KOLUMNA
Samouvjerena
transnacionalna elita iz Huntingtonovog opisa nacionalnih vlada kao „ostataka
prošlosti čija je jedina svrha da omoguće globalne operacije ove elite“ – više
ne postoji
Piše: Paul
Mason, thebosniatimes.ba
„Dobre vijesti za
Evropu“ je naslov jednog komentara francuskih preliminarnih izbora. Autor
teksta je investiciona banka koja se zalaže za programe štednje. Naravno da je
njima dobra vijest to što će François Fillon (francuski Thatcher) vjerovatno
biti protivnik Marine Le Pen (francuskog Mussolinija) u drugom krugu francuskih
predsjedničkih izbora u maju sljedeće godine. Ima li bolje vijesti za jednu
investicionu banku od te da će uskoro svi ne-fašistički glasači sa ljevice,
centra i desnice biti prosto primorani da glasaju za političara koji želi da
ukine socijalnu državu, otpusti hiljade radnika i produži radno vrijeme?
Privatna banka
koja je pozdravila Fillonovu kandidaturu zove se Berenberg. „Uz malo sreće”,
uvjerava svoje klijente njen glavni ekonomista Holger Schmieding, „2017. će
biti godina prilika, umjesto rizika”. Bila bi to „prilika“ za Fillonovu vladu
da bez uvjerljive socijal-demokratske opozicije sprovede mjere „rasta“ koje bi
smanjile plate i socijalna davanja, uz povećanje radnog vremena i bogaćenje
klijenata ove privatne banke koji čuvaju 40 milijardi eura u njoj. Ovo je samo
jedan primer pogrešne računice evropske političke elite.
Predsjednik
Evropske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je za austrijske medije da nema
odustajanja od dalje federalizacije Evrope, niti izlaska država članica iz
ekonomske stagnacije koju je nametnuo Brisel. Za koji dan ćemo baš u Austriji
vidjeti koliko se isplati strategija „duplo ili ništa“ evropskog centrizma.
Tamo se u nedjelju ponavlja drugi krug predsjedničkih izbora, uz izjednačene
šanse ekstremnog desničara Norberta Hofera i kandidata zelenih Alexandera Van
der Bellena. Ljevica i centar se trude da u zadnji čas pridobiju radničke
glasove.
U Italiji će
istog dana vlada lijevog centra najverovatnije izgubiti referendum koji bi
trebalo da ojača izvršnu vlast na štetu parlamenta. Ako premijer Matteo Renzi
podnese ostavku i tržišta kolabiraju, a Evropa nametne plan spašavanja banaka
koji će opljačkati štednju običnih građana, do Božića ćemo dobiti veliku
italijansku bankarsku krizu i krizu evrozone.
Ovaj niz glupih
poteza zaokružuje zahtjev MMF-a od Grčke o novim budžetskim rezovima. MMF ne
razmišlja o posljedicama ovakve odluke u vezi sa učestalim napadima grčkih
neonacista na imigrantske kampove po grčkim ostrvima, jer kao i Evropska
komisija i Evropska centralna banka – ne diže pogled sa svojih pravilnika i
budžetskih izvještaja.
Evropska elita
kao da je obuzeta žudnjom za smrću. Svim poznavaocima evropske kulture
zamisliva je ova morbidna mogućnost. Thomas Mann u svom romanu iz 1912. Smrt u
Veneciji kroz romantičnu opsesiju bolesnog starca opisuje želju za smrću
kosmopolitske evropske kulture. Glavni lik Aschenbach se prijavljuje u
kozmopolitski hotel u Veneciji zahvaćenoj epidemijom kuge, sa namjerom da umre.
Mann je ovo delo napisao dvije godine prije stvarne smrti evropskog
kozmopolitizma, predosjećajući njegov skori kraj.
U ovom romanu
gradske vlasti negiraju epidemiju kuge i tako doprinose njenom širenju. Iako se
često pojednostavljeno tumači kao priča o ljubavi i gubitku, Smrt u Veneciji se
bavi željom za samouništenjem onoga što Mann naziva „evropskom dušom“. Njegov
narativ u ovom i nekim drugim romanima analizira slabosti transnacionalne
kulture u trenucima krize. Za Manna je pažljivo izgrađen multikulturni svijet
hotelskog lobija, gdje Poljaci govore francuski, Italijani se oblače po
pariškoj modi, a orkestar svira dijelove mađarskih operata – krhka iluzija. Čim
se okrnji, sve se raspada.
Danas
multikulutralnost nije tako lomljiva tvorevina kao u vrijeme belle epoque.
Sloboda putovanja zagarantovana Šengenom je (barem za bijelce) realnost.
Erazmus program za razmjenu studenata neposredno je uticao na živote preko 4
miliona studenata. Mladi Evrope kroz programe „gradovi kulture“ oblikuju novu
stvarnost na berlinskoj umjetničkoj sceni, na velikim muzičkim festivalima kao
što je Benicàssima u Španiji ili u razuzdanom noćnom životu u modernom
Beogradu.
Ako se potrudimo,
možemo da uništimo ovu izvornu kulturu globalizacije koja opstaje samo van svijeta
politike. U tipičnom evropskom baru, kafiću ili na plaži, tolerancija postoji
samo zato što ljudi ne insistiraju na svojim nacionalnostima i religijama.
Mladi ljudi time implicitno pretpostavljaju da je politika budalaština i da
nije važna. Ali sada su politika i nacionalizam zakucali na vrata i izazvali
paralizu i strah.
Kada sam mlade
ljude u Ferari na sjeveru Italije upitao kako bi odgovorili na širenje
ksenofobije, većina mi je govorila o genuino clandestino – pokretu koji se
zalaže za povratak poljoprivredi i raskid sa zvaničnom ekonomijom kao
strategiji preživljavanja pod programima štednje. „Gotovo je, nema nade,
desnica je pobijedila”, odgovaraju mladi ljudi koji nisu aktivisti već deca iz
malih gradova koju troše svoju mladost životareći kod babe i dede. Tako da
Fillon protiv Le Pen nije „dobra vijest za Evropu“, niti je to Junckerovo
obećanje da će istrajati na greškama koje su nas dovele u ovaj položaj, niti je
to insistiranje MMF-a da Grčka dokrajči svoju demokratiju i Renzijeva odluka da
igra na sve ili ništa sa italijanskim bankarskim sistemom.
Samouvjerena
transnacionalna elita iz Huntingtonovog opisa nacionalnih vlada kao „ostataka
prošlosti čija je jedina svrha da omoguće globalne operacije ove elite“ – više
ne postoji. Ona sada biva zamijenjena ekstremno desničarskim međunarodnim
pokretom, koji čine Trump, Farage i ljudi iz Breitbart Newsa. To je zajedništvo
koje jača, dok globalističko kopni. Ovo se može spriječiti odbacivanjem zahtjeva
za većom štednjom i privatizacijom, za dužim radnim vremenom i manjim platama.
Treba da prestanemo da uništavamo budućnost mladih generacija. Zato lijevi
centar što prije treba da francuskim građanima ponudi nekog boljeg od Fillona.
(TBT, The
Guardian)
