KOLUMNA
Ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba
poput Ante Pavelića ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola
u Sarajevu je dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi
Busuladžiću
Piše: Edward Ferguson, thebosniatimes.ba
BiH je bogata historijom, a ima mnogo različitih verzija
historije. Ali, zabrinjava to kako se historije rata i mira prekrajaju u svrhu
promocije političkih agendi različitih grupa. Novine su pune rasprava o
prošlosti. Mnogo manje pažnje se posvećuje budućnosti. Mi koji želimo da se
fokusiramo na rješavanje stvarnih problema sa kojima se suočavaju obični
građani u BiH danas – nezaposlenost, nejednakost i korupcija, stalno bivamo
uvučeni u besmislene rasprave i vještačke krize. Podjele po pitanju prošlosti
se koriste za preusmjeravanje pažnje sa reformi i modernizacije koje političari
vide kao prijetnju njihovoj trenutnoj kontroli nad pristupom radnim mjestima,
novcu i pokroviteljstvu. To je
frustrirajuće.
Prekrajanje rata
Veliki dio revizionizma u skorije vrijeme je usmjeren na
Drugi svjetski rat. Ovo nije ekskluzivitet BiH, to se dešava u cijelom regionu.
Ali ovdje smo svjedoci pokušaja da se rehabilitira ugled osoba poput Ante
Pavelića ili Draže Mihailovića, a prije samo nekoliko sedmica, škola u Sarajevu
je dobila ime po antisemitu i simpatizeru nacista, Mustafi Busuladžiću.
Možda čak i gore je slavljenje onih koji su osuđeni za
zločine počinjene u novije vrijeme. Posebno pamtim doček za heroja priređen za
Daria Kordića 2014. godine, nakon što je pušten iz zatvora zbog presude za
zločine protiv čovječnosti. I ne samo da je studentski dom na Palama dobio ime
po Radovanu Karadžiću, nego je njemu, u oktobru, javno uručeno priznanje
Narodne skupštine RS.
Zašto je ovo bitno?
Bitno je zato jer je prvi korak ka pomirenju pripremanje za
budućnost na osnovu lekcija iz tragedija u prošlosti. Za to je prvo potrebno
prihvatanje počinjenih zločina i obavezivanje da se neće dozvoliti da se
zločini ponove.
Bitno je zato što su se u Aneksu 7 Dejtonskog mirovnog
sporazuma, državne i entitetske vlasti obavezale da će stvoriti “političke,
ekonomske i socijalne uslove pogodne za dobrovoljni povratak i skladnu
reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica”. Slavljenje onih koji su počinili
ratne zločine protiv osoba druge etničke pripadnosti i koji su ih istjerali iz
njihovih domova je očigledno kršenje ove obaveze.
A bitno je i na ljudskom nivou. Rat devedesetih godina nije
donio ništa osim patnje većini ljudi u ovoj zemlji. Mnoge njegove žrtve su i
danas žive. Danas, namjerne provokacije, retorika podjele i revizionizam
historije – sve ovo vraća stare strahove i sprječava BiH da krene naprijed.
Prekrajanje mira
To je dovoljno loše. Ali prekrajanje historije ne staje na
uljepšavanju ratnih zločina. Sve su veći izazovi usmjereni na ključne strukture
i institucije koje su uspostavljene u sklopu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Ironično, ovi izazovi obično dolaze od onih koji najsnažnije insistiraju na
pridržavanju “slova” Dejtona. Da parafraziram anglo-irskog državnika Edmunda
Burkea, koji je rekao “opštepopularna je greška misliti da su najglasniji
branioci Dejtona oni koji najviše žele da se on očuva”.
Izazovi Dejtonu dolaze u različitim oblicima. Svjedočio sam
pokušajima Bošnjaka da negiraju ili ignorišu ustavne ovlasti Republike
Srpske. Vidio sam pokušaje Srba da
oslabe i degradiraju ustavni autoritet države BiH. I vidio sam pokušaje Hrvata
da ospore i remete proces donošenja odluka na nivou Federacije BiH.
Ništa od ovoga neće pomoći BiH da postigne napredak. Zato
smo, prilikom pokretanja novog međunarodnog pristupa BiH, 2014. godine, rekli
da ćemo raditi u postojećem institucionalnom okviru, ako su drugi spremni da
urade to isto. Potpuno je legitimno da
Republika Srpska, ili kantoni, odlučuju o pitanjima za koja imaju ustavnu
nadležnost. Ali, da bi sistem funkcionisao, onda oni moraju ponuditi istu dozu
poštovanja koju traže za sebe, prema autoritetu drugih.
Taj pristup je dio mehanizma koordinacije. On odražava neke od ključnih principa
Dejtonskog sporazuma: suverenost države i prenos velikog broja ovlasti na nivo
entiteta i kantona. Također, odražava
davanje prednosti donošenju odluka na osnovu konsenzusa tri konstitutivna
naroda i tri različita nivoa vlasti, te poštovanje vladavine prava.
Nadao sam se da će ova odluka o mehanizmu koordinacije biti
vjesnik epohe konsenzusa u politici Bosne i Hercegovine. Još uvijek se nadam.
