FELJTON
Historijsko-pravna analiza „Akcije Raduša“,
kako su vojno-policijske službe Jugoslavije operativno nazvale događaj iz ljeta
1972. godine, kada je grupa od 19 članova ekstremne emigrantske
organizacije (HRB) ubačena na teritorij
Jugoslavije s ciljem uspostavljanja nezavisne hrvatske države, može poslužiti i
za pozadinu nastanka paratvorevine Herceg Bosne
FOTO: (public)
Terorističko-diverzantske akcije koje su
ekstremne emigrantske organizacije izvršile na teritoriji Jugoslavije i u
inostranstvu i danas su kontraverzna tema o kojoj nema usaglašenog stajališta
historičara. Neka hrvatska literatura ove akcije prikazuje kao herojsku borbu
za oslobođenje hrvatskog naroda od totalitarnog jugoslovenskog režima. Pogreške
i propusti prlikom izvođenja ovih operacija kao i upitne moralne odluke
prešućuju se i izostavljaju. Druga hrvatska literatura tek usputno i površno
spominje ove događaje smatrajući ih irelevantnim za cjelokupnu hrvatsku
historiju.
Operaicija „Fenix“ i Hrvatsko proljeće
Jugoslovenska literatura pri pisanju o
ekstremnim grupama i njihovom djelovanju iznosi nekoliko konzistentnih tvrdnji.
Kao prvo, kako je samo par pojedinaca, u pravilu bivših kriminalaca i
propalica, protivnik režima i Jugoslavije. Većina članova ekstremnih grupa
prisiljeni su da budu članovi ovih organizacija i učestvuju u različitim
diverzantskim akcijama. Kao drugo, sve emigrantske organizacije su okrutne i
bez razmišljanja će likvidirati svakog člana koji im se na bilo koji način
suprotstavi. Treće, sve organizacije i njihove operacije obilato finansiraju i
podržavaju strane sile koje žele da destabiliziraju i unište Jugoslaviju.
Konačno, prilikom djelovanja na teritoriju Jugoslavije svaka osoba koju su
teroristi sreli, uključujući članove vlastite porodice, bila je protiv njih a
narod je, čim bi čuo za postojanje ovih grupa, krenuo u borbu protiv terorista
i odbranu Jugoslavije.
Zajednički cilj ovih tvrdnji je stvaranje
uvjerenja kako se samo mali broj jugoslovenskih građana protivio komunističkom
režimu i podržavao hrvatski nacionalizam. Iako su u ograničenom obimu ove
tvrdnje tačne istina je da su hrvatske nacionalne i nacionalističke ideje bile
znatno raširenije nego što je to prikazano u jugoslovenskoj literaturi.
Teroristička akcija skupine „Tolić-Oblak ‘63“
Prvu veću akciju u Jugoslaviji HRB izvodi
već 1963. godine. Odluka o pripremi akcije donesena je nekoliko mjeseci od
osnivanja Bratstva. Devetočlana grupa na čelu sa Ilijom Tolićem i Josipom
Oblakom planirala je upad u Jugoslaviju sa ciljem vršenja diverzantskih akcija. Uz Tolića i Oblaka, po kojima je
akcija dobila ime, grupu su činili još Radoslav Stojić, Dražen Tapšanji, Branko
Podrug, Vlado Leko, Mirko Fumić, Krešimir Perković i Stanko Zdrilić. Pripreme
za akciju u vidu obuke iz borilačkih vještina, rukovanja eksplozivom,
topografije, kriptografije i drugih vještina počele su u Sydneyu i Melbournu
gdje su učesnici akcije živjeli. Prije nego što su napustili Australiju i došli
u Evropu svi učesnici su se prisegnuli HRB-u i dobili konspirativna imena.
Kada bi putovali iz Australije u Evropu
članovi HRB-a su se uvijek kretali pojedinačno ili u manjim grupama kako ne bi
bili sumnjivi sigurnosnim službama. Tako
u Evropu prvi dolaze Tolić i Oblak u jesen 1962. godine dok ostali učesnici
postepeno stižu u toku proljeća i ljeta 1963. godine. Tolić i Oblak po dolasku
u Evropu stupaju u kontakt sa HDO-om koji im je trebao pružiti logističku podršku.
