KOLUMNA
Upadljivo je odsustvo jednog elementa iz dominantnih
ideologija, nešto što ne pripada ni tržištu ni državi: opšte dobro (the
commons). Ono pripada cijeloj zajednici. Tu načelno spadaju zemlja, voda,
minerali, znanje, naučno istraživanje, softver. U ovom trenutku većina tih
dobara je prisvojena. Time smo lišeni našeg zajedničkog bogatstva
Piše: George Monbiot, thebosniatimes.ba
Prvo su nam objasnili da je globalni kapitalizam dinamična
sila koja otvara prostor za inovacije i promjene. Onda su nas obavijestili da
smo stigli do kraja istorije i trajne stabilnosti i mira. Obećan nam je
beskonačan rast na planeti ograničenih resursa. Rečeno nam je da će sistem
zasnovan na nejednakosti ukloniti sve razlike, da će kompeticija i socijalna
zavist dovesti do sveopšteg blagostanja i da moć novca štiti demokratiju.
Kontradikcije su bile više nego očigledne. Čitav paket je bio proizvod
magijskog mišljenja.
Sve to se ispostavilo kao zabluda, a nema povratka na staru
normalnost. Kejnzijanske mjere za koje se zalažu Jeremy Corbin i Bernie Sanders
u svijetu koji se bliži svojim ekološkim limitima i u kojem radna mjesta
ubrzano nestaju – irelevantne su za 21. vijek podjednako kao neoliberalni
recepti koji su doveli do finansijske krize. U svojoj knjizi Age of anger /
Doba bijesa Pankaj Mishra aktuelnu krizu vidi kao novu manifestaciju starog
dugotrajnog poremećaja koji razara naša društva već 200 godina. Umivena
istorija zapadnog svijeta izostavlja osnovna obilježja tog perioda: pljačke i
pokolje, građanske i međudržavne ratove, kolonijalizam i masakre u prekomorskim
zemljama, rasizam i genocide.
Zahvaljujući globalizaciji industrijskog kapitalizma, ove
razorne sile su se prelile na čitav svijet. Tradicionalni oblici autoriteta su
suspendovani u ime univerzalne slobode, autonomije i prosperiteta. Ta obećanja
su u neskladu sa ogromnim disparitetima u moći, statusu i vlasništvu nad
imovinom. Rezultat je globalno širenje evropskih bolesti 19. vijeka: poniženja,
zavisti i osjećanja nemoći. Neispunjena očekivanja, bijes i samoprezir
umnožavaju redove onih koj podržavaju Isis, Hindu nacionalizam i populističku
demagogiju u Britaniji, SAD, Francuskoj ili Mađarskoj.
Kako reagovati na krizu? Raymond Williams kaže da „biti zaista
radikalan znači učiniti nadu mogućom, a ne očaj uverljivim“. Dugo sam radio
upravo to (na primjer ovdje i ovdje). Od sada ću razmatrati nove pristupe
politici, ekonomiji i društvenim promjenama. Nema povratka nazad, nema utjehe u
starim izvjesnostima. Treba pretresti svijet počevši od temeljnih načela. Ima
mnogo tačaka od kojih bismo mogli početi, ali meni se nameće jedna. Ni tržište
ni država po sebi ne mogu da zadovolje sve naše potrebe. Ukidanjem unutrašnjih
veza u društvu oni podjednako podstiču otuđenje, bijes i anomije koje doprinose
ekstremizmu. Upadljivo je odsustvo jednog elementa iz dominantnih ideologija,
nešto što ne pripada ni tržištu ni državi: opšte dobro (the commons). Ono
pripada cijeloj zajednici. Tu načelno spadaju zemlja, voda, minerali, znanje, naučno
istraživanje, softver. U ovom trenutku većina tih dobara je prisvojena, nalazi
se pod kontrolom državnih ili privatnih interesa i tretira se kao bilo koji
oblik kapitala. Time smo lišeni našeg zajedničkog bogatstva.
