Nakon godinu dana rata, borci IDF-ove Nahalove brigade već su ušli u 11. krug borbi, koji traje oko pet sedmica. Svakim novim krugom, njihov borbeni duh biva stavljen na test, a ono što je počelo s motivacijom, polahko se transformira u očaj, piše izraelski HaMakom. Inbal, majka jednog od vojnika, opisuje kako su, unatoč početnoj odlučnosti, odjeli za regrutaciju postali prazni, a vojnici iscrpljeni fizički i mentalno. “Malo ih se vratilo u borbu, a ni oni nisu potpuno zdravi”, kaže Inbal, sumirajući stanje u kojem se nalazi Nahalova brigada.
Situacija se pogoršala kad su vojnici shvatili da se često vraćaju na ista mjesta, kao što su Jabaliya, Zeyton i Shajaya, koja su već bila očišćena, samo da bi ponovno padali u zasjede neprijatelja. “Tri puta su već bili u četvrti Zeyton. Shvaćaju da je to uzaludno i besmisleno,” dodaje Inbal.
Fenomen “tihe pobune”, kako ga roditelji nazivaju, sve je rašireniji. Rona, majka drugog vojnika, prisjeća se kako je nakon jednog susreta s bivšim borcima Nahalove brigade, njezin sin došao kući demoraliziran. “Rekao je da je atmosfera među borcima takva da svima koji se mogu kloniti borbi, savjetuju da se klone. Operacije se provode s premalo ljudi i osjećaj besmislenosti je prevladao.”
Patke na streljani
Ova priča nije izolirana. Brojni intervjui s roditeljima i vojnicima iz drugih brigada poput padobranaca, Givatija i komandosa pokazuju kako je fenomen odbijanja borbe u Gazi u porastu. Eidit, majka vojnika iz komandosa, govori o “tihoj pobuni”, pri čemu se vojnici jednostavno povuku iz borbe, prebačeni su na druge položaje, ili u potpunosti napuste postrojbe. “Kada su počeli vraćati vojnike u Jabaliyu, Zeyton i Shajayu, to ih je potpuno slomilo. Na tim su mjestima izgubili prijatelje, a sada se moraju vraćati. To je frustriralo vojnike više nego išta”, objašnjava Eidit.
Yael, još jedna majka komandosa, prisjeća se niza traumatičnih incidenata koji su dodatno oslabili duh vojnika. “U jednom mjesecu imali su tri ozbiljna incidenta sa smrtnim ishodom i ranjavanjem. Moj sin mi je nakon drugog incidenta rekao: ‘Mi smo poput pataka na streljani, ne razumijemo što radimo ovdje.’ To ga je slomilo.“
Borci su, unatoč velikim gubicima, nastavili ulaziti u Gazu. “Moj sin je nakon tih traumatičnih događaja odlučio da ne može nastaviti dalje. Zatražio je da bude prebačen u rezervni sastav, ali je zapovjednik inzistirao da ostane. Tek nakon niza razgovora i pritiska, uspio je dobiti premještaj, ali taj fenomen odbijanja je sve prisutniji.”
Plač majki
Uz moralni slom, fizički uvjeti s kojima se vojnici suočavaju dodatno doprinose njihovom psihičkom opterećenju. “Gotovo godinu dana se olakšavanju u plastičnim vrećicama, dobiju jedno tuširanje u 60 dana, hrane se tunom iz konzerve, a jedina glazba koju čuju je grmljavina zračnih snaga i miris smrti”, opisuje Deborah, majka jednog od vojnika iz padobranske brigade.
Nahalovi borci nisu se vraćali kući mjesecima, a kada su to konačno učinili, roditelji su dobili upute da izbjegavaju duboka pitanja. “Rečeno nam je da ne postavljamo pitanja o borbi i da izbjegavamo otvaranje rana”, objašnjava Deborah. Ali vojnici su već bili psihički slomljeni. “Moj sin je imao tri suborca koji su ubijeni projektilom u jednoj od kuća u Khan Yunisu. Morali su ih evakuirati, i to su gotovo svi vidjeli. To ih je potpuno slomilo.”
U mnogim slučajevima, pritisak iz obitelji odigrao je ključnu ulogu u odluci vojnika da odustanu od borbe. “Brat me zgrabio za razgovor”, prisjeća se Uri, vojnik iz padobranske brigade. “Rekao mi je da majka plače svaki dan i da se svi boje za mene. Na kraju sam shvatio da moram stati.”
Poniženje i prijetnje
Uri, kao i mnogi drugi, suočio se s ogromnim pritiskom iz svoje postrojbe kada je odlučio odbiti dalje sudjelovanje u borbama. “Rekao sam svom zapovjedniku da jednostavno ne mogu više. Psihički sam bio potpuno iscrpljen, ali oni to nisu prihvatili.” Unatoč traženju da bude prebačen na manje opasne zadatke, prijetili su mu da će mu oduzeti status borca i sve privilegije.
S obzirom na sve veći broj vojnika koji odbijaju nastaviti borbe, izraelska vojska počinje primjenjivati strože mjere. Zapovjednici su počeli oduzimati vojnicima titule ratnika, što je za mnoge bio izvor ponosa i identiteta. Mnogi su suočeni s poniženjem i prijetnjama, a neki su čak izgubili pravo na stipendije i druge pogodnosti zbog svojih odluka.
“Moj sin je rekao svom komandantu da mu se oprez smanjio do te mjere da ne samo da ugrožava sebe, nego i svoje suborce”, opisuje Ofer, otac snajperista iz pješačke jedinice. Umjesto podrške, vojnici često nailaze na nerazumijevanje. U nekim jedinicama, poput Magellan brigade, zapovjednici otvoreno pokazuju prezir prema mentalnom zdravlju boraca. “Jedan od komandanta rekao im je da ne vjeruje u psihologe i da ne žele čuti za probleme.”
(TBT,Mediji)