Ovi planovi međutim propadaju i Tolić i Oblak se okreću simpatizerima HRB-a u
Stuttgartu Marijanu Šimundiću i Niki Kovačiću koji im pomažu u organizaciji
dolaska ostalih članova i pronalaska prostora za obuku. Učesnici predstojeće
„Akcije Tolić-Oblak“ obuku i pripreme započinju u šumi u mjestu Schwibenlingen
blizu Stuttgarta, odakle se prebacuju u okolicu Milana, te konačno krajem juna
u Monalfocone blizu Trsta kako bi bili što bliže jugoslovenskoj granici. Prije
prelaska granice donesena je odluka o podjeli u trojke. Svaka trojka je po
prelasku granice trebala krenuti svojim putem: trojka Tolić-Oblak-Stojić prema
Zagrebu, Slavoniji i sjevernoj Bosni, Tapšanji-Podrug-Fumić prema Gorskom
kotaru i Lici te Perković-Leko-Zdrilić prema Lici i Dalmaciji. U Jugoslaviji se
sastav trojki mijenja na način da Fumić prelazi u trojku sa Perkovićem i
Zdrilićem a Leko sa Tapšanjijem i Podrugom. Na ovaj način trojke su podijeljene
kao bošnjačka, lička i dalmatinska.
Grupa je granicu prešla u noći sa šestog na
sedmi juli u blizini slovenskog mjesta Kozina odakle se uputila prema Lici. 11.
jula stigli su u okolicu sela Letinac gdje su se zadržali četiri dana nakon
čega se razilaze u trojke. Do 22. jula,
dakle sedam dana od razdvajanja na trojke, svi članovi grupe Tolić-Oblak su
uhapšeni. Jedino je trojka Tapšanji-Podrug-Leko izvela manju diverziju na
željezničkoj pruzi kod Delnica prije nego je 21. jula uhapšena. Vukušić, koji u
kratkim crtama opisuje ovu Akciju, ne precizira na koji način je diverzija
izvršena. Prema komunističkoj literaturi Tapšanjijeva grupa je od svog dijela
eksploziva napravila „nešto nalik na minu, ali bez detonatora i štapina i to
ostavili pored pruge“.
Prema jugoslovenskoj literaturi cilj
Tolićeve grupe bio je da minira prugu Zagreb-Beograd, Podrugova grupa je
trebala vršiti diverzije u Gorskom kotaru i Primorju dok je trojka
Fumić-Perković-Zdrilić trebala sačekati 48 sati a potom minirati prugu
Ogulin-Split kod Ličkih Jasenica. Fumić
i ostali su međutim odlučili da zakopaju oružje i otputuju u pravcu Rijeke. U
jugoslovenskoj literaturi ovaj događaj je izložen u stilu proznog djela
belatristike i, usljed ovakvog pristupa, u značajnoj mjeri je izgubljena
vjerodostojnost čak i onih činjenica koje su vjerovatno tačne.
Uhapšenima se sudilo pred Okružnim sudom u
Rijeci i svi su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od šest do četrnaest
godina. Ova presuda korištena je kao
jedan od dokaza Tužilaštva u krivičnom postupku protiv učesnika „Operacije
Feniks“.
Neuspjeh „Akcije Tolić-Oblak“, gotovo
jednak onome koji je doživjela „Akcija 10. travanj“, bio je veliki udarac HRB-u
pogotovo jer su se pojavile glasine da je grupa bila izdana i da neko zbog toga
mora odgovarati. Iz ovih razloga australski stožer HRB-a 15. jula izdaje
priopćenje kojim se osuđuje odluka Tolića da se trojke upute u krajeve iz kojih
potiču zbog čega su bili lako uočljivi. U priopćenju se ističe da je posebno
neodgovorno postupila trojka Perković-Zdrilić-Fumić koji su otišli na sijelo u
Letinac gdje su se zabavljali sa djevojkama te poslali pismo prijateljima u
Melbourneu koji nisu ni bili članovi HRB-a.
Početkom maja 1966. godine Josip Senić
planira da dvojica članova HRB-a Anton Nikšić i Taib Čordić dođu iz Francuske u
Jugoslaviju u cilju vršenja terorističko-diverzantskih akcija. Senić je želio
da lično nadzire prelazak diverzanata na teritorij Jugoslavije pa je krenuo sa
njima a vozio ih je Franjo Pintarić. U blizini Verone, 10. maja, auto u kojem
su se vozili je zbog premorenosti vozača sletjelo u jarak. Pintarć i Čordić
zadobili su teške povrede i završili u bolnici a akcija je propala.
