Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Poslije Jomkipurskog rata Izrael je ponizno pognuo glavu i razmislio. Država je bila u traumi, okrenula se sebi i žalila. Arogancija i bahatost koji su se rodili posle Šestodnevnog rata nestali su, a s njima i militaristički kult ličnosti i obožavanje vojske. Četiri godine kasnije Izrael je potpisao najvažniji mirovni sporazum u svojoj historiji.
Već se vidi da je ovog puta sve drugačije: arogancija, bahatost i obožavanje vojne sile vratili su se na velika vrata. U suštini, nisu ni bili nestali poslije 7. oktobra 2023. U prvim danima su vladali šok i bespomoćnost, užasnutost, pa čak i skrušenost, ali se arogancija vrlo brzo vratila. Kao da Izrael nije iznenadila i napala bosonoga vojska pod opsadom, kao da se izraelska vojska nije razotkrila u svom neuspjehu a njena vojna veličina pokazala kao krhka. Izrael je potonuo u bol i strijepnju kao i u Jomkipurskom ratu, ali bez znaka da ima promjene u načinu razmišljanja.
Tvrdnja da će život od mača dovesti Izrael do uništenja vidi se kao jeres. Zbog štete koju je nanio, rat od 7. oktobra 2023. je mnogo gori od rata koji se dogodio 6. oktobra 1973. Poslije prvog rata je stigla ispravka, sada nema ni nagovještaja da će se to desiti.
Možda je mogla da se očekuje drugačija reakcija. U Haaretzu od 8. oktobra sam objavio tekst koji sam napisao 7. oktobra 2023, oko podneva, prije nego što se otkrio sav užas tog dana:
„Iza svega stoji izraelska arogancija. Ideja da je nama sve dozvoljeno, da nikada nećemo morati platiti cijenu ili biti kažnjeni… Hapsit ćemo, ubijat ćemo, mučit ćemo, lišavat ćemo prava, branit ćemo useljenike dok vrše pogrome, ići ćemo na Josefov grob, na Atnielov grob, na Ješuin oltar, i naravno na Har HaBajit… pucat ćemo u nevine, vadit ćemo oči i razbijati glave… Izrael je u subotu zatekao prizor kakav nikada ranije nije vidio: palestinska vojna vozila patroliraju njegovim gradovima, a biciklisti iz Gaze ulaze kroz njegove kapije. Ove slike bi morale prekinuti aroganciju.“
Sada, četiri meseca kasnije, Izrael se ponaša kao poslije 5. juna 1967, kada je bio opijen vojnom pobjedom.
Na djelu je opet arogancija. U studijima se generali hvale, udarit ćemo tamo, okupirat ćemo ovo, rasporedit ćemo vojne snage od Bejruta do Teherana, uključujući koridor Filadelfija i Jemen, dok na Zapadnoj obali divljaju vojnici i naseljenici. Medijski diskurs se kreće između vojnog grča do odurne trgovine nacionalnim osjećanjima. Beskorisni rat se predstavlja u samo jednom svjetlu: svjetlu lažnih postignuća. Nema večeri bez hvalospeva slavnoj vojsci: pogledajte 162. diviziju i 104. borbenu grupu! Kao da se ne radi o istoj vojsci od 7. oktobra, kao da je vojska dovela Izrael na neko bolje mjesto.
Na stranu to što nema drugačijih glasova, različitih mišljenja, sumnje, subverzije. Samo laskanje i hvalospjevi vojsci, ratu, narodu Izraela, pobedi Izraela, svima nama. Od izdaje misije i profesionalizma većine izraelskih medija kroz negiranje, skrivanje i angažiranje u propagandi do sramnog odsustva izveštavanja o tome što se događa u Pojasu Gaze, o njenom rušenju, njenim ubijenima, ranjenima, invalidima, gladnima, raseljenima. Tome se pridružuje i arogancija koja se vratila da vlada narativom i životom.
U zgradi Međunarodnog kongresnog centra u Jerusalemu gradimo jevrejska naselja u Gazi; u Jeninu se maskiramo u medicinski tim grubo kršeći međunarodno pravo, dok masa aplaudira; u Gazi uništavamo sve kao da sutra ne postoji; u glavnim svjetskim gradovima vodimo kampanju za prestanak doniranja organizaciji UNRWA;1 a u Hagu pokušavamo prevariti Međunarodni sud pravde. Nema skrušenosti, skromnosti, drugačijeg razmišljanja, preračunavanja, slušanja šta se govori u svijetu, a sve to je veoma važno.
Ovo ne bi bilo tako strašno da ne znamo da to vodi ka slijedećoj katastrofi. Da svjesno i dalje lažemo sebe, pa i dalje vjerujemo da ćemo zauvijek oružjem uspješno sve rješavati i da smo uvijek mi najpravedniji i najjači, jači od svih, jači od cijelog svijeta.
(TBT, Haaretz)
