Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Jedno od glavnih pitanja o Hamasovim napadima 7. oktobra ostaje bez odgovora do danas.
Šta je Hamas mislio da će se dogoditi ako udari Izrael u ovim razmjerima?
U početku sam prihvatio teoriju haosa. Išlo je na sljedeći način. Ograničena operacija gađanja izraelskih vojnih ciljeva i uzimanja visokovrijednih talaca izmakla je kontroli, zahvaljujući neočekivanom kolapsu izraelske brigade Gaza. Hamas je očekivao da će većina od 1.400 boraca koje je tog dana poslao preko ograde biti ubijena. Većina njih se vratila živa.
Kako su Hamasu i drugim naoružanim grupama ponestajali unaprijed određenih meta, oni su se raspršili i naletjeli na muzički festival za koji nisu znali da postoji. Pokolj koji je uslijedio postao je, po riječima jednog zaljevskog diplomate “majka svih pogrešnih proračuna”.
Kako se mjeseci ovog rata prolaze, tako sve sam manje siguran da je ova teorija tačna.
Zaista je dobio na snazi neposredno nakon napada Hamasa, jer Hamasovi saveznici nisu slijedili njegovo vodstvo.
Na dan kada su njegove snage udarile, Hamasov vojni komandant Mohamed Deif pozvao je saveznike „osovine otpora“ da se pridruže borbi: „Naša braća u islamskom otporu u Libanu, Iranu, Jemenu, Iraku i Siriji, ovo je dan kada se vaš otpor ujedini sa vašim narodom u Palestini”, rekao je on u audio poruci koja je već ranije bila pripremljena.
Ali Hezbolah, na primjer, nije bio oduševljen mogućnošću ulaska u rat koji nije bio po njihovom vremenu ili izboru. Kao i izraelska brigada Gaze, Hezbolah je bio iznenađen.
Njegovi borci nisu bili ni u pripravnosti u selima blizu granice sa Izraelom: “Probudili smo se u ratu”, rekao je jedan od komandanta. Jasno je da odmjeren odgovor Hezbolaha nije bio u Hamasovom scenariju.
Prošle su dvije sedmice prije nego što je Khaled Meshaal, koji vodi Hamasovu kancelariju u dijaspori, zahvalio Hezbolahu na dosadašnjem odgovoru, ali je naglasio da “bitka zahtijeva više”.
Hassan Nasrallah, generalni sekretar Hezbolaha, šutio je još tri duge sedmice prije nego što je izjavio da je operacija Hamasa bila “100 posto palestinska u smislu odluke i izvršenja”.
“Ova operacija nema utjecaja na bilo koju odluku ili potez bilo koje druge frakcije unutar osovine otpora”, rekao je Nasrallah.
To je bio problem kada je ajatolah Ali Khamenei rekao Ismailu Haniyehu, Hamasovom političkom vođi, da Iran neće direktno intervenirati iako će nastaviti da pruža toj grupi političku i moralnu podršku.
Do sada smo bili sredinom novembra, a Hamasova strategija u započinjanju onoga što je očigledno namjeravao da bude regionalni rat izgleda da je propala.
Brana je pukla
Uporedite tu situaciju u novembru sa riječima i djelima Hezbolaha i Irana sada.
Kako je Izrael preventivno gađao sve više i više meta Hezbolaha, libanska grupa je odgovorila istom merom. Jemenski pokret Ansarallah (Huti) ušao je u borbu u novembru s napadima na brodove u Crvenom moru.
Prekretnica je nastupila u aprilu kada je Izrael udario na kompleks iranske ambasade u Damasku, ubivši brigadnog generala Mohammada Rezu Zahedija, oficira zaduženog za prekomorske operacije snaga Kuds, i još 15 drugih, uključujući sedam drugih Korpusa garde Islamske revolucije (IRGC) oficiri.
Iran je pokrenuo masivan odgovor – 170 dronova, 30 krstarećih projektila i čak 120 teških balističkih projektila direktno na izraelske ciljeve, od kojih je nekoliko pogodilo izraelske vojne baze.
Prešao je rubikon i jasno je postavljen teren za regionalni rat. Od tada je bilo pitanje kada, a ne da li.
U utorak je šef Avijacija IRGC-a, brigadni general Amir Ali Hajizadeh, rekao da Iran žudi za još jednom prilikom da učini isto.
