Piše: Selma Dabbagh, thebosniatimes.ba
Prošlog decembra, izraelska glumica i TV voditeljka Tzufit Grant opisala je Palestince u Gazi kao „odvratne, smrdljive gubitnike, koji hodaju u japankama. Ogavni ljudi“. Japanke i druga jeftina obuća nesumnjivo se nose u Gazi – moj prijatelj koji je tamo boravio sa timom britanskih doktora volontera, ispričao mi je da je jednom sreo muškarce u Rafahi u potrazi za hranom koji su „nosili papuče“; mnogi od njih su odlično govorili engleski; neki su do prošlog oktobra radili kao univerzitetski profesori – ali kao i kod prethodnih genocida, jezik kojim se služi Grant dio je dehumanizujućeg diskursa koji pomaže da se ubijanje u takvim razmjerama i na tako vidljiv način učini mogućim.
Osnovni uzroci političke ekonomije japanki u Gazi precizno su izračunati. Sara Roy pokazuje kako se ekonomija Gaze guši još od vremena britanskog mandata, u procesu pogoršanom prvo egipatskom, a zatim izraelskom okupacijom. Posljednji ekser u kovčeg bila je kopnena, morska i zračna blokada koju je Izrael uveo 2007. godine, stavljajući Gazu pod opsadu, kidajući njene ekonomske veze sa Izraelom i bliske odnose sa Zapadnom obalom, pretvarajući je u izoliranu enklavu u kojoj je nemoguće slobodno kretanje radne snage, materijala ili stručnosti. Roy tvrdi da je ovaj proces debilitacije bio namjeran. Čak i prije razaranja u posljednjih šest mjeseci, voda nije bila pitka, upravljanje kanalizacijom postajalo je sve manje moguće, a nabavka građevinskog materijala praktično je ukinuta.
Prije tekuće ofanzive, 70 odsto stanovništva Gaze činile su izbjeglice ili potomci izbjeglica. Otprilike polovina svih palestinskih izbjeglica su osobe bez državljanstva. Pre 16 godina, Atif Kubursi, ekonomista sa Univerziteta McMaster, procenio je da su ukupni palestinski gubici u imovini od Nakbe iz 1948. iznosili skoro 300 milijardi dolara u vrijednostima iz 2008.
Kako sam čula da Avi Shlaim ponavlja na brojnim panelima, pozivajući se na Saru Roy, razlog siromaštva Gaze nije u tome što su Palestinci lijenji. Prema izvještaju Unicefa, „čitavih 86 odsto palestinske djece – i impresivnih 94 procenta palestinskih mladih žena – završi elementarne nivoe obrazovanja do dvadesete godine“, mada od novembra nijedno dijete u Gazi ne može da ide u školu. (Početkom aprila, vidjeli smo kako se izraelski oficir ruga uništenju jedne od dvije stotine škola koje su pretrpele direktan udar u Gazi: „Sve je uništeno. Ove nedjelje nema škole u Al-Amalu, Kan Junisu… nema škole!“)
Među Palestincima u Gazi ne nedostaje ni inovacija. Potreba za obnovom nakon bombardiranja 2008/9. bila je ogromna, ali je snabdjevanje cjementom prekinuto, pa je jedan inženjer iz Gaze razvio alternativu i izgradio sopstvenu fabriku. „Ispitivali smo različite vrste tla u Gazi i pronašli odgovarajuću vrstu bogatu prirodnim materijalima pogodnim za povezivanje“, ispričao je za inženjerski časopis. „Snažna kohezija počinje odmah nakon primjene i nastavlja da se učvršćuje stotinama godina.“
Problemi sa sanitarnim i organskim otpadom, kao i nestašica struje i goriva za kuhanje poslije bombardiranja elektrane u Gazi 2009, doveli su do razvoja delimičnih rješenja zasnovanih na biogasu. Na Zapadnoj obali, gdje se razvijaju geotermalne tehnologije kako bi se smanjila cijena energije (među najvišima na Bliskom istoku i u severnoj Africi), inovacije se ometaju tako što Izrael ne dozvoljava ulazak ekspertize iz palestinske dijaspore.
Bilo je i inovacija u oblicima nenasilnog otpora. Dvanaest hiljada zmajeva je 2011. pušteno istog dana u Gazi, čime je postavljen svijetski rekord. Veliki marš povratka pokrenut je 2018, u kom su nenaoružani Palestinci krenuli pješice ka domovima svojih predaka, tražeći prekid blokade. Pokosila ih je snažna izraelska snajperska vatra sa graničnih ograda.
