Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ni nakon što je najviši sud UN-a presudio da Izrael mora spriječiti genocid, ništa se nije promjenilo u Gazi. Izraelci i dalje kidišu i nemilice ubijaju nezaštićene Palestince. I tako već četiri mjeseca svijet nemoćno posmatra jedan od najmonstruoznijih pokolja u morednoj povijesti čovječanstva.
POKOLJ BI BIO I BEZ HAMASOVOG NAPADA
Tako da se čini da će i onaj dio svijeta koji je iz najhumanijih pobuda stao na stranu nezaštićenih Palestinaca posustati u svojoj podršci shvatajući da je sve uzalud i da Palestincima nema spasa. U ovoj palestinskoj golgoti svijet nije užasnut svirepošću zločina od strane Izrale, niti je iznenađen podrškom zapadnih supersila, posebno Amerike i Engleske, koliko je zgrožen nijemim posmatranjem vladara takozvanih islamskih zemalja, posebno Arapa. Arapi su navikli na svirepa granatiranja od strane vojne alijanse Amerike i Engelske u Iraku, Siriji i Libiji, gdje ih je u protekle dvije decenije pobijeno nekoliko miliona. Kao da je to bio preludij za granatiranje Gaze. Doduše, tad su Amerikaci i Englezi izgovor za ubjanje imali u borbi protiv islamskog terorizma, iako danas sve uvjerljivije zvuče teorije zavjere o izrežiranim globalnim igrama. A za ubijanje Palestinaca im i nije potreban čak ni izgovor, mada ga formalno imaju u napadu Hamasa od 7. oktobra. Sad je više nego jasno da bi cionisti sve ovo učinili i bez tog napada Hamasa i da su imali svoj tajni plan napada na Gazu sa svojim izrežiranim izgovorom.Tako da ih je Hamas samo preduhitrio i uhvatio na spavanju.
Zapadni moćnici su toliko osioni u ubijanju muslimana jer su svjesni da im se niko od islamskih vladara neće oduprijeti niti stati u zažtitu svoje braće, ako i na njih na gledaju kao uboga ljudska bića.
Tako je jedna od najstarijih i najbrojnih nacija na svijetu dopustila da bude tako ponižena da bespomoćno gleda dok joj pred očima ubijaju male sinove i kćeri, očeve i majke, djedove i nane. A Gaza nestaje u pepelu ruševina kao što su nestali Bagdad i Damask, kao kolijevke arapske civilizacije.
Zamislite jordansku kraljicu Nur, koja je Palestinka, i njenog muža, kralja Abdullaha III., koji se prsa da vodi porijeklo od Božijeg poslanika Muahmmeda, a.s.v.s., kakvo imaju srce ako su do sada izgovorili samo par javnih poziva da prestane ubijanje. Iako Jordan graniči sa Palestinom, ni prstom nije mrdnuo da pokušaju spriječiti pokolj i spasiti nejač. Pa i to faraonski krvnik Fatah Al Sisi se prsa da vodi porijeklo od Poslanika, a dugi niz godina drži zatvorene prelaze između Gaze i Egipta po sporazumu sa cionističkim režimom.
Pošto je zapadno-cionistička alijansa vojno superiornija u odnosu na sve arapske države, te je stoga svijet mogao razumjeti da im se arapske države nisu mogle vojno suprostaviti, malo ko može razumjeti njihov stav bojkota tužbe Južnoafričke Republike pred sudom UN-a koji je, eto, presudio da Izrael mora spriječiti genocid. A da paradoks bude veći umjesto da bojkotiraju Izrael, na način kako su to radile mnoge zemlje svijeta bojkotirajući baš tu Južnoafričku Republiku zbog aparthejda, one ignoriraju i bojkotiraju jedinu konktrektnu akciju međunarodne zajednice da zaustavi izraelske pokolje u Gazi.
Čak šta više, malo je arapskih zemalja prekinulo diplomatske odnose sa Izraelom, ili taj famozni Abrahamov sporazum, po kojem se Izrael niti sa jednom arapskom državom nije obavezao da bar popravi svoj odnos prema Palestincima na okupiranim teritorijama.
Čak neki zapadni veleumni analitičari tvrde da je Hamasov motiv napada na Izrael bio u najavljenom potpisivanju Abrahamovog sporazuma između Saudijske Arabije i Izraela. Tu laž im je, kao i još mnogo krupnijih laži, podvalio Joe Biden. Ali i sve da jeste tako, u tom nesuđenom sporazumu nije bilo slova o Palestini.
VAKUF HALIFE OMERA
Baš bi arapski monarsi imali uporište da se vežu za Palestinu iz više razloga. Jedan je da je prvi utemeljitelj njihovih dinastija Muawija krunisan za halifu baš u Jerusalemu (661. godine). On je uveo dinastički princip vlasti u islamsku povijest, ostavivši prijestolje svome sinu Jezidu. Iako je u islamu samo Bog monarh, i kao takav je nezamjenjiv na svom tronu, ovaj princip vlasti preživio je do danas kod većine arapskih država.
Potom, Palestinu je osvojio Omer El Hatab, drugi halifa. On je sa svojom vojskom osvojio Jerusalem bez kapi krvi. Njemu je ključeve grada predao bizantisjki prvak. Razne se anegdote i predaje provlače kroz povijest o ovom veličanstvenom događaju. Međutim, tipično za muslimansko poimanje i ezepovsko bajkovito interpretiranje islamske povijesti, zaobilaze se činjenice da je halifa Omer uvakufio Palestinu, kao posjed cijelog ummeta- sljedbe Poslanika.
Na stranu što ovaj akt halife Omera govori o genijalnosti njegovih političkih vizija, jer to potvrđuje da je bio svjestan važnosti geopolitičke tačke na kojoj se nalazi Palestina,ovdje je danas riječ o moralnoj odgovornosti prema Palestini svih muslimana svijeta.
Dramatičnost ovog čina i leži u tragičnom rušenju hilafeta, odnosno institucije šejhul-islama, koja je okončana rušenjem Osmanskog carstva prije jednog stoljeća.
Naime, posljednji šejhul-islam Mustafa ef. Sabri,umro je u bijedi i siromaštvu u Egiptu nakon što je svrgnut i protjeran iz Turske. Iako je najveći živući jevrejski povjesničar Yuval Harari prošle godine ustvrdio da je Osmanska imeprija bila raj za (ljudska) prava manjina, u odnosu na njihovo trenutno stanje u Evropskoj uniji, glavni grijeh rušenja ovog carstva od strane zapadnih kolonijalista je bio nedozvoljvanja prava Jevrejima na kupovinu zemlje u Palestini od strane sultana, odnosno šejhul-islama. To je bio cionistički koncept naseljavanja Palestine Jevrejima, pa potom uspostave jevrejske države Izraela.
(TBT)
