Piše: Tom Stevenson, thebosniatimes.ba
U prva tri mjeseca izraelskog napada na Gazu ubijeno je 25.000 Palestinaca i ranjeno oko 60.000, a 70 odsto su žene i djeca. Raseljeno je oko 80 odsto stanovništva Gaze. Stopa poginulih je viša nego u većini ratova vođenih u ovom stoljeću, ponekad više od 2.000 mrtvih nedjeljno. Bilo je zračnih napada na ambulante, pekare, škole UN koje služe kao skloništa. Izraelske snage su ubile više od 150 osoba koje su radile za Ujedinjene nacije. Međunarodne dobrotvorne organizacije mogu samo da sabiraju svakodnevne amputacije udova. Dok se izraelski zvaničnici drže besmislenog poricanja da postoji ikakva humanitarna kriza, veliki dio urbane Gaze pretvoren je u džombasti vulkanski predio sačinjen od crno-sivih brežuljaka.
Poslije napada Hamasa od 7. oktobra želja za osvetom raširila se Izraelom. Ali izraelska vojska je očigledno znala mnogo manje o onom što se događalo u Gazi nego što je vjerovala da zna. Ako je Izrael bio slijep za brižljivo pripreman napad takvih razmjera, kako će sada voditi suvislu vojnu operaciju? Eliminiranje Hamasa ili uništavanje njegove organizacije bilo bi krajnje teško, možda i nemoguće, čak i da je Izrael imao dobru obaveštajnu službu u Pojasu Gaze. Kad se suočio s činjenicom da je nema, Izrael je odlučio da sravni Gazu sa zemljom. Izraelski zvaničnici i ambasadori i sami su uporedili zračnu kampanju s bombardiranjem Drezdena. Stopa ubijanja, koliko god da je velika, dalje se uvećava sistematskim uništavanjem civilne infrastrukture. Rat je zahtjevao mobilizaciju najmanje 360.000 rezervista: četiri odsto izraelskog stanovništva. Čini se da su prirodu operacija u samom početku prihvatili svi, od političke i vojne hijerarhije do pojedinačnih vojnih jedinica: Gaza će biti uništena i na njenim ruševinama bit će pobodena izraelska zastava. Vojnici su stalno postavljali video snimke u kojima su dokumentirali isterivanje Palestinaca iz njihovih kuća i svoje likovanje zbog toga. Kao što je rečeno na Kanalu 13, izraelske snage će slaviti „Hanuku na Palestinskom trgu“ u Gradu Gazi.
Rat je počeo nedjeljama strateškog bombardiranja kvadratnog metra za kvadratnim metrom. Vjerovalo se da u nekim stambenim zgradama ima stanova koji pripadaju članovima Hamasa i one su gađane bez ikakvog obaziranja na to koliko će drugih ljudi biti ubijeno. U nekim slučajevima stotine civila su poginule zato što je Izrael pokušavao pogoditi jednog pripadnika Hamasa. Ali kao što kaže izraelski istraživački novinar Yuval Abraham, koji ima dobre izvore u visokim vojnim i obavještajnim krugovima, veliki dio zračne kampanje bio je uperen na Gazu u cjelini, a ne na Hamas, kao što Izrael i dalje tvrdi. Po njegovim izvorima, većina zračnih napada bila je izričito usmjerena na civilne mete i cilj je uglavnom bio „uništavanje palestinskog civilnog društva“. Američki politikolog Robert Pape je to opisao kao „jednu od najintenzivnijih kampanja kažnjavanja civila u historiji“.