Danas, Hezbolah stoji na ivici rata, a Nasrallah upozorava Izrael da su stotine hiljada drugih boraca voljni da se pridruže – pomoć koja Hezbolahu u ovom trenutku nije potrebna. Čak je zaprijetio da će napasti Kipar ako dozvoli izraelskim ratnim avionima da koriste njegove baze.
Ispostavilo se da je sve što je Hamas morao da uradi nakon 7. oktobra bilo da sačeka, nastavi da se bori i pusti da prirodna agresija i arogancija Izraela prema njegovim susedima urade Hamasov posao za njega.
Njegova strategija funkcionira. Ali da li je ova strategija spojena nakon neuspjele racije, kao što su svi mislili 7. oktobra?
Očigledno nije. Osvrnite se na govore Yehye Sinwara, vođe Hamasa u Gazi.
Predviđanje budućnosti
U decembru 2022. godine, na godišnjicu osnivanja islamističke grupe, Sinwar je rekao: „Eskaliranje otpora u svim njegovim oblicima i prisiljavanje okupacije [vlasti] da plati račun za okupaciju i naseljavanje je jedino sredstvo za oslobođenje našeg naroda i postizanje njihove ciljeve oslobođenja i povratka.
Ko danas ne preuzme inicijativu, sutra će mu biti žao. Zasluge idu onome ko prvi krene i pokaže se istinitim. Ne dozvolite nikome da vas vrati na trgove unutrašnjih sporova, gađanja i borbi. nemamo vremena za to dok nam se pretnja fašizmom nadvija iznad glava.”
Mjesecima kasnije Sinwar je održao govor koji je tačno predvidio budućnost.
„U roku od nekoliko mjeseci, a po mojoj vlastitoj procjeni to neće biti duže od godinu dana, stavit ćemo okupaciju [vlast] ispred jednog od dva izbora; ili ćemo je prisiliti da primjenjuje međunarodno pravo, da poštuje međunarodne rezolucije, to jest da se povuče sa Zapadne obale i Jerusalima, demontirati naselja, osloboditi zarobljenike i dozvoliti povratak izbjeglica…
„Ili ovu okupaciju dovedemo u stanje u suprotnosti sa cjelokupnom međunarodnom voljom, izolirajući je tako snažno i neizmjerno, i stavimo tačku na status njene integracije unutar regiona i u cijelom svijetu i preokrenemo status kolapsa u otporu koji se tokom protklih godina pretvorio u frontove odbacivanja.”
Što se upravo i dogodilo. Izrael je međunarodno izoliran kao nikada ranije. Nalazi se na optuženičkoj klupi dva najviša međunarodna suda, a njeni glavni pobornici, SAD i Velika Britanija, bore se protiv pozadinske akcije pokušavajući da zaustave povećanje međunarodnih sankcija.
Sinwar je imao svoje kritičare unutar Hamasa kada se pojavio kao politički vođa Gaze. Njegov pokušaj pomirenja sa svojim bivšim kolegom iz škole i zatvora, vođom Fataha Mohamedom Dahlanom, raspršio se poput mjehura.
Izražene su i jake sumnje u vezi sa zbližavanjem Hamasa sa Sirijom nakon gorkih raskola koje je stvorio građanski rat. Frakcija u Hamasu koja je bila blisko povezana s Turskom nije nimalo voljela približavanje Siriji i Iranu i nije se sramila to reći.
Sada se ispostavilo da je ovo približavanje bilo vitalna komponenta Sinwarove strategije da napadne Izrael i započne dugi rat.
Opet braća
Približavanje bivših ogorčenih neprijatelja u sirijskom građanskom ratu je dublje od spremnosti Hezbolaha da dozvoli Hamasu da pokrene napade na Izrael u njegovoj zoni operacije u južnom Libanu, uz granicu s Izraelom.
Al-Fajr je naoružano krilo Al-Jama'a al-Islamiya (JAI), Muslimanske braće u Libanu. Dugo su njegove snage bile brojčano neznatne.
Danas se smatra da broje samo oko 500 boraca, ali njihov značaj nadilazi njihov broj – i rastao je kako je Izrael umnožavao svoje napade na visoke komandante Hezbolaha nakon napada 7. oktobra.
U izjavi saučešća JAI-ja, izdatoj nakon što je viši komandant Hamasa Saleh al-Arouri ubijen u izraelskom napadu u januaru, tvrdi se da su se “libanska i palestinska krv pomiješale kako bi zajedno završile proces oslobođenja”.