Neka opšta dobra su očuvana: od šuma u Nepalu i Rumuniji u
vlasništvu lokalnih zajednica do odgajivačnica jastoga u državi Maine; to su
pašnjaci u istočnoj Africi i Švicarskoj, internet, Wikipedia, Linux, časopisi
koje izdaje Public Library of Science, vremenska banka u Helsinkiju, lokalne
valute i mikroskopija otvorenog koda. Ali to su samo izuzeci koji potvrđuju
opšte pravilo o ekskluzivnosti privatnog vlasništva.
U svojoj knjizi Land / Zemlja, organizator lokalnih
zajednica Martin Adams nas podsjeća da je zemlja nekada pripadala svima i
nikome, a onda je manjina sebi prigrabila pravo na nju i onemogućila drugim
ljudima da je koriste. On predlaže da oni koji ekskluzivno koriste zemlju
plaćaju „doprinos za zemlju zajednice“. To bi djelimično zamijenilo prihode od
poreza na dohodak i promet, spriječilo gomilanje imovine i spustilo cijenu
zemlje. Od tog prihoda bi se mogao finansirati univerzalni osnovni dohodak.
Vremenom bismo mogli preći na sistem u kojem bi zemlja bila u vlasništvu
lokalne zajednice koja bi je davala u zakup.
Slični procesi mogu se primjeniti na energiju. Pravo sagorijevanja
fosilnih goriva može biti predmet licitacije (ponuđene količine bi se svake
godine smanjivale). Od prihoda bi se mogle finansirati javne službe i prelazak
na čistu energiju. Oni koji koriste vjetar ili sunčevu svetlost za proizvodnju
energije, trebalo bi da plaćaju doprinos zajednici. Ili bi generatori mogli da
budu u vlasništvu lokalnih zajednica, kao što se već radi u Škotskoj.
Umjesto da dozvolimo korporacijama da koriste prava
intelektualne svojine za vještačko stvaranje nestašice znanja ili za
preuzimanje vrijednosti koje su stvorili drugi ljudi (kao što čine Google i
Facebook), mogli bismo da krenemo ka „ekonomiji dijeljenog znanja“ kakvu
promoviše vlada Ekvadora. Dio profita bi se mogao ponuditi (uz pomoć blockchain
tehnologije na kojoj počiva bitcoin) u zamjenu za pomoć u izgradnji online
platformi i obezbjeđivanje njihovih sadržaja.
Povraćaj opštih dobara ima veliki potencijal ne samo za
distribuciju bogatstva već i za promjenu društva. Kao što naglašava pisac David
Bollier, opšte dobro nije samo resurs (zemlja, drveće, softver), već i
zajednica ljudi koji njime upravljaju i štite ga. Članovi zajednice tako
razvijaju mnogo dublje veze između sebe i sa svojim dobrima nego kada su samo
pasivni potrošači proizvoda. Upravljanje zajedničkim resursima podrazumijeva
razvijanje pravila, vrijednosti i tradicija. U nekim slučajevima to znači
uključivanje u okruženje u kojem živimo na nove načine. To znači preoblikovanje
državne uprave tako da ona reaguje na potrebe zajednica, a ne korporacija.
Drugim riječima, oživljavanje zajedničkih dobara može biti protivteža
atomizujućim, otuđujućim silama koje sada izazivaju mnoštvo toksičnih reakcija.
To nije kompletan odgovor. Nadam se da ću poslije
istraživanja širokog spektra potencijalnih rješenja i uz pomoć vaših komentara
i prijedloga razviti novu sintezu: novi politički, ekonomski i društveni
scenario koji odgovara potrebama 21. vijeka. Ostvarivanje tog scenarija je još
jedan izazov na kojem treba raditi. Ali prvo treba da odlučimo šta želimo. A
onda ćemo vidjeti kako to da ostvarimo.
(TBT, The Guardian)
