KOLUMNA
U augustu 2015. pisao sam na Twitteru da ćemo,
ako Donald Trump bude novi predsjednik, morati „u bunkere“. U to vrijeme je
bilo teško zamisliti Trumpa kao predsjednika, ali evo nas tu
Piše: Carl Bildt, thebosnitimes.ba
U augustu 2015. pisao sam na Twitteru da ćemo,
ako Donald Trump bude novi predsjednik, morati „u bunkere“. U to vrijeme je
bilo teško zamisliti Trumpa kao predsjednika, ali evo nas tu. Iako možda (još
uvijek) odlazak u bunkere nije najpodesnija reakcija, ovo gdje se sada nalazimo
je bez sumnje opasniji svijet.
Prije skoro dvije godine, bivši američki
savjetnik za sigurnost i državni sekretar Henry Kissinger, upozorio je Odbor američkog
Senata za oružane snage: „Osvrnemo li se na situaciju širom svijeta, suočit
ćemo se sa velikim neredima i konfliktima.“ Kissinger je tada opazio: „SAD se
od Drugog svjetskog rata nisu suočile sa raznovrsnijim i kompleksnijim obimom
kriza.“
Što se iz perspektive Washington DC-a činilo
istinitim, iz evropske izgleda dvostruko tako. Ukratko, Evropa se osjeća
okruženom vatrenim prstenom, od separatističke i odmetničke Rusije na istoku,
do višestrukih kataklizmi na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi na jugu.
Od proljeća 2014., kada je Rusija počela
potpirivati konflikt u Donbasu i drugim dijelovima istočne Ukrajine, 10.000
ljudi je tamo poginulih, a 2 miliona raseljenih. Ove su brojke ipak neuporedive
sa humanitarnim katastrofama u Siriji, Libiji i Jemenu.
Sada NATO planira poslati svoje trupe u
sjeveroistočnu Poljsku i tri baltičke države – Estoniju, Latviju i Litvaniju –
dok se EU bori s reguliranjem stalnog priliva izbjeglica i uspostavljanjem kontrole
preko svojih vanjskih granica.
Štaviše, sigurnosna prijetnja iz Rusije je potaknula
veću suradnju i troškove na nivou Evrope. Iako je EU tradicionalno kao svoje
primarne ciljeve isticala mir i prosperitet, sada je prisiljena sigurnost
učiniti svojim prioritetom. Ovo je značajna promjena.
„Kompleksan obim kriza“ nije poštedio ni Saudijsku
Arabiju, odakle i pišem. Izgleda kao da niko nema odgovor na fundamentalna
pitanja poput vraćanja stabilnosti u Jemen i Levant, ali svi znaju da će se
nastavkom konflikta, poremetiti stabilnost u cijeloj regiji. Ovu prijetnju niko
ne može ignorirati.
Jednako su zabrinjavajući pozivi iz
Washingtona na obnovljene sukobe s Iranom, odmah nakon što je nuklearni
sporazum između te zemlje i grupe P5+1 – Kine, Francuske, Rusije, UK i SAD plus
Njemačke – zaustavio opasnost takvog sukoba (ako ne i samog rata).
Protivno ovom osjetljivom scenariju, nova
Trumpova administracija mogla bi prihvatiti široko različite politike od onih
koje smo do sad vidjeli. Sudeći prema situaciji u proteklih nekoliko sedmica,
čini se da ćemo morati živjeti s
rutinskim prizorima međunarodne destabilizacije na Twitteru.
Naprimjer, propitujući američku politiku „One China“
(„Politika jedne Kine“), Trump je indicirao da bi mogao pokrenuti i najfundamentalnije
aspekte američke vanjske politike u svrhu ponovnog pregovaranja i novih „dogovora“.
Nacionalni kapital širom svijeta je bez sumnje u neizvjesnoj poziciji što se
tiče budućnosti.
Sigurno je da dolazeću američku administraciju
uvijek prati period relativne nesigurnosti; novom timu će trebati vremena da se
ubrza i formulira politike u skladu s informacijama koje ranije možda nisu bile
dostupne, poput izvještaja tajne službe. Upravljanje krizama je oblik
umjetnosti koji neko može savladati samo putem iskustva i nešto obuke.
I dalje,
nakon godina sve većih nemira i neizvjesnosti, nemamo druge nego
pretpostaviti da nas iza ugla čeka još događaja „fenomena crnog labuda“. Od
Donbasa do Sjeverne Koreje i Zaljeva, toliko je mjesta gdje razvoj događaja
može krenuti šokantnim putem.
U normalna vremena, mreža međunarodnih odnosa
pruža dovoljno predvidljivosti, iskustva i stabilnosti da se čak i s
neočekivanim događajima moguće nositi i da oni nužno ne vode do sukoba velikih
sila. U zadnjim decenijama je bilo
sličnih dešavanja, ali ne i beskrajnih katastrofa.
Ta su vremena možda iza nas. Ulazimo u period
geopolitičkog stanja stalnih promjena: manje stabilnih saveza i sve veće
neizvjesnosti. Ne bismo trebali pretjerivati tvrdnjom da stvari izmiču
kontroli, ali je sigurno da bi sljedeća kriza mogla biti daleko veća od onih na
koje smo navikli, ako ništa drugo, jer bi se njome teže upravljalo. Ova je
činjenica sama po sebi uznemirujuća.
Na kraju će se svijet naviknuti na Trumpovu
administraciju i obrnuto. Ali je sada ta nepredvidljivost uobičajena,
kolektivni nazor „prvo ja“ se ukorijenio, te bismo se trebali pripremiti na
mogućnost da će nemiri postati globalni. Drugim riječima, možda nije vrijeme da
se krene u bunkere, ali bi nam jedan bunker u blizini sigurno dobro došao.
/Carl Bildt je bivši premijer i ministar
vanjskih poslova Švedske/
(TBT, ©Project Syndicate)