Strateško bombardiranje izaziva – vojnim sredstvima – masivno uništavanje grada slično onom koje su prošlogodišnji zemljotresi izazvali u Turskoj i Siriji: izuvijane ili pokidane cjevi i žice, gomile slomljenih šipova i šuta, kuće prepolovljene napola, s temeljima izbačenim na površinu poput korjenja iščupanih stabala. Ima se utisak da količina ruševina nadmašuje ukupnu masu prvobitnih zgrada. Ko bi to ikad mogao da raščisti i gdje bi sve odložio? Kako bi kopači mogli da razdvoje šut od kostiju? Na kopnu je izraelska strategija bila opkoljavanje ostataka Grada Gaze. Vojska je ušla u sjeverni dio Gaze između Bet Hanuna i mora i presjekla odstupnicu sjeverno od Vadi Gaze prije nego što je povezala položaje duž obale. Poslije primirja od nedjelju dana krajem novembra, počele su kopnene operacije dalje na jugu. U decembru su izraelske snage krenule na Kan Junis, pa je većina stanovništva pobjegla u Rafu i na uski pojas zemlje duž granice s Egiptom. Malobrojnima je bilo dopušteno da pređu granicu, te je stanovništvo Gaze ostalo u klopci kakvu su rijetko doživljavali čak i ljudi u ratnim zonama.
Borbe među ruševinama su teže nego na neoštećenim ulicama. Izraelska vojska koristi kineske kvadrokopter dronove, kao što je DJI Mavic 3, da bi ušla u bombardirane zgrade prije nego što ih raščisti. Vojnici izbjegavaju improvizirane eksplozivne naprave (IED) i pucaju iz pušaka kroz rupe u zgradama koje služe kao parapeti. Borbeni inžinjerijski korpus sprovodi kontrolirana rušenja cijelih kvartova. Za vreme napada na Kan Junis, Izraelske odbrambene snage (IDF) rasporedile su cijelu zračno-desantnu jedinicu u gradu i okolini, uz tri oklopne divizije koje su još dejstvovale u Gradu Gazi. Hamasove brigade Al Kasam, Palestinski islamski džihad, brigade mučenika Al Aksa i druge naoružane palestinske grupe organizirali su odbranu. Prije nego što je Hamas preuzeo upravu u Pojasu Gaze 2006. godine, njegove brigade Al Kasam počele su proizvoditi domaću kopiju sovjetskog ručnog protivoklopnog raketnog bacača (RPG2) i nazvali je Jasin (po šeiku Ahmedu Yassinu, jednom od osnivača Hamasa). Izraelski vojni analitičari smatrali su da će to oružje biti efikasno protiv njihovih teških tenkova i oklopnih vozila. Tenk Merkava ima aktivan zaštitni sistem (nazvan Trofej) koji je dizajniran da ga zaštiti od protivtenkovskog oružja. Tokom napada na Gazu 2014. i 2021. godine Trofej se dobro pokazao. Ali ima izvjesnih dokaza da su ovog puta borci Al Kasama uspjeli pješice da priđu tenkovima i postave municiju iza aktivnog zaštitnog sistema da bi ih onemogućili prije nego što ispale svoje rakete. I gazanske milicije koriste puške domaće proizvodnje, napravljene pomoću strugova i drugih elementarnih mašinskih alatki. Od 23. januara Izrael je izgubio 217 vojnika u Gazi; neke od njih su ubile palestinske milicije, a drugi su stradali (kao 21 rezervista 22. januara) kada su eksplozivi koje su postavljali prerano eksplodirali.
Palestinske muškarce i dječake (od 12 do 70 godina) skidaju, stavljaju im lisice i povez i onda ih kamionima odvoze na ispitivanje. Nekima se na mišici ispisuje broj. Stotine muškaraca uhapšenih u Gazi odvezene su u pustinjski zatvor Keciot, u blizini granice sa Egiptom. Ostali su vjerovatno odvedeni u obližnje vojne baze. Nekim muškarcima koji su zarobljeni u Bet Lahiji skinuta je odjeća i onda su prevezeni u ograđene logore gdje su danima bili vezani, prebijani i mučeni. Drugi su nestali. IDF je kasnije rekao da su od 85 do 95 odsto tih zatvorenika bili civili. Izraelske snage su više puta napadale škole Ujedinjenih nacija i hapsile sve muškarce koji su se u njima zatekli. Kancelarija visokog komesara za ljudska prava Ujedinjenih nacija dokumentovala je jedan incident od 19. decembra, kad je izraelska vojska najpre opkolila zgradu u Remalu, u predgrađu Gaze: „IDF je navodno razdvojio muškarce od žena i djece, zatim ubio najmanje 11 muškaraca, uglavnom u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama, pred članovima njihovih porodica.“
Od samog početka, operacija Gvozdeni mačevi je totalni napad na zarobljeno, pretežno civilno stanovništvo. Izraelska taktika nema mnogo zajedničkog sa standardnom protivpobunjeničkom doktrinom ili pravilima borbe protiv pobunjenika. Rat u Gazi je u suštini osvetnički čin kolektivnog kažnjavanja. Kao kad je riječ o bilo kojoj kazni, postaviti pitanje da li ona „radi“ promašuje poentu pošto je kazna često sama sebi cilj. Ali vođenje rata ima i orgijastički karakter. Izraelske političke vođe proslavljaju ubijanja; prave se fantastični planovi o preseljenju Palestinaca na Sinaj, u Evropu ili Kongo; javne ličnosti potpisuju se na bombe koje će biti bačene na ono što je ostalo od Gaze; pojedini vojnici snimaju razdraganost u svojim redovima – u svemu tome se spajaju zloba i veselje.