Ali, bar za sada, krize i izazovi se nastavljaju. Prevelik broj vođa ustrajava
u odnosu prema Ustavu kao da je to à la carte meni, prihvatajući dijelove koji
im se sviđaju, a ignorišući one koji im se ne sviđaju.
Najočigledniji, i najozbiljniji, izazov Dejtonu, i vladavini
prava, bio je septembarski referendum u Republici Srpskoj.
Ujedinjeno Kraljevstvo u potpunosti podržava pravo RS na
njeno postojanje, kao esencijalnog i integralnog dijela BiH, i mi podržavamo
pravo da se to postojanje obilježi praznikom. Također, podržavamo pravo RS da
održi referendum o pitanjima koja su u sklopu njenih ustavnih nadležnosti, te u
okviru Ustava BiH. Ali, Ustavni sud BiH je odlučio da je izbor 9. januara za
Dan RS diskriminatoran i zabranio je održavanje referenduma. A on je ipak
održan.
Naša primarna briga, kao članice Vijeća za implementaciju
mira, nije pitanje praznika, nego podržavanje Ustava BiH i autoriteta Ustavnog
suda. Iskreno, bilo bi mi draže da ovo pitanje uopšte nije ni pokrenuto, u
vremenu kada postoje brojna, puno važnija pitanja na koja se treba usmjeriti.
Ali ono je pokrenuto i Sud je donio svoju odluku.
Ustavni sud BiH je vjerovatno najvažnija dejtonska
institucija. Prema Mirovnom sporazumu, to je jedini sud koji ima ovlasti da
odlučuje o ustavnim sporovima između različitih nivoa vlasti i njegove odluke
su “konačne i obavezujuće”. Svojim
odbijanjem da prihvati odluke Suda, Vlada RS i Narodna skupština su prekoračili
svoje ovlasti i odlučile da primijene ovlasti izvan svojih ustavnih prava –
drugim riječima, uradile su upravo ono za što optužuju druge.
Nisu izazovi stavljeni samo pred Ustavni sud. Sud BiH je
također bio na vatrenoj liniji, sa optužbama da je na neki način nelegitiman
jer nije dio “originalnog Dejtona”. Ali, “originalni Dejton” kaže da država ima
odgovornost za, između ostalog, “provođenje međunarodnih i međuentitetskih
politika i regulacija krivičnih propisa” i da “očuva suverenitet, teritorijalni
integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet Bosne i
Hercegovine”. Također jasno kaže da “dodatne institucije mogu biti
uspostavljene prema potrebi kako bi vršile ove nadležnosti”.
Na osnovu ovoga, i nakon odluke visokog predstavnika, Sud
BiH je uspostavljen 3. jula 2002. godine, glasanjem u Parlamentarnoj skupštini
BiH. Imajući u vidu skore javne izjave,
važno je napomenuti da su predstavnici SNSD-a glasali za zakon i da delegati iz
RS nisu primijenili entitetski mehanizam prava veta. Uspostavljanje Suda BiH svojim potpisom su
ozakonili Mariofil Ljubić i dr Nikola Špirić.
Vrlo sličan je bio i proces uspostavljanja Tužilaštva BiH 29. oktobra
2003. godine, koji je potpisom ozakonio dr Špirić. Ovo su bile pravno obvezujuće odluke koje je
Ustavni sud BiH potvrdio i bilo kakve promjene moraju se provesti propisanim
postupkom u skladu sa uspostavljenim ustavnim procedurama.
Ključ za sigurnost i stabilnost u Bosni i Hercegovini ostaje
osnovna formula postavljena u Dejtonskom mirovnom sporazumu – da Bosna i
Hercegovina ostaje jedinstvena, suverena zemlja sa dva entiteta.
Dvije su važne stvari ovdje.
Prva je da postoje dva entiteta.
Ne jedan, i ne tri. Kao članice
Vijeća za implementaciju mira, mi smo predani očuvanju prava i odgovornosti ova
dva entiteta – Republike Srpske i Federacije BiH, kao što smo predani istom i
za državu. Bilo koje promjene ovog
modela se u praksi mogu desiti samo uz saglasnost tri konstitutivna naroda u
BiH.
Druga stvar je da Ustav određuje da suverenitet BiH leži
isključivo na državnom nivou. BiH nije
dobrovoljna konfederacija u kojoj entiteti imaju pravo na otcjepljenje. Nemaju.
Entiteti pravno postoje samo na osnovu Ustava, kao integralni dijelovi
BiH. Zato je pravno netačno reći da su
entiteti, ili bilo koje njihove institucije, starije od Dejtonskog mirovnog
sporazuma.
Nažalost, previše političkog prostora u BiH se danas troši
na ove pokušaje pravnog i historijskog revizionizma. Još gore je to što je ovo
sve osmišljeno da odvrati pažnju sa neuspjeha da se riješe ogromni socijalni i
ekonomski izazovi sa kojima se BiH suočava. A dok se političari raspravljaju,
hiljade mladih ljudi napušta ovu zemlju i sa sobom odnosi svoj talenat,
optimizam i ambicije. I dok očekujemo 2017. godinu, rijetku godinu bez izbora,
moja novogodišnja želja je da se manje vremena, energije i novca troši na
advokate i historičare, a puno više na ekonomiste i poduzetnike.
/Autor je aktualni ambasador Engleske u BiH/
(TBT)