1967. godine HRB ponovo organizuje
diverzantsku akciju u Jugoslaviji u koju uključuju i dvojicu članova Hrvatskog
revolucionarnog nacionalnog pokreta Jozu Dedića i Jozu Vujevića. Njih dvojica
sa Taibom Čordićem i Ivanom Cindrićem prelaze jugoslovensku granicu i to Dedić
i Vujević legalno obzirom da su imali jugoslovenske pasoše a druga dvojica,
zajedno sa oružjem i eksplozivom, na ilegalnom prelazu. Ova operacija poznata
je i kao „Akcija Francuske grupe HRB-a“. Grupa je uhvaćena odmah nakon prelaska
jugoslovenske granice i Okružni sud u Mostaru ih je osudio na kazne zatvora u
trajanju od tri do četrnaest godina.
Presuda Francuskoj grupi također je bila dokaz Tužilaštva prilikom
suđenja učesnicima „Operacije Feniks“.
Vukušić tvrdi da Anto Milas i Luka
Kraljević, koji su također osuđeni kao članovi Francuske grupe, nisu
učestvovali u operaciji niti su ih pripadnici Francuske grupe uopšte poznavali.
Vukušić također smatra da je operaciju Francuske skupine izdao Taib Čordić koji
je bio u dosluhu sa SDB-om.
Uz pokušaje upada na teritorij Jugoslavije
u cilju rušenja jugoslovenskog režima, HRB je u toku svog djelovanja izveo niz
terorističko-diverzantskih akcija u evropskim državama i Australiji. Ove akcije
su prvenstveno bile usmjerene ka jugoslovenskim predstavništvima, konzulatima,
izložbama, društvima kao i samim Jugoslovenima koji su živjeli ili boravili u
nekoj od ovih država.
HRB je u suradnji sa TRUP-om sudjelovao u
atentatima na jugoslovenske konzule Andriju Klarića i Savu Milovanovića. UDBA
je sumnjala da je Marijan Šimundić, član HRB-a, sudjelovao u pripremi atentata
na Klarića 1965. godine kojem je hitnom intervencijom doktora spašen život. Savu Milovanovića je 1966. godine ubio Franjo
Goreta koji je postao članom HRB-a nekoliko mjeseci ranije, nakon što ga je
ovaj navodno pozvao u konzulat kako bi ga nagovorio da likvidira Gezu Peštija,
Marijana Šimundića, Josipa Senića i Franju Turka. HRB, tačnije Josip Senić, dovodi se u vezu i
sa organizovanjem ubistva ambasadora SFRJ u Švedskoj Vladimira Rolovića međutim
nije sigurno u kolikoj je mjeri, i da li je uopšte, HRB učestvovala u pripremi
ovog atentata.
Prema Vukušiću član HRB-a Blaž Salapić
pokušao je izvršiti atentat na Josipa Broza Tita prilikom njegove posjete Beču
u februaru 1967. godine. Salapić je atentat isplanirao u suradnji sa Mirkom
Grabovcem i Mirkom Grčićem. Iznajmili su stan preko puta hotela Imperial u
kojem je Tito odsjeo a plan je bio da se Tito likvidira snajperom prilikom
ulaska u kočiju koja ga je trebala odvesti do austrijskog parlamenta. Sva
trojica su međutim uhapšena prije pokušaja atentata. Hapšenje su izvršila dva jugoslovenska tajna
agenta koja su bila u Titovoj pratnji.
Leljak, čija se knjiga temelji na proučavanju dokumenata slovenačke
UDBE, iznosi mišljenje da je Grabovac bio sklon hvalisanju i priči te da je
stoga bio na meti UDBE, ali da je upitno da li je imao stvarnu namjeru izvršiti
atentat odnosno da li je uopšte postojao ozbiljan plan da se atentat izvrši.
HRB je u više navrata postavljao
eksplozivne naprave na jugoslovenske objekte i automobile u Evropi i
Australiji. Tako je, oko 1967. godine HRB postavio eksplozivnu napravu na
zgradu Kluba Jugoslovena u Melbourneu koja je izazvala oštećenje zgrade.
Miniranje zgrade organizovao je Vegar Pavo koji će kasnije sudjelovati u
„Operaciji Feniks“.
