KOLUMNA
Današnji
populizam unapređuje toksičnu novu ksenofobiju koja prijeti da razjedini naša
društva. Političarima nudi sredstva za brzo pretvaranje straha i nemoći ljudi u
otrovnu mješavinu bijesa i vlasti
Piše:
Ngaire Woods, thebosniatimes.ba
Počev
od zaokreta ka neoliberalizmu u Poljskoj i Mađarskoj pa do izglasavanja Brexita
u Ujedinjenom Kraljevstvu i pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima,
izuzetno pogubna crta populizma inficira društva i sve se više širi.
Draž
populizma je jasna. Suočeni sa stagnirajućim platama i padom kvaliteta života,
ljudi se osjećaju frustrirano, što se pojačava kada im lideri stalno govore da
će biti bolje. Onda dođe populista i obećava da će prodrmati stvari, braniti
interese “naroda” (iako zapravo samo jednog njegovog djela) i nudi
nešto svakako atraktivnije od održivih rješenja, a to su žrtvena janjad.
Na
vrhu liste žrtvene janjadi je “elita” – uspostavljene političke
partije i lideri korporacija. Umjesto da štite “narod” od ekonomskog
pritiska i nesigurnosti, ta grupa, tvrdi populista, profitira od patnje naroda.
Njegujući globalizaciju tako što narodu nameću sve veću otvorenost, nagomilali
su bogatstvo, koje zatim štite izbjegavanjem poreza i investicijama u
inostranstvu.
Ali
ne krive se samo elite. Da, one izdaju narod. Ali jedan način na koji to čine
jeste primoravanjem naroda da prihvate jednaka prava i prilike za manjine,
imigrante i strance koji “kradu” radna mjesta, ugrožavaju nacionalnu
sigurnost i potkopavaju tradicionalni način života.
Trump
je odnio izbornu pobjedu u SAD djelimično zbog obećanja da će deportirati
milione imigranata bez dokumenata i zabraniti muslimanima ulaz u zemlju.
Zagovornici Brexita su obećali da će okončati imigraciju iz EU. Nakon glasanja
britanska ministarka unutrašnjih poslova Amber Rud je ukazala da firme koje
zapošljavaju strance treba da budu imenovane i da se stide.
Današnji
populizam pomaže toksičnu novu ksenofobiju koja prijeti da razjedini naša
društva. Političarima nudi sredstva za brzo pretvaranje straha i nemoći ljudi u
otrovnu mješavinu bijesa i vlasti. Ona ubjeđuje zastrašene (često starije)
birače da retorikom zagovornika Brexita mogu da “povrate kontrolu”
nad svojim životima i svojim zemljama, prvenstveno tako što će odbacivati
strance.
Demografija
novu ksenofobiju čini naročito opasnom. U velikom dijelu Zapada društva postaju
sve raznolikija. Hispanoamerikanci sada čine 17,6 odsto američke populacije.
Trećina Londonaca su rođeni izvan Britanije. Procjenjuje se da je deset odsto
stanovništva u Francuskoj muslimansko. Procjenjuje se i da 20 odsto njemačke
populacije ima imigrantsko poreklo.
U
tom kontekstu, kada političari sprovode kampanju za birače tako što njeguju
antagonističku politiku identiteta koja unosi podjele, oni šire sjeme
animoziteta, nepovjerenja i nasilja u vlastitim društvima. Kada na primjer
kandidati stalno nazivaju muslimane opasnima, nikoga ne treba da iznenađuje
porast stope zločina iz mržnje prema muslimanima kao što je bio slučaj i nakon
izglasavanja Brexita i nakon Trumpove pobjede. Takva podijeljena društva
iziskuju povećanje nivoa prisile i sile da bi se kontrolirala.
Raznolikost
treba da bude adut koji pomaže društvima da napreduju. Upravo je iz tog razloga
toliko bitna borba protiv nove ksenofobije. Jedan od načina jeste poticanje i
omogućavanje socijalnog miješanja, interakcije i diskusije među različitim
grupacijama. Opsežno psihološko istraživanje pokazuje da kontakt između
grupacija umanjuje osjećaj straha kod ljudi, povećavajući mogućnosti za
izgradnju povjerenja u društvu.
Ako
su komunalne zajednice, škole i javne lokacije mjesta gdje se sastaju ljudi
različitih vjera, kultura i rasa, manje je vjerovatno da će ksenofobija
zaživjeti. Zato najraznolikiji gradovi Evrope uglavnom odolijevaju ksenofobiji.
Drugi
način borbe protiv ksenofobije jeste jačanje zaštite građanskih sloboda. To
podrazumijeva pružanje podrške vladavini prava, čak i u slučaju opasnosti od
terorizma, i osiguravanje nezavisnosti sudija.
Ipak,
u posljednje vrijeme je bilo zloslutnih inicijativa u suprotnom pravcu. Lideri
u Mađarskoj i Poljskoj ukidaju zaštite propisane Ustavom; Francuska koristi
vanredno stanje koje je dugo na snazi da bi suspendovala prava; a britanski i
američki političari javno omalovažavaju sudije. Demokratiju su 1930-ih
poljuljali ksenofobi ne zbog jačine antidemokratskih partija, već zato što
demokratski lideri nisu uspijevali da podupru ustave svojih zemalja.
Treći
način borbe protiv ksenofobije je inovacija. Na primjer, iako se internet
smatra velikim ekvilizatorom, društveni mediji doprinose fragmentaciji. Sadržaj
kojem su ljudi izloženi se filtrira, samostalnom selekcijom ili algoritmima.
Rezultat
su eho komore u kojima slični ljudi snaže zajednička uvjerenja, stvarajući sve
polarizovanije silose. Ali, ako se platforme društvenih medija preurede na
inovativne načine, oni mogu da imaju suprotan efekat, stvarajući mjesta da
građani različitog porekla stupaju u interakciju.
Opasnost
od nove ksenofobije ne treba potcjenjivati. Ništa manje nego u prošlosti
odbacivanje različitosti je ekvivalent odbacivanju demokratije. Zbog toga ona
mora da se brani prije nego što njeni protivnici uzmu većeg maha.
(TBT,
Project Syndicate)