Mogli bismo poželjeti da uporedimo tekući rat s izraelskim operacijama protiv Gaze 2008–2009, 2014. i 2021. Ali mnogo je poučnije uporediti daleko širu operaciju Gvozdeni mačevi s operacijom Tufan al Aksa – napadom koji je Hamas izveo 7. oktobra na više mjesta. Nekoliko minuta poslije probijanja ograde (to nije granica) koja odvaja Gazu, militanti su naišli na izraelsku verziju brazilskog trance festivala u blizini kibuca Reim. Festival se gotovo istog trena pretvorio u masakr, stotine posjetilaca su ubijene, a drugi su zarobljeni kao taoci. U kibucima su borci ciljali u lokalne snage za brz odgovor (u Nir Jicaku su ubili oko pet naoružanih muškaraca), kao i na izraelske civile i radnike na farmi, koji su došli iz jugoistočne Azije. Tufan al Aksa obično se opisuje kao napad Hamasa; gotovo izvjesno su ga planirali i naredili Yahya Sinwar, vođa Hamasa u Gazi, i Muhammad Deif, komandant brigada Al Kasam. Tim snagama su se pridružile neregularne gazanske grupe, što znači da su u pratnji organiziranih udarnih timova Al Kasama, koji znaju šta je vojna disciplina i upozoravajuće nasilje, bili neobučeni borci koji nisu znali za disciplinu. Ukratko, ubijeno je oko 800 izraelskih civila, među njima 36 dece, i 370 vojnika i članova obezbjeđenja (vrlo mali broj je stradao u pokušaju izraelske vojske da preuzme kontrolu nad tim područjem). Dvjesta pedeset osoba su odvedene kao taoci. Približno polovina ukupno stradalih civila ubijena je na festivalu.
Razmjere Hamasovog napada i broj ubijenih ljudi u jednom danu su šokantni. Od tog dana Izrael je ubio bar dvadeset puta toliko ljudi i preko dvjesta puta više djece. Pored toga, sistematski je napadao zdravstvene objekte u Gazi, mada je, po međunarodnom pravu, osnov za takve akcije vrlo ograničen. Sredinom oktobra svjetski mediji su nakratko raspravljali o tome da li je Izrael odgovoran za bombardiranje dvorišta bolnice Al Ahli. To, međutim, nije bila prva napadnuta bolnica. Izraelske snage bombardirale su, opkolile ili zauzele gotovo sve bolnice u sjevernoj Gazi – Indonežansku bolnicu, Al Avdu, Al Rantisi, Al Šifu, Al Kuds, Al Ahli, Bolnicu tursko-palestinskog prijateljstva, Al Vafu. Mnoge već krajem novembra više nisu mogle da obavljaju svoju funkciju. Direktor Al Šife, Muhammad Abu Salmiya, uhapšen je 23. novembra i još nije pušten (pretpostavljalo se da se u toj bolnici nalazi „komandni i kontrolni centar Hamasa“). Bolnicu Al Ahli zauzela je i zatvorila izraelska vojska 18. decembra. Sredinom decembra izraelske snage su opkolile i bombardirale bolnicu Kamal Advan u Bet Lahiji mada su znale da je puna pacijenata. Ušle su u zgradu i uhapsile više od hiljadu Palestinaca, među njima i bolničko osoblje, i oko sedamdeset osoba odvele u nepoznatom pravcu. Svjetska zdravstvena organizacija zabilježila je 240 napada na medicinske objekte. U početku su izraelske snage blokirale svaku pomoć i sprječavale je da uđe u Gazu, a istovremeno su prekinule snabdjevanje gorivom, vodom, električnom energijom i hranom. Po procjeni Ujedinjenih nacija, četvrtina ukupnog stanovništva Gaze pogođena je katastrofalnom glađu – što je 80 odsto ljudi u cijelom