KOLUMNA
S istoka Vladimir Putin je, ne trepnuvši,
poderao Helsinšku povelju u Ukrajini (a nama nešto bliže Milorad Dodik, kao
njegov saveznik, nastoji poderati ionako ne baš pravedan Daytonski sporazum)
Piše: Inoslav Bešker, thebosniatimes.ba
Nakana Angele Merkel da se po dugotrajnosti
na kancelarskom položaju izjednači s Helmutom Kohlom ne govori dobro ni o njoj.
Nezamjenjivima se doimaju oni državnici koji su iz svoje okoline iščupali
svakoga ko bi im mogao biti adekvatna konkurencija
Angelu Merkel (62) su The New York Times i
Economist proglasili “posljednjim bedemom liberalnog Zapada” pred ofenzivnim
populizmom, a Barack Obama je, pretjeravši još jednom u kurtoaznim pohvalama,
rekao da bi i on glasao za Angelu Merkel da je Nijemac.
U tom znaku se Angela Merkel, njemačka
kancelarica neprekidno od 2005, odlučila ponuditi svojoj Kršćansko-demokratskoj
uniji (CDU) kao kandidatica za još jedan kancelarski mandat, četvrti uzastopni,
dakako pod uvjetom da CDU na izborima 2017 izvojšti barem relativnu većinu i
tako stekne pravo da njezina predvodnica formira saveznu vladu.
Taj je ishod veoma vjerojatan, ali nije
siguran: raspoloženja biračkih masa u dugoj strukturalnoj krizi sve su
promjenjivija i ne osobito predvidiva. U tom sklopu pohvala urokljivog Obame
možda i nije dobar znak: u Velikoj Britaniji se angažirao protiv “Brexita” i on
je neočekivano prevladao; u Sjedinjenim Državama Amerike dao je sve od sebe za
pobjedu Hillary Clinton i ona je nenadano izgubila unatoč tome što je dobila
većinu glasova; u Njemačkoj je podržao Angelu Merkel, znači li to da joj se
crno piše?
Ostavimo li šalu na stranu (pa i šalu
nastranu), nakana Angele Merkel da se po dugotrajnosti na kancelarskom položaju
izjednači s Helmutom Kohlom (doduše iza Otta von Bismarcka koji je u sedlu
izdržao 19 godina dok ga nije eliminirao njegov treći car, onaj nesposoban i
shodno tome arogantan) ne govori dobro ni o njoj, ni o njezinoj stranci.
Nezamjenjivima se doimaju oni državnici (profesori, primariusi itd.) koji su iz
svoje okoline iščupali svakoga ko bi im mogao biti adekvatna konkurencija, ko
bi makar uvjetno mogao ugroziti njihov primat. U trenutnoj njemačkoj vladajućoj
garnituri jedina konkurentna ličnost joj je Wolfgang Schäuble (74), koga su iz
utrke za kancelarstvo izbacili još Kaufmannovi metci 1990. Činjenica da se CDU
mora čvrsto grabiti za provjerenu političku i humanu kvalitetu Angele Merkel
pokazuje, kao drugu stranu medalje, da se u toj stranci nije profiliralo ništa
poletno novo što bi omogućilo iskorak u budućnost. Isto, zapravo, vrijedi i za
Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD), koja mora birati hoće li kao
kandidata za kancelarski položaj istaknuti svog predsjednika, nesnalažljivog
oportunista Sigmara Gabriela (57), ili će riskirati da uzalud potroši
predsjednika Evropskog parlamenta Martina Schulza (60). Naime, “velika
koalicija” demokršćana i socijaldemokrata doima se kao jedina realna solucija.
Samo se doima, dakako. Do njemačkih
parlamentarnih izbora dosta će vode proteći Havelom i Sprejom oko Berlina,
nekmoli Rajnom na mnogoljudnijem zapadu Njemačke.
Angela Merkel je – vjerojatnije iskreno
nego lukavo – svojim karakterističnim suhim pragmatizmom odbacila gromoglasne
fanfare New York Timesa, odnosno Economista koje su je “promakle” u “posljednji
bedem liberalnog Zapada”: “Svime time sam veoma počašćena, ali smatram to
grotesknim i totalno apsurdnim”, rekla je.
Pred novinarima je naglasila da “nijedan
pojedinac, pa ni veoma iskusan, ne može sam postići da stvari u Njemačkoj,
Evropi ili svijetu pođu ponovo po dobru”.
Posrijedi je realistična poruka koja
nadilazi predizborni trenutak, a zapravo i njemačke granice. Upućena je u prvom
redu bavarskoj hegemonoj Kršćansko-socijalnoj uniji (CSU), sestrinskoj stranci
koja je zaprijetila raskidom dugovjeke koalicije (još od konstituiranja Zapadne
Njemačke) sukobivši se lani s humanim pristupom Angele Merkel problemu
izbjeglica, kada ih je turski režim Recepa Tayyipa Erdoğana lansirao
“balkanskom rutom”.
