Pisci obično ne tumače svoja djela, ali poslije Umberta Ecoa i njegovih studija Otvoreno djelo (1962.), te Granica tumačenja i Odsutne strukture (1968.) od te prakse se sve češće odustaje. Spomenimo, s tim u vezi, i drugog velikana savremene svjetske književnosti: Jorge L. Borgesa i njegove znamenite kratke priče Ficciones i El Aleph (1940.) u kojima knjige i ideje, one iz filozofije i one iz književnosti kao „konkretizirane filozofije“, žive kao likovi: savremeni pisac živi više u labirintu nego u stvarnosti, i zato ima potrebu da ispisuje komentare na svoja djela. Djelo se ne završava piščevim stavljanjem tačke na posljednju rečenicu nego ono zvoni i dobuje u čitaočevom duhu; čitalac je „sabirno mjesto značenja umjetničkog djela.“
Bosanski mevlud živi u labirintu bosanske i svjetske islamske književnosti; on – na kreativan, a ne na epigonski način! -„razgovara“ sa Hafizom Širazijom, Sulejmanom Čelebijom, Rumijom, Junusom Emreom, Muhammedom Ikbalom…, a onda i sa hafiz-Gaševićem, Rešadom Kadićem, hafizom Zenunovićem, čak i sa Bašagićem. Taj moj spjev ima preko 550 referenci: izvora, objašnjenja, tumačenja, dopuna itd.; on je arhiv (zaboravljenog) bosanskoga jezika; on je napisan u (zaboravljenoj, divanskoj, derviškoj) poetici bejta, sa preko 1.200 distiha te vrste u klasičnom, čelebijevskom metru: fa'ilatun- fa'ilatun- failun (4-4-3), najčešće sa daktilima na kraju polustiha i stiha; drugo, on je napisan na temelju najvjerodostojnih islamskih izvora, tako da se može tretirati i kao naučno djelo, kao kraća sira (životopis) poslanika Muhammeda, s.a.v.s., sa široko opjevanim Mevliti Nebijjom, Prvom Objavom, Hidžrom, Gazvetom na Bedr i Uhud, Miradžom, Oprosnim hadždžom, Vefati Nebijjom, medhijom hazreti Hatidži, hazreti Fatimi i hazreti Aiši, ashabima i tabi'inima, na kraju – sa Dovom.
Ono što me približava Sulejmanu Čelebiji i hafizu Gaševiću ( a udaljava od, recimo, moga ahbaba Rešada Kadića i Bašagića) jeste da sam Dvanaesti rebi'ul-evvel opjevao kao dolazak posljednjeg Allahovog, dž.š., vjerovjesnika na Zemlju, a ne kao njegov „rođendan“. Za mene je ovo drugo, kad je u pitanju Hatemu'n-nebijjin („Pečat vjerovjesnika“) – neprihvatljivo. Ja sam, elhamdulillah, poeta doctus, obrazovan u islamskim naukama, moj Bosanski mevlud hoće ne samo da uznosi, nego i da podučava; on nije samo plod mašte, nego i plod iluma; on ima najozbiljniju svrhu svoga nastajanja. (On je emanet koga mi je, u mome dječaštvu, ostavio moj učeni babo, Sakib-efendija- Allah rahmet eylen- čim je, iz medija, saznao da pišem poeziju; u neku ruku, ovo je njegov spjev.)
Evo kako objašnjavam svrhu nastajanja svoga mevluda:
Osim u lokalnoj i globalnoj islamskoj kulturi i geografiji, Bosanski mevlud živi i u našoj bosanskoj i ummetskoj surovoj stvarnosti – stvarnosti genocida nad muslimanskim narodima diljem Planete. Upravo dok nastaje ovaj tekst slušam priču o nesretnom mladiću iz komšiluka čiji je babo stradao otrovavši se gljivama dok je iz istočne Bosne bježao ispred četničkih koljača; supruga i djeca tog našeg brata završili su kao muhadžiri u Španiji, gdje je ovaj mladić prvi put uzeo drogu i krenuo najgorim šejtanskim stopama.
Osim ove, materijalne supstance druge, postoje i ideološke droge koje razaraju naše savremene generacije, kako one koje žive u Bosni i na Balkanu, tako i one koje žive diljem svijeta Zapada: agnosticizam, ateizam, anksioznost, liberalizam, evropocentrizam, komunizam, kompleks manje vrijednosti, stid zbog muslimanskog porijekla, očaj… Savremeni talas islamofobije, koji dolazi upravo i pretežno sa Zapada, svoju glavnu ciljnu grupu vidi u novim muslimanskim generacijama koje na svaki način žele odvojiti od islamijjeta i Bosanstva /Bošnjaštva. I to nakon što je taj isti Zapad svoju omladinu uništio savremenim porocima: alkoholom, prostitucijom, drogom, golotinjom, homoseksualizmom, lezbijstvom, razaranjem porodice, jednom riječju: hodom „šejtanovim stopama.“ A te su generacije, i kršćanske i muslimanske, razorene tako što su odvojene i od Musaa /Mojsija i od Isaa / Isusa i od Muhammeda – neka je mir na njih i svih 124.000 Allahovih vjerovjesnika.
Napisao sam svoj Bosanski mevlud pod pritiskom svoje savjesti zbog rahm. Babina emaneta – kako bih naše nove generacije vraćao Muhammedu, s.a.v.s., Pečatu vjerovjesnika i poslanika, ili ih učvršćivao u ljubavu prema Allahu, dž.š., i prema Njegovom Resulu kao usvetun haseneh (Kur'an, 33,21)- modelu identifikacije, u ljubavi prema svim nebijjima i resulima.
Napisao sam svoj Bosanski mevlud kako bih u našim generacijama 21.stoljeća gajio svijest o pripadnosti Ummetu, Bosni i Sandžaku, bosanskom duhu, bosanskome jeziku, kako bi moj mevlud bio sredstvo da se okupljamo – to je, kao što svi znate, naša višestoljetna tradicija, spomenuta u Hasan Kjafijinim spisima i u Vakufnami Gazi Husrev-bega – da se pripremamo za daljnje izazove u našoj borbi za opstanak u svojoj zemlji i za afirmaciju na svome evropskom kontinentu. (Ta naša tradicija učenja mevluda u džamiji, mesdžidu, kući i tekiji, u povodu veselih i tužnih događaja, očuvala je naš islamijjet tokom najtežih udara na njega u našoj historiji!)
Napisao sam svoj Bosanski mevlud kako bismo, slijedeći Resulullaha, s.a.v.s., pridobili kršćane i sljedbenike Mojsijevog duhovnog Siona za svoje saveznike, kako bismo ih odbranili od otrovnog islamofobičnog talasa, svjetskih cionista, četnika i ustaša!
Napisao sam svoj Bosanski mevlud i u njemu opjevao Gazvet na Bedr i Uhud – kako bih u našim novim generacijama rasplamsao duh borbe za pravedne ciljeve i smislove života, duh borbe i žrtvovanja za Bosnu i za bolji svijet, za sve potlačene narode i humaniste.
Prema tome, nema Bosanskog Muslimana / Bošnjaka koji ima zrno pameti u glavi i škramu ljubavi prema svojoj Vjeri a da ga neće (pro) čitati i slušati u izvođenju naših novih bulbula, koji mu daju posebnu pozlatu i neodoljivu snagu!
(Preuzeto sa fb stranice Džemaludin Latić)
(TBT)