svijetu koji u ovom trenutku pripadaju toj kategoriji. Gaza ima najveći ikad zabilježeni procenat ljudi koji se suočavaju s neizvesnošću hrane. Lako je prekinuti pomorsku blokadu i omogućiti prilaz za pomoć. Stotine kamiona natovarenih pomoći i hranom čekaju u Egiptu, ali im se ne dozvoljava da uđu. Tokom prva dva mjeseca svog rata Izrael je tražio da se mala količina pomoći koja je smjela da bude poslata iz Egipta najpre preveze duž puta Taba–Rafa da bi izraelski službenici izvršili inspekciju u Nicani i da se tek onda vrati u Rafu i odatle uđe u Gazu. Sada inspekcija može da se obavi na prelazu Kerem Šalom, ali kamioni se još pregledaju ručno u skladu s hirovima izraelskog vojnog osoblja (u jednoj prilici odbijena su nosila za bolesnike). Prije nego što im se dopusti da uđu u Gazu, kamioni moraju potpuno da se istovare radi inspekcije i onda ponovo utovare, što izaziva znatna kašnjenja. Izrael je u svakom trenutku mogao dopustiti da pomoć uđe u Gazu s njegove teritorije, ali je odlučio da to ne učini. Izraelska organizacija za ljudska prava B’Tselem zaključila je da masovna glad u Gazi „nije uzgredna posljedica rata već direktna posljedica zvanične izraelske politike… i da puštanje hrane u Pojas Gaze nije dobronamjeran čin, već pozitivna obaveza po međunarodnom humanitarnom pravu. Odbijanje da se ta obaveza izvrši je ratni zločin“.
Jedno od izraelskih opravdanja za razmjere razaranja jeste mreža tunela koju je izgradila Gaza. Izrael i njegov branioci u Sjedinjenim Državama i Evropi smatraju da je građenje tunela samo po sebi zločin i sugeriraju da je Hamas koristio tunele za „preusmjeravanje“ novca i dobara namjenjenih građanima. Ređe se spominje da su tuneli, od kojih su neki postojali pre Hamasa, iskopani i prošireni kao odbrambena mjera poslije ponavljanih napada Izraela na Gazu i kao pokušaj da se zaobiđe blokada (neki tuneli su išli u Egipat, ali je većina njih uništena). Svaka uprava u Gazi koja ne bi preduzela takve mjere bila bi nemarna. Čini se da su tuneli vrlo uspješno ometali i usporavali izraelske kopnene operacije. Ipak, i u Izraelu, i u Sjedinjenim Državama, i u Evropi tuneli su shvaćeni kao potvrda ideje o stanovnicima Gaze kao o nekontroliranoj gamadi: bićima koja žive pod zemljom, djeci mraka.
Izraelska vlada je izjavila da su njeni ciljevi da se eliminira Hamas i oslobode taoci. Ali za vrlo mali broj važnijih pripadnika Hamasa potvrđeno je da su likvidirani ili uhvaćeni u Gazi, a u operacijama izraelske vojske oslobođen je samo jedan talac, koji nije bio civil. Ubijeno je više desetina hiljada Palestinaca, ali dva najistaknutija lidera Hamasa u Gazi, Sinwar i Deif, nisu među njima. Najznačajniji pripadnik Hamasa koji je likvidiran od početka rata je Saleh al-Arouri, koji je ubijen u Libanu 2. januara. Izraelska vojska još pročešljava sjevernu Gazu, ali brigade Al Kasam i dalje operiraju u Gradu Gazi i Kan Junisu. IDF je ubio na hiljade palestinskih boraca, ali su zbog rata vjerovatno regrutirani novi. Vojne operacije Izraela nisu postigle nijedan od javno proklamovanih ciljeva; ima se utisak da je stvarni cilj kolektivno kažnjavanje i sveopće razaranje.