1966. godine došlo je do eksplozije u pošti
u Melbourneu. Eksplozivna naprava je bila sakrivena u knjizi koju je HRB
paketom želio poslati hrvatskom iseljeniku, pomorskom kapetanu Marijanu
Jurjeviću koji je živio u Melbourneu.
Naprava je međutim prilikom razvrstavanja pošte eksplodirala prije vremena.
U novembru 1967. ili 1968. godine na zabavi
Jugoslovenskog društva u Melbourneu eksplodirala je eksplozivna naprava u
obliku naliv-pera koju je član HRB-a Grivičić Belizar ostavio u toaletu zgrade
Društva. Naliv-pero je našao maloljetni dječak i unio je na zabavu nakon čega
je naprava eksplodirala i povrijedila mu ruku.
Keškić Vejsil, kasnije učesnik „Operacije Feniks“, je sa Blašić Antom
1968. godine bacio minu na krov zgrade Jugoslovenskog setlerskog društva koja
je izazvala oštećenje zgrade. 1970.
godine Franjo Peričić i Ante Miličević izazvali su eksploziju kod
jugoslovenskog konzulata koja je oštetila objekat.
Uz ova djelovanja koja su imala ili mogla
imati teške, pa i smrtne posljedice, HRB je imao i neke bezazlenije akcije.
Tako su 1967. godine Đuro Horvat i Mato Kopić po jugoslovenskoj narodnoj nošnji
izloženoj u Melbourneu polili tekućinu koja je trebala da uništi odjeću bez
izazivanja požara. Također u toku 1967.
godine članovi HRB-a postavili su lažnu minu i hemikalije neugodnog mirisa u
prostorijama Jugoslovenskog setlerskog društva u kojima se održavala zabava u
cilju izazivanja panike među prisutnima i rasturanja zabave. Djelovanje HRB-a uključivalo je i sječenje
automobilskih guma na autima jugoslovenskih građana i diplomata, sipanje šećera
u rezervoare goriva te slanje prijetećih pisama.
Navedene akcije i diverzije samo su dio
djelovanja HRB-a. Nemoguće je u potpunosti utvrditi sve akcije koje je HRB
organizovao i u kojima je sudjelovao samostalno ili u saradnji sa drugim
emigrantskim organizacijama. U hrvatskoj i jugoslovenskoj literaturi, kao i
izvještajima stranih obavještajnih agencija, HRB-u se pripisuju diverzije u
kojima možda uopšte nisu sudjelovali kao i izostavljaju neke koje jesu
organizovali. Ovdje su navedene one čije su izvršenje članovi HRB-a sami
priznali pa se sa priličnom sigurnošću mogu pripisati HRB-u.
Nakon što su se počele intenzivirati
pripreme za „Operaciju Feniks“ članovima HRB-a se sugeriralo da ne vrše nikakve
akcije na teritoriju Australije da se ne bi uznemirile australijske vlasti ili
UDBA, kako bi se što veći broj članova HRB-a mogao neopaženo izvući iz
Australije i otputovati u Evropu gdje su se nastavljale pripreme za novi upad
na teritorij Jugoslavije.
Pojam Hrvatsko proljeće (od protivnika
prozvan Maspok)obuhvata niz događaja u periodu od 1967. do 1971. godine u
okviru kojih se počinje intenzivno raspravljati o razvoju samoupravljanja,
poslovanju banaka i međurepubličkim odnosima. Iako se u okviru ovog pokreta
raspravljalo o nizu političkih, ekonomskih i društvenih pitanja jedna od
centralnih tema bila je nacionalna ravnopravnost. Pripadnici Hrvatskog proljeća
smatrali su da je Hrvatska nedovoljno zastupljena u JNA i saveznim
institucijama te kako, uprkos velikom doprinosu u turizmu i deviznim doznakama,
ne može da se koristi svojim rezultatima već pokriva slabosti drugih. Analize
nastale nakon propasti Hrvatskog proljeća pokazale su da ove tvrdnje u velikoj
mjeri nisu bile tačne.
