KOLUMNA
Na prvi pogled je Vladimir Putin pametno odigrao podržavši
Donalda Trumpa. Ali budući predsjednik Amerike će razočarati Moskvu, ako ne
spoljnom, onda svakako ekonomskom politikom
Piše: Andrej Gurkov, thebosniatimes.ba
Moskovskom Dumom se prolomio aplauz kada je stigla vijest o pobjedi
Donalda Trumpa. Ruski poslanici su slavili trijumf republikanca skoro kao svoju
izbornu pobjedu. Kremlj je veoma rano, još prije godinu dana, izrazio simpatije
za, tada, žestokog autsajdera Trumpa. Sada se na kraju američkog izbornog
maratona politička elita u Rusiji osjeća potvrđenom: Putin se ponovo opkladio
na pobjedničkog konja.
Naklonost prema Trumpu počiva, s jedne strane, na odbijanju Hillary
Clinton. Kremlju nikako ne bi pogodovalo da je bivša državna sekretarka zasjela
u Bijelu kuću jer se od nje očekivao tvrd odnos prema Rusiji kada se radi o
Ukrajini, Siriji, ljudskim pravima. Sa druge strane su se u Moskvi obradovali
signalima koje je tokom kampanje slao Trump. Nekoliko puta je ponavljao želju
za zbližavanjem SAD i Rusije, jednom je čak nagovijestio, doduše nejasno, da bi
mogao da prihvati i aneksiju Krima.
Velika mogućnost skidanja sankcija Moskvi nakon Trumpove pobjede
To je bio prelomni trenutak. Nada Vladimira Putina bila je i
ostala da će mu Trump kao svojeglavi predsjednik oprostiti grijehe prema
međunarodnom pravu u slučaju okupacije ukrajinskog poluostrva, da će to dalje
voditi drugačijem odnosu međunarodne zajednice i ukidanju sankcija. Ta je nada
pojačana osjećajem da bi autoritarni macho-tip poput Trumpa mogao da bude dobar
ortak za biznis, možda i prijatelj – na posljetku su on i ruski predsjednik na
istoj talasnoj dužini i ljudski i prema svojim svjetonazorima. Donald Trump kao
nekakva moćnija verzija Berlusconija.
Hoće li ta računica upaliti? Niko ne zna kako će djelati
politički početnik u Ovalnom uredu, koliko će slušati savjetnike, koliko će se
obazirati na svoju Republikansku partiju, Kongres, Senat, evropske saveznike.
Ipak, konstrukt nastao u glavama moskovske elite – o partnerstvu dvojice
vladara koji ravnopravni sjedaju za sto i složno dijele svijet na zone uticaja
kao na Jalti 1945. – ima jednu odlučujuću slabu tačku.
Donald Trump je naime odabran uz zakletvu da će ponovo
uspostaviti američku veličinu. Ona se uvijek ogledala u spoju ekonomskih uspjeha
kod kuće i globalnom liderstvu spolja. Pitanje je da li će Trump svojim
biračima sa Srednjeg Zapada zaista moći da vrati radna mjesta iz Kine i drugih
dijelova svijeta. Takve strukturne promjene bi, u svakom slučaju, zahtijevale
mnogo vremena. Hoće li politički debitant Trump, navikao na pobjede, ali još
žedan uspjeha, moći da se strpi dok promjene ne daju rezultate?
Jer uvijek mu ostaje međunarodna pozornica gdje može
pokušati da spektakularnim potezima pokaže „veličinu Amerike” o kojoj
priča. A ko je posljednjih godina najglasnije osporavao globalnu vodeću ulogu
Sjedinjenih Država? Vladimir Putin. Koncept multipolarnog svijeta koji predano
zagovara u njegovom se čitanju svodi na podizanje značaja Rusije. To nije
kompatibilno sa Trumpovom predstavom Amerike kao najveće svjetske nacije.
To, naravno, ne vodi dvije najveće nuklearne sile nužno u
težak konflikt kojeg se mnogi pribojavaju. Ali impulsivni Trump sa svojim
američkim šovinizmom bi ubrzo mogao da padne u iskušenje da tom istom Vladimiru
Putinu lupi packu, ukoliko se ovaj ispriječi Americi. Recimo po pitanju borbe
protiv islamista u Siriji. Onda će za tren oka biti odsanjan ruski vlažni san o
„osovini moćnih” čiji su točkovi Moskva i Washington.
Možda Donald Trump ostane vjeran svojim izolacionističkim
obećanjima i na polju spoljne politike naredi povlačenje. Ali čak i tada njegov
ekonomski program ne obećava ništa dobro po Moskvu. Naprotiv, on prijeti
ekonomskoj osnovi ruske egzistencije – izvozu energenata. Budući američki predsjednik
naime ne briga mnogo za zaštitu klime i želi da ponovo pojača ulaganja u
fosilne izvore energije.
Trump bi, razgradnjom ekoloških ciljeva ili čak direktnom
državnom podrškom, mogao da podstakne vađenje nafte iz uljnih škriljaca kako bi
stvarao radna mjesta i ojačao nezavisnost od uvoza. To bi još više oborilo cijenu
sirove nafte koja je već sada tako niska da Rusiji nanosi enormne muke.
Pojačavanje frakinga uz paralelno povećanje upotrebe uglja za dobijanje
električne energije omogućilo bi Americi da u Evropu izveze mnogo više tečnog
gasa, a to bi moglo da istopi profite ruskog kapitalca Gasproma.
Ukratko: aplauz u moskovskoj Dumi djeluje preuranjeno. Sa
velikom vjerovatnoćom će se na kraju ispostaviti da je izborna pobjeda Donalda
Trumpa, baš kao i zauzimanje Krima, sjajna taktička pobjeda i grozomorni
strateški poraz Putinove Rusije.
(TBT, D.W.)
