Piše: Khaled Elgindy, thebosniatimes.ba
Nakon deset sedmica vođenja brutalnog rata u Gazi, izraelski lideri nastavljaju insistirati da će njihova vojna kampanja nastaviti sve dok Hamas ne bude eliminiran. Oni tek treba da artikuliraju šta bi to značilo u praksi ili koga ili šta očekuju da popuni prazninu u upravljanju takav ishod bi ostavio. S obzirom na odsustvo jasnog kraja igre, nije nedostajalo spekulacija o tome šta će se dogoditi nakon što bombe prestanu padati. Raspravljani scenariji “dan poslije” kreću se od fantastičnih predstava o povjereništvu nad Gazom pod upravom Arapa do potpuno uznemirujućih poziva, uglavnom Izraelaca, za transfer većine ili cjelokupnog stanovništva Gaze u Egipat. Bidenova administracija postavila je vlastite parametre “dan poslije”, koji, između ostalog, isključuju prisilno raseljavanje Palestinaca iz Gaze ili ponovnu okupaciju teritorije od strane Izraela. Osim toga, administracija je rekla da želi vidjeti povratak “revitaliziranih” Palestinskih vlasti (PA) – palestinskog tijela koje nominalno kontrolira dijelove Zapadne obale – u Gazu i, za razliku od posljednje tri godine, sada kaže da je ozbiljan u vezi političkog procesa koji kulminira rješenjem o dvije države, sa suverenom palestinskom državom uz Izrael.
Međutim, vizija administracije koja daje nadu vjerovatno će se susresti s nekim teškim realnostima. Kao prvo, niko ne zna kada i kako će se ovaj rat završiti, i koliko će Gaze i koliko stanovnika Gaze ostati kada borbe prestanu. Štaviše, izraelski premijer Benjamin Netanyahu je rekao da Izrael neće dozvoliti PA da se vrati u Gazu, obećavajući da će zadržati izraelske snage u Gazi na neodređeno vreme, uključujući izlaganje planova za stalnu „tampon zonu“ unutar Gaze koja bi dodatno suzila zemljište dostupno za Palestinci. On je uvjeravao svoje partnere u svojoj vladajućoj koaliciji da je on jedini lider koji može spriječiti stvaranje suverene palestinske države.
Događaji na terenu se već kreću u opasnim smjerovima. Samu veličinu smrti i razaranja u Gazi teško je shvatiti. Prema ministarstvu zdravlja Gaze, u izraelskom napadu do sada je ubijeno najmanje 18.800 ljudi, uglavnom civila (uključujući 8.200 djece). Operacija je iskorijenila više od 80 posto od 2,3 miliona stanovnika Gaze i učinila veći dio sjeverne Gaze nenastanjivim. Oštra ograničenja Izraela u isporuci hrane, vode i goriva stanovništvu Gaze dovela su do raširenih izbijanja bolesti i gladi i onoga što su Ujedinjeni narodi opisali kao “epsku humanitarnu katastrofu” i čak su izazvala upozorenja zvaničnika UN-a i drugih posmatrača mogućnost genocida. Štaviše, oružje masovne gladi i bolesti, u kombinaciji sa skoro potpunim kolapsom zdravstvenog sistema u Gazi i neprestanim bombardiranjem stanovništva prenatrpanog u prostorima koji se stalno smanjuju, iz dana u dan čini vjerovatnijim da će neki ili svi ranjivi u Gazi stanovnici će biti prisiljeni preko granice u Egipat. Takav ishod je u skladu s Netanyahuovom željom da vidi “prorjeđivanje” stanovništva Gaze.
Pored realnosti na terenu koju je nametnuo Izrael, budućnost Gaze će zavisiti i od razvoja unutar palestinske politike. Američki državni sekretar Antony Blinken rekao je da Palestinci moraju biti “u centru” razgovora o budućnosti Gaze. Ali da bi se to dogodilo, Palestinci će morati oživjeti ne samo institucije upravljanja i sigurnosti, već i, što je fundamentalnije, politike: nedostatak efektivnog političkog vodstva zbog propadanja palestinskih političkih institucija, posebno Palestinske uprave i Palestinskog oslobođenja Organizacija (PLO), krovna organizacija koja navodno predstavlja različite frakcije uključene u palestinski nacionalni pokret.
Kao što je sada jasno, podjela i stagnacija koji muče palestinske političke institucije u posljednjih 16 godina bili su pogubni ne samo za Palestince, već i za Izraelce i regiju. Zaista, kao što su mnogi analitičari (uključujući i mene) dugo upozoravali, iscrpljujući rascjep između Hamasa i Fataha – dvije najveće palestinske političke frakcije, koje su ratovale oko Gaze 2007. – postao je stalni izvor nasilja i nestabilnosti. Iako je veliki dio ove palestinske političke disfunkcije nametnut sam, Izrael je aktivno radio na promoviranju slabosti i podjela među Palestincima kako bi održao svoju neograničenu vlast nad okupiranim teritorijama. Ovaj pristup zavadi pa vladaj Palestincima bio je oličen Netanyahuovom ciničnom nadom da će podupiranje Hamasa u Gazi spriječiti konačno rješenje s dvije države. Događaji od 7. oktobra dokrajčili su tu politiku.
