućnih prijatelja, niko preko usta neće prevaliti da moj imenjak
sigurno i stabilno upravlja brodom kojim kormilari. Mnogo je tu bilo fula,
pogrešnih procjena i odsustva adekvatne taktike. Kao da su se svi problemi ovog
svijeta sručili na njegova nejaka pleća, Izetbegović je srljao iz greške u
grešku, a one su, dokazivalo bi se naknadno, skupo koštale sve nas koji imamo
namjeru normalno živjeti u ovoj zemlji. Neizlječivo lišen bilo kakve državničke
vizije, predsjednik SDA nedopustivo je srljao i u svojim TV istupima
prosipajući izjave kao perje iz jastuka koje bi onda, tako rasuto, postajalo
predmet poruge i ismijavanja na tradicionalno okrutnim društvenim mrežama. Za
sve to vrijeme, društvo nam je u svakom, a posebno ekonomskom smislu, tonulo
sve dublje, a svađe i sukobi (unutarnji, kao i međudržavno-“hladnoratovski” sa
Srbijom i Hrvatskom) bili su sve učestaliji i pogubniji. I sve je to puna
Izetbegovićeva zasluga jer je, kako rekosmo, već dvije godine neprikosnoveni
lider najmnogobrojnijeg naroda u BiH. Čak i ako ponešto od naslaganih grešaka i
krivih poteza s razlogom isporučimo njegovim najbližim saradnicima, teško se
oteti dojmu da ih je upravo Izetbegović birao i postavljao na pozicije.
Rezultat takvog kadroviranja i rada je nikad manje Bosne i Hercegovine, stalne
tenzije s koalicionim partnerima, izolacija, neimaština, finansijska
prezaduženost, jednom riječju – kloaka Evrope. Na kraju se Izetbegović uspio
posvađati i s najuticajnijim ljudima u vlastitoj stranci pa su njih komada
četvorica napustila klub SDA u državnom parlamentu zbog čega je, ionako
klimava, vladajuća bh. koalicija i formalnopravno ostala bez potrebne većine.
A sve je moglo biti drugačije. Samo da se
Izetbegoviću nije ukazala ta prokleta historijska šansa da samostalno donosi
važne odluke. Dok su to za njega činili i znojili se drugi, mirne je duše mogao
igrati sporednu ulogu samozatajnog političara. Ovako mu se isporučuje račun za
sve što u ovoj zemlji ne valja, ali, priznat ćete, sam je to htio i sam je to
tražio. Kako ono kažu, daj čovjeku mrvu vlasti pa ćeš pouzdano saznati kakav je
on zapravo. I koliko je ustvari sposoban za velike utakmice. Izetbegović je,
objektivno, fildžan liga.
(TBT, Novi.ba)
