
Gledam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije u Mostaru. Ko na njima učestvuje? Akademici iz Banje Luke i Beograda, neki hercegovački s-h akademici, neki s-h anonimusi, vjerovatno iz Srbije ili iz Hrvatske, ko će ti znati! Nijednog bosanskog muslimanskog / bošnjačkog pjesnika ili književnog kritičara! Program će se odvijati na tri mjesta: u Hrvatskom kazalištu u Mostaru (koje se zove po bosanskom velmoži Stjepanu Kosači, rođenom u jednom malom mjestu kod Goražda, ocu bosanske kraljice Katarine i Ahmet-paše Hercegovića, dedi sultanije Hume i bratu bosanske kneginje Teodore Doroteje Pavlović), u Vladičinom dvoru, Žitomislićima i Nevesinju. Bit će postavljena i jedna izložba o Aleksi Šantiću i njegovom književnom kružoku gdje susrećemo jednog Serdarevića, vjerovatno iz ljubinjske obitinje. Sve u svemu: srpsko-hrvatska kulturna fešta iz koje su isključeni Bosanci i ovdašnji muslimani. I to u povodu stote godišnjice smrti pjesnika čije su književno djelo i biografija neodvojivi od mostarskih Bosanskih Muslimana: ta to je pjesnik Emine, ljepotice koja je živjela negdje u blizini Karađoz-begove džamije, hodžine kćeri, a u koju se zagledao vrativši se iz hamama; on piše o Emininim zumbulima, o hodžinom zapisu, o bururetu u duši…; ta to je pjesnik koji je svojim muslimanskim sunarodnicima, kad su, po dolasku austro-ugarske vlasti s nabojem katoličkog prozelitizma, bojeći se da će biti pokatoličeni, počeli seliti u Tursku, ispjevao jednu od najljepših rodoljubivih pjesama cjelokupne bosanske književnosti, Ostajte ovdje (1896); ta to je pjesnik čija je sva poezija natopljena sevdalinkom i općenito onim što su rahm. Mehmedalija Mak Dizdar i Muhammed-beg Filipović nazivali bosanskim duhom u našoj književnosti; ta to je pjesnik koji je pisao na jeziku koga je i Isidora Sekulić nazivala bosanskim ( i koga i danas tako nazivaju vodeći pjesnici iz bosanske pravoslavne i bosanske katoličke tradicije); ta to je pjesnik iz književnosti koja se oduvijek, čak i u vrijeme socijalističke Jugoslavije, nazivala bosanskohercegovačkom književnošću, jednim pojmom koga je stolački bard naše nauke o književnosti, moj neprežaljeni profesor, rahm. Enes Duraković, nazivao unum compositum-om, koji ima svoje sastavnice: muslimansku, pravoslavnu, katoličku, jevrejsku. I tako su ovu književnost tretirali i ondašnji profesori na Katedri jugoslavenskih književnosti, ili književni kritičari, kao npr. Vojislav Maksimović. I tačka! Da, Aleksa Šantić je kao mladi, bolešljivi pjesnik stasao upravo u vrijeme kada se u Bosni razbuktao otrovni, kleronacionalistički društveni proces Bogoljuba Teofila Petranovića u kome su bosanski pravoslavci preimenovani u Srbe, a u istovremenom, nimalo manje otrovnom procesu koga je, po nagovoru Katoličke crkve, vodio Klement Božić, bosanski katolici preimenovani u Hrvate, te su Aleksu stoga, i u njegovo vrijeme, nazivali srpskim pjesnikom, a njegov jezik srpskim. Usporedimo Aleksin i jezik Dositeja Obradovića, na primjer, pa onda Aleksin i jezik Hamze Hume pa, naučnom metodom i argumentacijom, bez političke ili bilo koje druge zlonamjerne instrumentalizacije, odgovorimo na pitanje šta je ovdje šta, gdje je ovdje srpstvo, a gdje bosanstvo.
Bez jasnog razgraničenja vjerskog od nacionalnog, nesvjesni historije svoje zemlje Bosne, kratkovidi pred lokalnim i globalnim previranjima, nesvjesni značaja književnosti i općenito kulture u društvenom i političkom životu jednog naroda, nesvjesni činjenice da se najviša politika vodi upravo u kulturi jedne zemlje, ondašnji čelnici Bosanaca koji su slijedili islam radili su u korist svoje štete ili su spavali pred izazovima svoga vremena. Kao što i danas spavaju čelnici ove zemlje u političkoj i sferi kulture! Društvo pisaca Bosne i Hercegovine (namjerno pišem pogrešan službeni, dejtonski naziv ove institucije), PEN centar, Bošnjačka zajednica kulture, pa i HKD „Napredak“ i „Prosvjeta“, naši vajni borci za sekularnu i demokratsku državu, borci protiv „islamizacije“ društva, političke stranke…- svi šute pred ovim događajem u kojem se, Urbi et Orbi, poručuje da je naša zemlja Bosna srpsko-hrvatska multietnička država u kojoj Bosanaca /Bošnjaka i bosanske književnosti – nema, i ne smije ih biti!
/Preuzeto sa www.dzemaludinlatic.com/
(TBT)






