KOLUMNA
Osamdeset pet
odsto Egipćana živi u veoma lošim uvjetima, uz visok stepen nepismenosti i
neuhranjenosti. U osnovi, njih ne interesuje politička scena “ukoliko nisu
finansijski nagrađeni”
Piše: Borivoj
Erdeljan, tehbosniatimes.ba
Uz sve
bliskoistočne potrese, koji se samo oko sirijskog Alepa i iračkog Mosula dnevno
mere desetinama, nekad stotinama mrtvih i hiljadama izbeglica, život u
nemaštini i siromaštvu najvećeg dela devedeset miliona Egipćana pomalo izmiče
pažnji svijeta.
A duž Nila dobrim
dijelom i uspavljuje pobunjeničke pomisli onih koji trpe nedaće, ali i
nemilosrdnost vlasti prema glasnijim nezadovoljnicima.
Zijad Baha el
Din, bivši potpredsjednik vlade, “uprkos ekonomskoj mizeriji”, ne
očekuje nemire: “Poslije pet godina političkog previranja, Egipćani nemaju
mnogo apetita za dramatične promjene i većina je spremna da podnosi tegobe kako
bi izbjegla nova stradanja.”
Kolumnista
Mohamed Abo el Geit ipak se pita – kako novijih nemira nije bilo zbog
prolivanja krvi – hoće li buđenja biti zbog šećera i riže.
Ove dvije
namirnice su – uz tanku lepinju (ajš baladi), glavicu luka i gusto ukuvani bob
– vječna mera skromnih dnevnih narodnih potreba, a dobro zaslađen čaj je i
tradicionalno zadovoljstvo svih građana.
Upravo odobreni
zajam Međunarodnog monetarnog fonda, uz strogu kontrolu, od dvanaest milijardi
dolara, poslije trideset iz Saudijske Arabije, Emirata i Kuvajta – loše
potrošenih prethodnih godina, dobrim dijelom samo za preživljavanje i na
“velike zamisli”- treba da spase zemlju “tihog izdisanja”,
naravno uz stezanje kaiša, kako bi Egipat ponovo bio mitološki “bogati dar
Nila”.
Prema publikaciji
nezavisne Centralne agencije za javnu mobilizaciju i statistiku danas samo
petnaest procenata stanovništva “živi relativno pristojno uz prihvatljiv
pristup obrazovanju i hrani, a možda i zapošljavanju”. U ovoj grupi je i
dio srednje klase – uključujući ljekare, univerzitetske profesore, novinare i
bankare, kao i državne službenike, koji imaju pristup internetu i novinama i oni
direktno učestvuju u političkim i ekonomskim aktivnostima, uključujući i
podršku opoziciji predsjedniku Abdelu Fatahu al Sisiju.
Izvještaj nalazi
da osamdeset pet odsto Egipćana živi u veoma lošim uslovima, uz visok stepen
nepismenosti i neuhranjenosti, što je dovoljno da “negativno utiče na
njihovo fizičko i mentalno zdravlje”. U osnovi, njih ne interesuje
politička scena, “ukoliko nisu finansijski nagrađeni”.
Domaći analitičar
Mohamed Abul Gar ukazuje na pitanje osjetljivog odnosa države i te većine, a
odgovor je – kaže – “veoma zabrinjavajući”, jer ovi ljudi teško da
imaju ozbiljnog uticaja na poštovanje zakona i, naravno, nema ih nigdje, ni u
najosnovnijim službama države. Napominje da na tih 85 procenata, koji su skloni
da spas “iz ovozemaljskog pakla Egipta nađu u islamskim obećanjima
raja”, jedino mogu da imaju uticaj vjerski radikalni salafisti i
Muslimanska braća. Mesijanski savjetuje da predsjednik i država okončaju
neprijateljstvo sa petnaestoprocentnom manjinom i da zajedno počnu proces razvoja
i demokratizacije.
Egipat je sada
bogato poslužen sa dvanaest milijardi dolara – najviše novca ikad odobrenog
nekom na Bliskom istoku – za koji MMF napominje da služi strukturalnim
reformama, kao jedino mogućem pojasu za spašavanje. Vladine službe su odmah
demantovale glasove da će prva tranša otići za namirivanje duga stranim
petrolejskim kompanijama i drugim povjeriocima. Najavljen je plan da se
postepeno ukinu subvencije na gorivo, vodu i električnu energiju, da se
smanjuju deficit budžeta i javna potrošnja, ograniče socijalna davanja, ali i
siromašnim dužnicima pomogne u otplati kredita i da povećanim taksama porastu
prihodi države. Ministri nagovještavaju i skoriji rast BDP od četiri procenta.
Sumnjičavi
stručnjaci nisu sigurni kako će se namjere ostvarivati, pošto trećina
stanovništva živi sa prosjekom od jedva dva dolara dnevno, a upravo objavljena
devalvacija prepolovila je vrijednost domaće funte, koja je prešla na plivajući
kurs, uz automatska poskupljenja i nestašice nasušnih potreba.
Od obaranja
autokrate Hosnija Mubaraka u arapskom proljeću 2011. i dvije godine kasnije
demokratski izabranog predsjednika islamiste Mohameda Mursija, dolaskom vojnika
čvrste ruke Sisija, demobilisanog kao feldmaršala, Egipat ne uplovljava u mirne
vode, ni ekonomske, ni političke. Plaća danak sklonost represiji (kažnjavanje i
zabrane) i praktikovanju “ekonomske nepismenosti” (megaprojekti poput
ideje o novoj pustinjskoj metropoli, namjere o podizanju mosta do saudijske
obale i za osam milijardi dolara uloženih u gradnju dodatnog Sueskog kanala),
ali i diplomatskom krivudanju u međuarapskim odnosima, gdje je Kairo već dugo
izgubio svoj nekad neprikosnoveni primat.
Kad je postao šef
države, Sisi je bio izvjesna uzdanica umornoj naciji iscrpljenoj opštom
nestabilnošću i žrtvama, a njegove populističke poruke su obećavale svjetliju
budućnost. Kad su prošlog meseca u televizijskoj anketi o “boljim
vremenima” pitali vozača putničkog tricikla, neke vrste motorne rikše za
jeftin prijevoz, Mustafa Abdel Azim je odgovorio: “Prije predsjedničkih
izbora imali smo dovoljno šećera i izvozili smo rižu.” Poslije emisije,
za manje od 24 sata TV stanici Elhaja je stiglo dva miliona sličnih poruka.
(TBT, Danas)