Merkel i podsjeća i upozorava da su margine
za soliranje ograničene, da se može razmišljati različito ali da odluke moraju
biti zajedničke (što podrazumijeva: i kompromisne) – inače se riskira kaos,
otvaranje prostora za duhove iz boca.
Njemačka se, dosad barem, doimala kao
jedina evropska država koja je zaista shvatila što se zbilo između dvaju
svjetskih ratova i koja je izvukla pouke, gotovo u kojoj se sve do nedavno nije
nazirao povampireni nacionalizam, obvezatni korifej rata.
Nijedno društveno dostignuće nije dano
jednom za vazda, kao što je Edward Gibbon ilustrirao na primjeru antičke
kulture u Povijesti slabljenja i propasti Rimskog Carstva, pa ni privremena
pobjeda nad fašizmom (koje vjerojatno ne bi ni bilo da je Njemačka stigla
dovršiti atomsku bombu, jer joj je u proljeće 1945 bila na domak). Zastupnička
demokracija izvezena je iz Evrope kao forma širom svijeta, ali njezina suština –
koja preferira legislativni kompromis pred preglasavanjem po cijenu trajnih, pa
i osvetničkih resentimenata – nije do kraja zaživjela ni u Evropi (Evropska
unija sve je eklatantniji primjer i dokaz).
Suočena s poplavom lidera koji nude
“spasonosne recepte” neprovjerena učinka, predvodnica kršćanske stranke na
Zapadu gdje se i kršćani češće povjeravaju vračevima i amuletima, kartomantima
i horoskopima nego disciplini religije, razborito veli da nijedan lider ne
spašava. Pa ni ona, koja se može doimati kao “restl” protestantskog rigorizma,
kantovske moralnosti, ili naprosto zdrava razuma sadržanoga u naputku “ne čini
drugome što ne želiš da ti bude učinjeno”.
Zdrav razum se pokazuje deficitarnom robom
u krizama, jer one generiraju strah, iracionalan po definiciji, a on pak
refleksno izaziva ili bijeg ili agresiju: migracije i ratove.
U ovoj krizi iz koje se Evropa izvlači
teško, presporo i ozlojeđeno – donekle zahvaljujući i njemačkom insistiranju na
budžetskoj strogosti i ondje gdje to ne samo sprečava rast, nego gura u
deflaciju i recesiju, u nezaposlenost i besperspektivnost, izvore nove
nesigurnosti i novog straha, pa onda i novih agresija – demokratska Evropa se
emotivno našla u opsadi, koja sada poprima i jasne političke obrise.
Sunday Times je objavio da će britanska
Kraljica pozvati u posjet izabranog predsjednika Donalda Trumpa kako bi u
izravnom razgovoru “cementirali” bliske veze dviju država. Koliko su bliske
pokazuje i podatak da je Trump sebi dopustio sugerirati Ujedinjenom Kraljevstvu
da mu pošalje za veleposlanika u Washington Nigela Faragea, jer mu se veoma
svidio taj političar koji je hladnokrvno lagao da bi osigurao pobjedu
“Brexita”. Sa zapada “post-truth” stiže do La Manchea.
S istoka Vladimir Putin je, ne trepnuvši,
poderao Helsinšku povelju u Ukrajini (a nama nešto bliže Milorad Dodik, kao
njegov saveznik, nastoji poderati ionako ne baš pravedan Daytonski sporazum).
Putin (i još prostiji Erdoğan) inspiracija su Viktoru Orbánu i, generalno,
Visegrádskoj skupini, koja je, vidjevši kako se “Brexit” potkiva, i sama
podigla nogu uz ugao Evropske unije. Njima je jednostavno: na ćirilici Warszava
i Visegrád imaju isti inicijal, mogu aktivirati stare značke s akronimom “ВД”
(Varšavski dogovor) i vratiti se tamo, ako im Unija ne prija. Naime, tertium
non datur, nema neutralnosti bez garancija, a garancije su rasparane kad je
rasparana Helsinška povelja i kad je Trump najavio da mu NATO nije neki biznis,
pa neka svako plaća sam svoju obranu (i tako će Shinzo Abe obnoviti Carsku
vojsku).
S juga Mediteran služi kao pista za masovno
useljavanje, manu s neba za jahače crne panike, le-penalizaciju solidarnosti u
ime kršćanskog identiteta Evrope (pa badava i Papa i luterani podsjećaju da je
ljubav spram bližnjega, dakle solidarnost, imala biti ključna riječ Isusova
algoritma).
U tom sklopu Njemačka ostaje moralni vođa
Evrope (da mi je u Adenauerova i Gehlenova doba neko rekao da ću to napisati,
ne bih mu vjerovao). Ajme nama ako to ovisi samo o Angeli Merkel.
(TBT, Globus)