Izraelski čelnici, izgleda, potkrepljuju takav zaključak. Ministar nasljeđa Amihai Eliyahu rekao je da je razaranje sjeverne Gaze „zadovoljstvo za oči“. Benjamin Netanyahu je više puta govorio o navođenju Palestinaca da odu. Ministar finansija Bezalel Smotrich zamišlja budućnost s „100.000 ili 200.000 Arapa u Gazi, a ne s dva miliona“. Izraelski ministar odbrane Yoav Gallant rekao je da se Izrael „bori protiv ljudskih životinja i postupa u skladu s tim“. Neke od tih izjava su sakupljene u južnoafričkom podnesku Međunarodnom sudu pravde, predatom 29. decembra, u kom se kaže da izraelske akcije prelaze iz masakra u genocid. Prvog dana saslušanja, Tembeka Ngcukaitobi je rekao da „dokazi o postojanju genocidne namjere nisu samo zastrašujući već i očigledni i nepobitni“. Sud je 26. januara izdao privremenu naredbu da Izrael mora „preduzeti sve mjere“ da spriječi genocidne činove u Gazi. Takođe je rečeno da je Sud „primio na znanje“ izjave Gallanta i drugih. Postoji iskušenje da se za brutalnost rata okrivi izraelska desnica. Ali poslije 7. oktobra političke podjele su izbledjele jer je osnovna premisa bila ista: da je okupacija nebitna i da je postojanje Palestinaca neprijatnost. Shikma Bressler, jedan od najvažnijih opozicionara, rekao je prošlog avgusta da su palestinske zastave nepoželjne na protestnim marševima opozicije jer treba pokazati „da to ovdje nije najvažnija stvar“.
Domaća podrška Netanjahuovoj vladi je slaba. Upućuju joj se kritike zato što nije uspjela vratiti taoce. Ali – osim među disidentima na margini – postoji snažan konsenzus u prilog ratnih napora. Gaza je pružila odlično pokriće za udruženu policijsko-doseljeničku agresiju na Zapadnoj obali, a izraelski čelnici su iskoristili trenutak da nagovjeste mogućnost da će napasti Liban. Izraelski historičar Benny Morris sugerisao je 1. novembra da „nikad neće nastupiti povoljniji trenutak“ za izraelski napad na Iran. „Moguće je da bi se takav napad, posebno ako bi bio uspješan, čak svidio Washingtonu“, napisao je Morris u listu Haaretz.
Reakcija Irana i Hezbolaha u Libanu na napad na Gazu zapravo je bila uzdržana. Hezbolah je lansirao rakete na sjeverni Izrael, a izraelske snage su ispalile beli fosfor i bombe na pogranične gradove, što je izazvalo evakuaciju više desetina hiljada ljudi na obje strane granice. Viši zapovjednik Hezbolaha Wissam al-Tawil ubijen je 8. januara u izraelskom zračnom napadu. Ali, sve u svemu, reakcija Hezbolaha je bila umjerena. Hassan Nasrallah nije javno govorio o Gazi sve do 3. novembra, a i tada vrlo malo. I Iran je bio relativno uzdržan; njegov odgovor se uglavnom sveo na simbolične napade na male američke vojne baze u Iraku i Siriji. Pokušaj Huta da izvedu blokadu u Crvenom moru je dosljedniji. U onom što sami opisuju kao jedan vid piratske humanitarne intervencije, uspješno su skrenuli značajan udeo sa jednog od najvažnijih trgovinskih puteva u svijetu. Američki i britanski napadi na Jemen zasad ih nisu uspjeli zaustaviti.