„Na osnovu korišćene municije i djelova tijela koji su gađani“, navodi Gasan Abu Sita, hirurg koji je liječio neke od ranjenih, „cilj je bio sakaćenje, da se proizvedu one vrste povreda koje bi preplavile zdravstveni sistem, a tela sposobnih mladića pretvorile u teret za njihove porodice.“ Uprkos desetinama hiljada povređenih i više od dve stotine mrtvih, najmanje deset hiljada ljudi nastavilo je svakog petka da maršira do granice skoro dvije godine.
Od prošlog oktobra, najmanje 33.000 ljudi je ubijeno u Gazi, uključujući više od 13.800 dece. Dječak koji je snimljen kako leži na grobu svojih roditelja, na koji se svakodnevno vraća, gladeći gomile pjeska koje prekrivaju njihove ostatke, jedan je od najmanje 17.000 palestinske djece bez pratnje odraslih u Pojasu Gaze.
Prema podacima servisa ReliefWeb kancelarije UN za koordinaciju humanitarnih pitanja, više od 1500 Palestinaca je ubijeno, povređeno ili se vodi kao nestalo u masakru u bolnici al-Šifa prošlog mjeseca: „Organizacija Euro-Med Monitor može da potvrdi iz svoje preliminarne istrage i svjedočenja, da su otkrivene stotine mrtvih tijela, od kojih su neka spaljena, a druga sa odsečenim udovima.“ Među mrtvima su možda i ljudi koji su na zidovima bolnice ispisali: „Tako mi Boga, majko, iscrpljen sam. Ali hvala Alahu u svakom slučaju, božjom voljom ćemo se izvući“; „O majko, čeznem da mi obrišeš suze sa obraza“; „Kad bi ova bol zadesila planinu, Bogami, srušila bi se.“
„Za ime čovječnosti“, preklinje generalni sekretar UN Antonio Guterres od početka napada, što SAD i UK izgleda tek sada čuju. Međutim, mnoge ubice uopće nisu čovječni, već mehanizmi vještačke inteligencije: prema istraživanju časopisa +972, programi sa nazivima kao što su „Lavanda“ i „Gdje je tata?“ korišteni su za izradu spiskova ubistava i otkrivanje meta. „IDF ih je bombardirao po kućama bez oklijevanja, kao prvu opciju“, rekao je novinarima jedan izraelski obaveštajac. „Mnogo je lakše bombardirati porodični dom. Sistem je napravljen da ih traži u takvim situacijama.“
„Ne želite da trošite skupe bombe na nevažne ljude“, rekao je drugi obavještajac. Možete uštedjeti bacanjem jeftinijih bombi koje uništavaju čitave zgrade i kao „kolateralnu štetu“ ubijaju porodice i komšije: „nevažne ljude“, „smrdljive gubitnike“ u japankama.
Bez obzira na to koliko je neka vojska sofisticirana, posao ubijanja ljudi je smrdljiv. Zadah tjela u raspadanju komentariralo je osoblje Svetske zdravstvene organizacije prilikom ulaska u al-Šifu, koju su opisali kao „praznu školjku sa ljudskim grobovima“. Dvojica američkih hirurga koji su stigli u Gazu 25. marta napisali su da ih je „momentalno zapahnula izlivena kanalizacija, kao i izrazit miris baruta u vazduhu“. Govoreći o liječenju djece bez preživelih članova porodice, oni pišu:
„Nismo imali srca da ovoj djeci kažemo kako su im porodice umrle: ljudi su gorjeli sve dok nisu počeli da liče na hrenovke, ili raskomadani do te mjere da se sahranjuju samo u masovnim grobnicama, ili su naprosto zatrpani pod ruševinama gdje polahko umiru od gušenja i sepse.“
Mladi novinar Hosam Shabat napisao je 7. aprila: „U ovo doba je trebalo da završim treću godinu fakulteta. Umjesto toga, upravo sam proživio šest mjeseci genocida. Koje sam vještine naučio za to vrijeme? Naučio sam da kuham i pečem na vatri i drvima, naučio sam praviti obroke samo od paradajz sosa i vode, naučio sam kako smrde raspadnuta tijela i kako maksimalno iskoristiti prostor da se zakopa mnogo leševa.“
Prošlog novembra, dpomenula sam prijateljicu koja je bila zarobljena u gradu Gazi sa svojim ćerkama. Uspjele su se izvući pješačeći deset sati do prelaza Rafaha, pored izgorjelih zgrada i leševa. Ona se prošlog mjeseca vratila u Gazu kao humanitarna radnica. (Prema podacima portala o sigurnosti humanitarnih radnika, Izrael je ubio preko dvije stotine humanitarnih radnika u Gazi u posljednjih šest mjeseci, više od ukupnog broja ubijenih širom svijeta u bilo kojoj godini otkako je počela registracija slučajeva 1997.) Ostavila je svoje ćerke sa njihovim ocem u susjednoj arapskoj zemlji, gdje se bore sa birokratijom da se upišu u školu.
(TBT, London Review of Books)