Kada je u junu u izraelskom napadu na Jwayu, grad u južnom Libanu, ubijen komandant Hezbolaha Talib Sami Abdallah, Nasrallah je u svom odavanju počasti naglasio kako je ovaj veteranski borac otišao u pomoć sunitskim muslimanima u Bosni.
“Pošto se priča osukobu ši’ita i sunita, oni Bosanci nisu šiiti, u Bosni uopće nema ši’ita kada je ova draga grupa sastavljena od naših oficira otišla i ostala par godina tamo u hladnoći i snijegu daleko od kuće”, rekao je Nasrallah.
Bilo je i sastanaka visokog nivoa, nezamislivih prije samo nekoliko godina, između bivših neprijatelja u sirijskom građanskom ratu. Nasralah se susreo sa šefom JAI-ja, šeikom Mohamedom Takušom. Al Mayadeen, pro-Hezbolahov medij, komentirao je ovaj susret: “Vrijedi napomenuti da je od 8. oktobra 2023. nekoliko boraca snaga al-Fajr, vojnog krila Islamske grupe u Libanu, ubijeno kroz svoje učešće u operacijama protiv Izraelski vojni ciljevi duž granice sa okupiranom Palestinom.”
Novi pakt između Hezbolaha i Muslimanskog bratstva u Libanu imao je domaće posljedice po sunitsku zajednicu, koja je bez vođe otkako je bivši premijer Saad Hariri napustio scenu 2019. godine.
Prošle sedmice, kada je Arapska liga izbacila Hezbolah iz klasifikacije terorističkih organizacija, bivši libanski premijer Fouad Siniora, sunit iz konvencionalnog rukovodstva, nabrijao se. “Neophodno je prestati davati besplatne poklone Hezbolahu”, rekao je on za Al Arabiju.
Veliki regionalni pomak
Djelomično zacjeljivanje sektaškog šiitsko-sunitskog raskola – iako ga ne prihvaća dio sunitskog stanovništva koji neće oprostiti ono što se dogodilo u Siriji – predstavlja veliku promjenu u regionalnom pejzažu.
Izrael je oduvek napredovao u politici zavadi pa vladaj. Znao je da će, ako se sunitske i šiitske snage spoje, kapacitet Izraela za manevriranje biti ograničen.
To se sada dešava i ima realne posljedice. Vojne operacije na Zapadnoj obali uglavnom su prošle ispod radara, ali Izrael sada koristi avion F16 za bombardiranje palestinskih izbjegličkih kampova. Posljednji put je to učinio za vrijeme Druge intifade.
Kao odgovor, borci otpora su kvalitativno podigli svoju igru. Oni sada mame izraelske trupe u sofisticirane, smrtonosne zamke. Pojavile su se visokotehnološke bombe pored puteva, baš kao što su bile protiv Amerikanaca u Iraku.
Jedan izraelski vojnik je poginuo, a drugi su teško povrijeđeni kada je teško oklopno vozilo razneseno bombom postvaljenom pored puta u Tulkarmu.
Napad su snimile brigade Al Kuds, koje su preuzele odgovornost. Nekoliko dana ranije, jedan vojnik je ubijen, a 16 ranjeno od eksploziva zakopanog duboko ispod puta u Dženinu.
Broj poginulih u Izraelu na Zapadnoj obali značajno je porastao. Prema palestinskom ministarstvu zdravlja, 540 Palestinaca na Zapadnoj obali ubijeno je od 7. oktobra. U istom periodu poginulo je 25 Izraelaca, većinom vojnika.
Palestinske vlasti su očito upozorile Izrael da razmjere krijumčarenja sofisticiranog oružja i dijelova iz Jordana na Zapadnu obalu rastu takvom brzinom da će militanti uspjeti proizvesti i lansiraju rakete na Izrael u roku od godinu dana.
Strategija ostvarena
Čak i da je Sinwar sutra umre, vođa Hamasa bi smatrao da je njegovo životno djelo završeno.
Pozornica je pripremljena za izraelsku invaziju na Liban, a sa njom i regionalni rat koji bi mogao potrajati decenijama da se okonča.