Hrvatsko proljeće omogućilo je jačanje
nacionalnih ali i nacionalističkih težnji u javnom prostoru. Inicijator i
glavni nosilac ovih težnji bila je Matica hrvatska koja 1971. godine pokreće
list „Hrvatski tjednik“. U ovom listu ali i drugoj štampi Matica iznosi svoju
političku platformu koja je u početku imala zajedničkih elemenata sa politikom
Saveza komunista. Matica međutim uskoro počinje svako pitanje svoditi na
nacionalni kriterij i postajati svojevrsna opozicija Savezu komunista
Hrvatske. Na ovaj način izdiferencirale
su se tri grupe i to: reformističko-socijalistička, liberalno-antikomunistička
i nacionalistička.
Pod utjecajem sve otvorenijeg nastupa nacionalističkih
snaga na čelu sa Maticom hrvatskom kao i usvajanja amandmana na savezni Ustav
kojima republike dobijaju veća ovlaštenja, politička situacija u SR Hrvatskoj
snažnije se mijenja u ljeto 1971. godine.
Tito se u ljeto 1971. više puta sastajao sa vodstvom hrvatskih komunista
i upozoravao ih na rastući nacionalizam, međutim „mišljenja su se o pojedinim
problemima sve više udaljavala, i s jedne i druge strane nakupljalo se sve više
emocija“.
Tito, koji je u početku podržavao
reformističko-socijalističku struju na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom
Tripalom, koji u javnosti postaju lice Hrvatskog proljeća, u toku novembra
čvrsto odlučuje slomiti hrvatski pokret.
Štrajk studenata koji izbija u novembru 1971. godine dodatno ga je
učvrstio u tom stavu. Studenti, prvenstveno Zagrebačkog sveučilišta, bojkotuju
nastavu tražeći reforme deviznog režima i vojske, a u nekim slučajevima
pridružuju im se i profesori. Štrajk
nije imao šireg odjeka van Zagreba i studentsko vodstvo ga odlučuje prekinuti
kako bi se „izbjegli ekscesi i izrazilo povjerenje u SKH i SKJ na čelu sa
Savkom Dabčević-Kučar i Titom“.
U štampi je 13. decembra 1972. godine
objavljeno da su na početku 23. sjednice CK SKH održane 12. i 13.12.1972.
godine prihvaćene ostavke predsjednice CK SKH Savke Dabčević-Kučar, sekretara
Izvršnog komiteta Pere Pirkera te da je na znanje primljena ostavka koju je
Miko Tripalo podnio Titu na funkcije člana Predsjedništva SKJ, člana Izvršnog
biroa i člana Predsjedništva SFRJ. Iako
je jugoslovenskoj javnosti prikazano kao da su Dabčević-Kučar, Pirker i Tripalo
podnijeli ostavke, oni su ustvari smijenjeni već 01.12.1971. godine na sjednici
Predsjedništva SKJ u Karađorđevu. Ova
sjednica se smatra početkom kraja Hrvatskog proljeća nakon čega je iz Saveza
komunista isključena 741 osoba, sa funkcija smijenjena 131 osoba a 280 osoba
podnijelo je ostavke na svoje funkcije – dužnosti.
Goldstein ističe kako Hrvatska u periodu
poslije decembra ‘71. zapada u političku apatiju uzrokovanu smjenjivanjem i
uklanjanjem iz javnog života vodećih ljudi Hrvatskog proljeća, hapšenjima,
pritvaranjima, te montiranim sudskim procesima priređenim studentskim vođama i
istaknutim članovima Matice Hrvatske.
Prema Joviću međutim Hrvatska se relativno brzo oporavila od šoka koji
je njena politika pretrpila 1. decembra. Članstvo u SKH počelo je rasti, ne
opadati, uprkos isključenju više od sedamsto njenih članova. Hrvatska je
nastavila insistirati na decentralizaciji a ustavni amandmani iz 1971. nisu
dirani već su čak prošireni i kodificirani u novim ustavima iz 1974. godine.
Hrvatska postaje zemlja sa najvećom investicijskom stopom u zemlji, razvijaju
se nekad slabo razvijeni krajevi, hrvatske firme dobijaju poslove čak i u
vojnoj industriji (što prije nije bio slučaj). Jović ističe da je paradoks
hrvatske politike, koji se danas nerado priznaje, da je upravo u razdoblju
nakon rušenja Hrvatskog proljeća, Hrvatska doživjela zlatno doba u pogledu svog
političkog statusa u Jugoslaviji. Jović međutim priznaje da je u intelektualnoj
sferi došlo do zastoja jer su se mnogi autori uplašili posljedica slobodne
kritike sistema.
