KOLUMNA
2014. godine,
prilikom jednog od mojih brojnih boravaka u Sandžaku, saznala sam da opština
Sjenica, po teritoriji koju obuhvata, jedna od većih u Srbiji, nema bolnicu
Piše: Bojana
Selaković, thebosniatimes.ba
Pacijenti se na
dalje liječenje upućuju, ne u Novi Pazar, što bi bilo logično, već, u udaljenije
Užice, jer oba grada pripadaju istom upravnom okrugu. I to je tako godinama. I
zato su građani opštine Sjenica, i Bošnjaci i Srbi, prinuđeni da za bilo koju
ozbiljniju intervenciju putuju skoro 100 km, uz jednu do dvije autobuske linije
dnevno.
S obzirom da
većina građana ostatka Srbije ne priznaje čak ni termin Sandžak, jasno je da
nijedna vlast nije bolje postupala prema ljudima koji tu žive. Ignorisanje na
nivou termina dalje vodi u svaku drugu vrstu društvene isključenosti. Ono čega
nema, odvaja se zidovima, vidljivim i nevidljivim i ostaje samo privid
realnosti. Ali realnost je opaka, od nje se ne može pobjeći, jer ona svoje
dugove sasvim sigurno naplati sa kamatom, ali kada joj se najmanje nadaš. Znaju
to dobro sve vlasti u Srbiji od devedesetih pa do ove aktualne. Zato su sve,
godinama unazad samo podržavale taj privid, bez konkretnih rješenja za ono što
su stvarni problem, potpuno skrenuvši sa uma da takvim činjenjem i nečinjenjem
ugrožavaju i Srbe koji tu žive. A problemi običnog malog čovjeka koji živi u
Sandžaku su potpuno isti kao i oni koji muče obične male ljude u Babušnici, Bijeloj
Palanci, Alibunaru, Koceljevi – siromaštvo, korupcija, nezaposlenost,
udaljenost glavnih saobraćajnica. Teško je sada to objasniti bilo kom običnom
čovjeku koji nikad nije jeo ćevape kod Jonuza ili mantije u Sidru.
Taj običan čovjek
zna samo da tamo žive neki muslimani i
da oni, eto nešto hoće od nas, a mi im kao ne damo. Zna i da Bošnjaci imaju
svoje predstavnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlast nakon svakih izbora pa
vjerovatno računa da država tu sve drži pod kontrolom. U svjetlu najnovijih
dešavanja koja su Sandžak ponovo vratila u žižu javnosti sjeverno od Kraljeva,
Muamer Zukorlić je rekao da njega najviše muči selektivna pravda u ovom
slučaju, jer u Novom Pazaru postoji veliki broj drugih nelegalnih objekata, a
javnost i Zaštitnik građana se okomili baš na taj jedan. Dodao je i da postoje
drugi, mnogo veći problemi koji muče Sandžak. I ovo je nešto sa čim bih se
složila. Međutim, od pada Miloševića, problemima građana Sandžaka nije se
bavila ni država, a ni oni koji sebe nazivaju političkim vođama Bošnjaka.
Umjesto toga, građani su imali priliku da promatraju kontinuirani spektakl
miješanja karata u igrama prijestolja. Tri lidera, dvije vjerske zajednice,
jedna vlada, pa kako u kom miješanju koga zapadne. A iza scene, pojedinci su
objekte nelegalno gradili, upadali na tuđe posjede, zaobilazili sistem gdje god
su mogli. Država je izabrala put kojim se rjeđe ide – da bi dobila prešutnu
podršku za ignorisanje nacionalnog pitanja, odrekla se vladavine prava, jedinog
mehanizma zaštite običnih ljudi, Srba i Bošnjaka. Onih koji nisu pretjerano
zainteresirani za igre prijestola. Tačno je da nije Vučić izmislio ovakvog
Zukorlića. I tačno je da ni prethodni premijeri nisu činili ništa da se
zaustavi politika manipulacija nacionalnim temama. Ali kap je prelila čašu onog
trenutka, kada je divlji objekat počeo da niče u srcu grada, vidljiv običnim
malim ljudima svakodnevno. Kao simbol svega onoga što država Srbija nije učinila
za Bošnjake, a trebalo je, a pre svega kao simbol kapitulacije pravne države.
Izjave koje ovaj
slučaj stavljaju u kontekst potencijalnog nacionalnog sukoba predstavljaju
vrhunac licemjerja. Ne bi se ovdje desio sukob “pravoslavaca i muslimana”, već
pravnog sistema sa onima koji ga uzurpiraju i to na organiziran način. A štite
se tako što na ulici prijete mom kolegi Teu Taranišu, tako što šalju prijeteće
poruke aktivistkinjama udruženja samohranih majki koje javno govore o
problemima njihove djece u vjerskoj školi. I ko zna kako sve još. Pripadnost
takvih ljudi ne treba tražiti ni u jednoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi.
Postoje drugi termini za takve oblike udruživanja. A ko među takvima traži
zajednički interes, vjerovatno nije ništa bolji od njih. Zato su najnovija dešavanja, reakcije i
izjave, još jedna predstava u igrama koje sasvim izvjesno, neće donijeti ništa
dobro običnim malim ljudima, Srbima i Bošnjacima.
(TBT, Danas)