Američka strategija pružanja podrške Izraelu nakon napada Hamasa, a zatim pokušaja da ga obuzda u “medvjeđem zagrljaju”, postavila je veliku metu na leđa svih američkih vojnika koji rade u regiji, prema 12 bivših zvaničnika administracije koji su podnijeli ostavke zbog politike predsjednika Bidena.
Stručnjaci State Departmenta za Bliski istok su u otvorenoj pobuni, a ove sedmice se pojavilo drugo pismo u kojem se upozorava na glupost onoga što je Joe Biden učinio.
“Američka diplomatska zaštita i kontinuirani dotok oružja Izraelu osigurali su naše nepobitno saučesništvo u ubistvima i prisilnom izgladnjivanju opkoljenog palestinskog stanovništva u Gazi”, rekli su bivši zvaničnici u saopćenju.
Arapsko javno mnijenje je u velikoj mjeri antiameričko. Nastavak operacije Izraela u Gazi izazvao je toliko bijesa i poniženja u arapskom svijetu da zatrpava duboke podjele između nacionalističkih i islamističkih političkih snaga koje su se pojavile nakon Arapskog proljeća prije više od 13 godina.
To je neko postignuće.
Anketa za anketom ponavlja ovaj trend. U novembru prošle godine Washingtonski institut za bliskoistočnu politiku utvrdio je da je u prosjeku 40 posto ispitanika u Egiptu, Iraku, Jordanu, Libanu, Palestini i Siriji reklo da su akcije Irana imale pozitivan utjecaj na rat.
Arapski barometar otkrio je da je iranski vrhovni vođa premašio rejtinge odobravanja saudijskog princa ili predsjednika Emirata.
Ista stvar se dogodila i nakon izraelske invazije na Liban 2006. godine, ali razlika je danas u tome koliko je otpor bolje naoružan, a koliko su arapske države vojno slabije.
Prava ironija je da je Izrael dobrovoljno ušao u zamku koju je napravio Hamas.
Da je pokleknula pred pritiskom Bidena i UN-a da okonča rat u Gazi bez demontaže Hamasa, pretrpjela bi taktički poraz koji bi razbio desničarsku koaliciju.
Ali ako bi, kao što je Hamas u potpunosti očekivao, nastavio s ratom u Gazi bez obzira na ljudsku cijenu, to bi izazvalo regionalni rat koji bi SAD bile nemoćne da obuzdaju ili zaustave.
Ovo je put kojim se Izrael sada zaputio. Čak i ako se postigne sporazum o prekidu vatre između Hamasa i Izraela, u Izraelu je sada potpuno svjesno da bi to bio privremeni predah, prilika da se vojni rezervisti oporave prije neizbježnog napada na Liban.
Avigdor Lieberman, protivnik premijera Benjamina Netanyahua i neumoljivi neprijatelj njegovih krajnje desnih vjerskih cionističkih saveznika, rekao je da Hezbolah i Hamas mogu biti poraženi samo ako se porazi i Iran.
Na X je napisao: „U ovoj konfrontaciji između Izraela i Osovine zla moramo pobijediti, a bez poraza Irana i eliminacije njegovog nuklearnog programa, ni Hezbolah ni Hamas ne mogu biti poraženi. Da bismo zaustavili iranski nuklearni program, koji je već u fazi naoružanja, moramo upotrijebiti sva sredstva koja su nam na raspolaganju. Trebalo bi biti jasno da u ovoj fazi nije moguće spriječiti nuklearno oružje iz Irana konvencionalnim sredstvima.”
U posljednjih devet mjeseci Palestinci u Gazi su iznjedrili veliku patnju. Glad je još okrutnija smrt od neselektivnog bombardiranja tepihom. Cijena ove strategije je visoka.
Ali pod sve brutalnijom okupacijom čiji je jedini cilj prisiliti što veći broj Palestinaca da odu, oružani otpor pod vodstvom militanata koji se odbijaju predate, ili protjerati u egzil postao je kolektivni izbor Palestinaca gdje god da žive.
Ovo je trajna promjena u procjeni koju je Izrael imao tokom decenija da pokori i palestinsko stanovništvo i regiju kojoj se nametnuo.
Ali, šta god da se sada dogodi, Hamasova strategija bila je efikasnija nego što se smatralo mogućim prije devet mjeseci. Izrael sada ima pravi rat na svojim plećima, i to na svim frontovima. Nadalje, to je rat koji se neće lahko zaustaviti.
(TBT, MEE)
