KOLUMNA
Poznanica
mi kaže kako joj se, kad se vozi podzemnom željeznicom, čini kao da je u nekoj
zemlji Trećeg svijeta. Vidi mnoštvo žena pokrivenih glava s puno djece i niskih
crnpurastih mladića u skupinama, koji govore nerazumljivim jezicima
Piše:
Slavenka Drakulić, thebosnaitimes.ba
Poznanica
u Beču, inače razumna žena, kaže mi da će 4. decembra na ponovljenim
predsjedničkim izborima glasati za Norberta Hofera. Mlad čovjek zubatog
osmijeha lider je ultradesničarske Slobodarske stranke (FPÖ). Pobornik je, kao
i njegovi glasači, novog američkog predsjednika Donalda Trumpa. Kaže mi to
pomalo ljutito i razočarano jer je prije samo šest mjeseci glasala za
Alexandera Van der Bellena. To je bivši predsjednik Zelenih, stariji neobrijani
gospodin, manje glasan, s idejom da ujedini zemlju. No, tada se Austrija
rascijepila popola: za Van der Bellena glasale su žene, obrazovani ljudi i oni
koji žive u gradovima. Muškarci, manje obrazovani i oni sa sela glasali su za
Hofera.
U
svibnju je Van der Bellen pobijedio Hofera sa svega 31.000 glasova razlike. Ali
Slobodarska partija (FPÖ) je podnijela tužbu za poništavanje izbora zbog sumnje
u nepravilnosti na biračkim mjestima. Ustavni je sud odlučio da treba ponoviti
glasanje. Prognoze govore da je rezultat ovih novih izbora ponovno posve
neizvjestan. No, ipak postoji bojazan da bi Hofer mogao prevagnuti. Pristalice
Van der Bellena boje se upravo glasača koji su se predomislili, poput moje
poznanice.
Što
se dogodilo u međuvremenu, što ju je natjeralo na to? Neka vrsta akumuliranog
efekta: izbjeglički val i 120 hiljada izbjeglica koji su ostali u Austriji.
Ostatak milijonskog vala prešao je preko Austrije prema Njemačkoj i Švedskoj i
za sobom ostavio – strah. Od drugog, drugačijeg, od terorizma i muslimana. U
međuvremenu je Orbánova ograda od žilet-žice postala sve popularnija. Neke
druge zemlje, na primjer Švedska, posve su zaustavile primanje izbjeglica. EU
ni nakon brojnih zasjedanja nije iznašla nikakvo ozbiljno rješenje jer mnoge
zemlje odbijaju primiti kvotu. Nedavno se pojavio prijedlog Slovačke da svaka
zemlja sama odredi koliko će izbjeglica uzeti! Dakle, presudile bi ne kvote,
nego dobra volje kojom se baš i ne mogu podičiti Europljani, a najmanje Istočni
Europljani. Angela Merkel je sklopila dogovor s Turskom da zadrže izbjeglice
kod sebe i zauzvrat dobiju novac, dok oni traže više – promjenu viznog sistema.
Dogodili su se teroristički napadi u Francuskoj i Belgiji, iako ih nisu
počinili novi izbjeglice. Pojačala se kontrola na granicama.
Ne
treba zaboraviti ni Brexit, koji je potresao Uniju i povjerenje građana u nju.
A sada još i pobjeda Donalda Trumpa, koja daje vjetar u leđa populističkim
partijama u Europi.
Sve
je to izazvalo zbunjenost i nesigurnost koja će se uskoro u Austriji i Italiji,
a tijekom 2017. u Nizozemskoj, Francuskoj i Njemačkoj, artikulirati u političku
volju.
U
Italiji je premijer Matteo Renzi, na isti dan kad su izbori u Austriji, pozvao
na referendum o ustavnim promjenama kojima bi se pojednostavljivanjem izbornog
sustava povećala politička stabilnost u zemlji. No, zapravo je to referendum o
povjerenju u Renzija. Ako izgubi, Renzi najavljuje ostavku. Italiju u tom
slučaju čeka politička kriza. Ali i ekonomska, i kriza eura, jer bi
prijevremeni izbori mogli donijeti pobjedu stranaka koje su za napuštanje eura.
U Nizozemskoj će se parlamentarni izbori održati 15. ožujka 2017. i izgleda da
je u prednosti Stranka za slobodu (PVV) Geerta Wildersa ispred narodnjaka (VVD)
premijera Marka Ruttea. Wilders već najavljuje referendum za izlazak Nizozemske
iz EU – Nexit.
Francuska?
Već se sada svi pribojavaju 7. svibnja i Marine Le Pen, iz Nacionalne fronte
(FN), te broja glasova koji bi mogla dobiti svojim sada još poletnijim
populizmom. A na jesen su izbori u Njemačkoj, biti ili ne biti za CDU i Angelu
Merkel – gubitnicu na lokalnim izborima. Novoj zvijezdi, Frauke Petry iz desne
stranke Alternativa za Njemačku (AfD), popularnost raste dovoljno brzo da je to
zabrinjavajuće.
Predsjednik
u Austriji nema veliku moć, ali očekuje se da će izbori ukazati na politički
trend u zemlji. Moju poznanicu i mnoge takve u Austriji i EU more sasvim
konkretna pitanja: sigurnost, očuvanje socijalnih beneficija, mirovina, radnih
mjesta, zdravstvenog osiguranja. Oni žele da im neko obeća mir i sigurnost.
Nemaju ništa protiv izbjeglica, migranata ili kako se već zovu. Ali donedavno
popularne riječi kao što su “solidarnost” i “integracija” za njih više nisu
tako privlačne. Poznanica mi kaže kako joj se, kad se vozi podzemnom
željeznicom, čini kao da je u nekoj zemlji Trećeg svijeta. Vidi mnoštvo žena
pokrivenih glava s puno djece i niskih crnpurastih mladića u skupinama, koji
govore nerazumljivim jezicima. Naravno, ona pretjeruje, ti su ljudi bili ovdje
i prije izbjegličkog vala 2015. i nisu joj bili toliko uočljivi koliko sada.
Austrija ima dugo iskustvo života sa strancima, još iz vremena monarhije. Ali
istina je da je oko 50 posto stanovnika Beča stranog porijekla. I dok prije par
godina ova činjenica ne bi izazvala političku reakciju, sada populisti to
koriste. Prvo Austrija, obećava im Hofer.
I
tako će na ovim predsjedničkim izborima, kao prethodnica ostalima u EU,
Austrijanci glasati u sjeni straha, bio on opravdan ili ne. Vidjet ćemo hoće li
glasati za obećanja koja su neostvariva i nerealna, ali koja im pružaju nadu.
Uostalom, ako je nedavno Trump dobio izbore na nerealnim obećanjima, zašto ne
bi i Hofer? Utješno je jedino to da male europske zemlje ne mogu same, kao ni
njihovi desničari u vlasti. Te da nisu svi politički lideri i stranke još
sasvim potrumpili.
(TBT,
Jutarnji.hr)