Utjecaj Hrvatskog proljeća na djelovanje HRB-a
Uprkos idejama o decentralizaciji i
ostvarenju hrvatske državnosti koje se rađaju za vrijeme Hrvatskog proljeća,
rijetko je ko unutar Jugoslavije težio potpunom otcjepljenju Hrvatske od SFRJ.
U datim vanjskopolitičkim okolnostima te težnje nisu ni bile ostvarive.
Ideja o potpunoj nezavisnosti Hrvatske bila je
znatno snažnija među hrvatskim političkim emigrantima posebno među ekstremnom
političkom emigracijom. Mnogi emigranti
su budno pratili razvoj Hrvatskog proljeća i, u vrijeme kada je pokret bio na
svom vrhuncu, istinski vjerovali da je uspostavljanje nezavisne hrvatske
države, na čelu sa Dabčević-Kučar i Tripalom, jako blizu.
Inženjer iz Hrvatske Josip Barišić, koji je
bio u kontaktu sa Đurom Horvatom a dovodi se u vezu i sa „Operacijom Feniks“, govorio
je Horvatu kako su on i njegovi prijatelji aktivno pratili rad Dabčević-Kučar,
Tripala i zagrebačkih studenata, kako su razočarani njihovim neuspjehom, te da
su spremni da djeluju u cilju pripremanja revolucije na terenu gdje žive i
rade, u SFRJ.
Keškiću su hrvatski emigranti sa kojima je
razgovarao u toku 1971. godine govorili da će Tripalo i Dabčević-Kučar riješiti
hrvatsku patnju i kako će uskoro doći do „podjele banaka“. Pavlović Ludvig, kojeg HRB vrbuje kratko
prije početka „Operacije Feniks“, je prilikom saslušanja jugoslovenskim
istražnim organima izjavio kako je antijugoslovenska propaganda hrvatskih
emigranata postala naročito intenzivna nakon studentskih događaja i
smjenjivanja hrvatskog rukovodstva.
Vilim Cecelja je također vjerovao kako će
Hrvatsko proljeće dovesti do uspostavljanja nezavisne Hrvatske. U jednom od
razgovora sa Đurom Horvatom krajem 1971. godine Cecelja mu je rekao kako
članovi HRB-a moraju biti spremni za ulazak u Jugoslaviju kako bi zajedno sa
studentima učestvovali u oslobođenju Hrvatske. Prema Cecelji hrvatsko
komunističko vodstvo pokrenulo je i organizovalo sve mase kako bi se Hrvatska
odvojila od Jugoslavije, cjelokupan hrvatski narod stoji uz Tripala i
Dabčević-Kučar te su i izvjesna vojna lica spremna da se sa svojim jedinicama
bore za hrvatske interese uključujući i ruske vojne trupe. Cecelja je bio razočaran kada su nastojanja
Dabčević-Kučar i Tripala propala i jedan
od razloga zbog kojih je smatrao da HRB ne treba započinjati „Operaciju Feniks“
je bio taj što se u to vrijeme sudilo „proljećarima“ te je svaka njihova akcija
mogla stvoriti uvjerenje jugoslovenskih vlasti da bivši rukovodioci SR Hrvatske
sarađuju sa emigracijom.
U vrijeme kada je Hrvatsko proljeće bilo u
punom jeku, HRB je već uveliko planirao upad na teritorij Jugoslavije u cilju
rušenja režima i uspostavljanja nezavisne Hrvatske. Pripreme akcije se međutim
usporavaju, a zatim i potpuno obustavljaju naglim razvojem Hrvatskog proljeća
obzirom da čelnici HRB-a nisu željeli naštetiti ovom pokretu. HRB tada svoju
aktivnost usmjerava ka političkim kontaktima sa hrvatskim domoljubima koji
dolaze iz SFRJ u zapadnoevropske zemlje kao i na razgovore i dogovore sa vođama
drugih hrvatskih emigrantskih organizacija u Evropi. Prema Vukušiću HRB nije
vjerovao u uspjeh Hrvatskog proljeća jer su smatrali da bi Tito spriječio
odvajanje Hrvatske makar i oružanom akcijom i da su, u slučaju da pokret
propadne, bili spremni da nastave sa svojim planom.
(Nastavit će se)
(TBT, Istraživački tim)