***
Izraelske akcije ne mogu se posmatrati nezavisno od Sjedinjenih Država, pošto američka zaštita oblikuje sredinu u kojoj Izrael izvodi svoje operacije. Iza raspoređivanja američkih nosača aviona u regionu (zajedno s nekoliko britanskih ratnih brodova) stoji namjera da se susjednim zemljama pokaže da Izrael nije sam i da se tako ublaži opasnost od regionalnog suprotstavljanja. I sam ovaj rat je transnacionalni poduhvat. Prije nego što su bačene na Gazu, bombe proizvedene u Teksasu i opremljene sistemom za navođenje proizvedenim u Misuriju poslate su brodovima u Evropu, a odatle avionima, vjerovatno preko britanskih baza na Kipru, u Izrael. Američka i evropska spoljna politika su zajednički omogućile Izraelu da radi upravo ovo što sad radi. Sjedinjene Države su brzo obezbjedile dodatnih 14,5 milijardi dolara kao hitnu pomoć Izraelu za ratne napore. Vojna pomoć sastoji se od 2000 Helfajer projektila i 57.000 granata kalibra 155 mm. Kad je IDF-u počelo da ponestaje tenkovskih granata od 120 mm, State Department je odobrio slanje još 14.000. Bijela kuća je 20. oktobra zatražila ukidanje svih ograničenja za pristup municiji koju je postavila u Izraelu.
Nedjelju dana poslije početka izraelskog napada, Antony Blinken je otputovao u Tel Aviv na devetočasovne razgovore u podzemnom kontrolnom bunkeru ispod sedišta IDF-a, zvanom „rupa“. Pošto ih razaranje nije odvratilo, američki zvaničnici nastavili su da posjećuju Izrael da bi potvrdili ono što je sekretar odbrane Lloyd Austin nazvao „nepokolebljivom“ američkom podrškom. Izrael je u početku tvrdio da šalje dronove iznad Gaze zbog „oslobađanja talaca“. Ali zahtjev američkih novinara Kena Klippensteina i Matthewa Pettija za slobodan prustup informacijama otkrio je da su američke zračne snage rasporedile obavještajne oficire u Tel Avivu da bi obezbjedile podršku ciljanju u zračnoj kampanji. Naravno, razmjere pokolja u Gazi mogle bi otežati situaciju američkim vođama. Poslušne službe za štampu Bijele kuće i State Departmenta – odgovorne, inače, za Bidenov portret u magazinu Time, iz kog je isijavalo radioaktivno ulizištvo – kljukaju nas pričom da su Sjedinjene Države viteški „pregovarale“ s Izraelom da bi ga ubjedile da pokaže „uzdržanost“. Ali nema razloga da se ta karakterizacija ozbiljno shvati. Tačniju ocjenu je dao Colin Kahl, bivši zamjenik sekretara odbrane: „Biden je odmah stao uz izraelsku odbranu i podržavao je Izrael uprkos domaćim i međunarodnim kritikama.“
Sjedinjene Države su bezmalo isključile mogućnost da UN izvrši pritisak jer i dalje važi politika „jedinstvenog odnosa“ ocrtana u memorandumu Bijele kuće iz maja 1961: „Izrael mora da zna da, ako bude napadnut, može da računa na akciju Sjedinjenih Država u Ujedinjenim nacijama i izvan njih.“ Poznato je da Biden ne voli Netanjahua, ali na vrhuncu ubijanja u Gazi razgovarao je s njim svaki drugi dan. Izraelski novinar Barack Ravid otkrio je da su Biden i Netanjahu vodili nezgodan telefonski razgovor krajem decembra i da su se otad samo jednom čuli. Blinken je 16. januara, dok podrška Sjedinjenih Država nije bila u pitanju, priznao da je „suviše Palestinaca, nedužnih Palestinaca, već ubijeno“. Retorički pomak, međutim, ne znači da se mnogo šta promjenilo. Blinken i američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan vjerovatno su rekli Izraelu da smanji stopu ubijanja kako bi olakšao položaj svojih pristalica u Sjedinjenim Državama i Evropi. Blinkenova izjava podudarila se s prelaskom IDF-a na ono što je jedan izraelski zvaničnik sigurnosti nazvao „mobilna kampanja manjeg intenziteta“.
Velika Britanija je podržala napad na Gazu ne samo skromnim pošiljkama oružja i municije već, kao članica obavještajnog saveza „Pet očiju“, i presretanjem elektronskih signala. RAF je nadlijetao Gazu obavještajnim, osmatračkim i izviđačkim avionima. Organizacija Human Rights Watch je 8. decembra pozvala Veliku Britaniju da prestane snabdjevati Izrael oružjem da ne bi „bila saučesnik u teškim nedjelima“. Ali britanski politički establišment pokazao je da čvrsto podržava Izrael. David Cameron, novi ministar spoljnih poslova, rekao je da Izrael ne vrši ratne zločine u Gazi jer je ta zemlja „demokratija“ i „njene oružane snage su posvećene poštovanju vladavine prava“. Načelnik britanskog generalštaba odbrane Tony Radakin je 14. decembra branio izraelsku vojsku rekavši da „borbe u tako gusto naseljenim urbanim područjima neizbježno prouzrokuju ogromnu štetu za civile“. Ministri ponavljaju fraze iz prošlih ratova u Gazi, koje su u sadašnjem kontekstu besmislene. U svom obraćanju Odboru za spoljne poslove 9. januara Cameron je rekao da su pozivi na primirje nerealistični pošto goruće pitanje glasi: „Kako eliminirati Hamasov kapacitet da lansira još raketa?“ Kao da su rakete ičija glavna briga.
Mogli bismo se zapitati kakva bi bila reakcija da su isti oni argumenti koji se smatraju dovoljno dobrim da opravdaju napad na Gazu iskorišteni u obrnutom smjeru. Pretpostavimo da nacionalne novine zaključuju ovako: pošto je izraelska vlada naredila užasne strahote (kao što izvjesno jeste), izraelske zvaničnike treba po svaku cijenu ubiti, a ako Tel Aviv mora biti uništen da bi se to postiglo, utoliko gore. Ako se barovi u Rehaviji moraju pretvoriti u ruševine, utoliko gore – uz to, zar ne vidite da im je vrlo blizu predsjednička palata u ulici HaNasi. Da li je izraelska država „preusmjeravala sredstva“ da bi izgradila podzemne bunkere za svoje državno rukovodstvo? Da li je tepih bombardiranje opravdano time što su vlada i političke stranke koje je čine „integrirane u izraelsko društvo“? Besmislenim argumentima poput ovih ukazuje se poštovanje kad su u službi ubijanja Palestinaca.
Proporcija uništenih zgrada u Gazi sad se bliži onoj u Gernici, Hamburgu ili Hirošimi, gradovima koji su sinonimi za najgora ratna pustošenja. Proklamirani cilj Izraela – „uništavanje Hamasa“ – nema veze s taktikom koju on primjenjuje na stanovništvo, a ona se svodi na ubijanje ili tjeranje prema Egiptu. Čini se da Izrael više ne želi upravljati Gazom kao zatvorskim logorom odsječenim od svijeta. Ali njegovi planovi su nejasni. Pregovori s Hamasom odvijali su se preko Egipta i Katara. Neki izvještaji kažu da je Izrael ponudio dvomjesečnu „pauzu“ u zamjenu za oslobađanje svih preostalih talaca; Hamas je uzvratio da će dalje oslobađanje talaca nastupiti tek kad Izrael pristane da zaustavi napad i povuče se. Yoav Gallant je rekao da Gaza treba da se vrati pod „palestinsku upravu“ uz garanciju Sjedinjenih Država. Ali 30. decembra Netanyahu je nagovjestio da izraelske snage treba da preuzmu kontrolu i nad koridorom Filadelfi, granicom između Gaze i Egipta. Izrael i dalje odbija svaki politički plan i radije nastavlja da traga za „sigurnošću“ u gomili kostiju. I Netanjahu i njegov šef generalštaba Herzi Halevi kažu da će se rat nastaviti još mnogo mjeseci. Ko u Gazi ima toliko vremena?
(TBT, London Review of Books)