Stoga bi svaka rasprava o „danu poslije“ trebala biti zasnovana na poticanju pojave unitarnog i kohezivnog palestinskog političkog vodstva. Palestinski lideri će morati da ostave po strani svoje frakcijske obveze, a Izrael i Sjedinjene Države morat će se odreći potpuno nerealne ideje da Hamas može biti trajno isključen iz palestinske politike. Neće biti lahko uvjeriti Palestince ili Izrael i njegove saveznike u SAD da to učine. Ali ako ne uspiju da se prilagode, malo je vjerovatno da će se poboljšati humanitarni i sigurnosni uvjeti u Gazi, a diplomatsko rješenje će ostati daleko od dosega.
JOŠ JEDNA KATAKLIZMA
Događaji koji se odvijaju u Gazi od 7. oktobra su historijske prirode, uporedo s drugim kataklizmičnim trenucima u palestinskoj historiji, kao što je nakba 1948. ili „nesreća“, tokom koje je oko 800.000 Palestinaca, oko dvije trećine arapskog stanovništva Britanske Mandatne Palestine stanovništvo, protjerano iz svojih domova ili pobjeglo i zabranjen mu je povratak, i šestodnevni rat 1967., kada je Izrael zauzeo preostale dijelove istorijske Palestine, Zapadnu obalu i pojas Gaze, a još 300.000 Palestinaca je protjerano iz svojih domova ili pobegao. Poput 1948. i 1967., trenutni rat u Gazi će vjerovatno promijeniti putanju palestinske politike na načine koje je nemoguće predvidjeti.
Napad na Gazu koji je u toku već je najsmrtonosniji pojedinačni događaj i najveće prisilno raseljavanje Palestinaca u historiji. Baš kao što će Izraelci dugi niz godina osjećati užasni napad Hamasa od 7. oktobra, gole razmere ljudskog i fizičkog uništenja koje je Izrael nanio Gazi ostavit će neizbrisiv trag u palestinskoj nacionalnoj svijesti za generacije koje dolaze. Poput nakbe, kolektivna trauma Gaze danas se doživljava daleko izvan njenih granica među Palestincima na Zapadnoj obali, istočnom Jerusalemu, Izraelu i dijaspori, pa čak i šire širom arapskog svijeta, i ona će oblikovati političku svijest sljedeća generacija palestinskih lidera.
U međuvremenu, teška, ali neizbježna realnost je da se izraelski cilj eliminacije Hamasa kao političke i vojne sile ne može postići i da je, iskreno, recept za beskrajnu smrt i uništenje. Što se prije izraelski i američki zvaničnici pomire s ovom činjenicom, svima će biti bolje. Dvomjesečno žestoko bombardiranje i uništavanje velikih dijelova civilne infrastrukture u Gazi nisu uspjeli ukloniti Hamas s vlasti ili značajno degradirati njegove vojne sposobnosti, uključujući njegovu sposobnost lansiranja raketa, i nisu učinili malo da poremete njegove sisteme komandovanja i kontrole. Sporazum talaca za zatvorenike, iako je kratko trajao, pokazao je kontinuiranu relevantnost Hamasa; Izrael nema izbora nego da se obračuna sa grupom. Nedavna studija magazina +972 sugerira da Izrael možda namjerno nanosi masovne civilne žrtve i patnje u nadi da će navesti građane Gaze da se okrenu protiv Hamasa, ali malo je dokaza da se takav zaokret dešava. Zaista, vjerojatnije je da su izraelsko bombardiranje i invazija Gaze postigle suprotan efekat, tjerajući mnoge Palestince prema Hamasu, kao što su pokazale nedavne ankete Palestinskog centra za istraživanje politike i istraživanja.
Hamas je sastavni dio palestinske politike s dubokim korijenima u društvu i značajnim sljedbenicima kako unutar tako i izvan okupiranih teritorija. Koliko god neke njegove akcije ili ideje bile odvratne, Hamas će vjerovatno ostati dio palestinskog političkog pejzaža u doglednoj budućnosti. Štaviše, sve dok u Gazi traju uvjeti okupacije, blokade i drugih oblika izraelskog strukturalnog nasilja, nastavit će se neki oblik nasilnog otpora Hamasa ili druge slične grupe.
POVRATAK U GAZU?
Zbog Hamasove izdržljivosti i drugih razloga, nerealno je očekivati da suparnici grupe u PA mogu jednostavno uletjeti u Gazu i preuzeti kontrolu nad teritorijom. Uprkos preferencijama Sjedinjenih Država i drugih zapadnih sila, malo je vjerovatno da će se PA vratiti u Gazu u skorije vrijeme — barem ne onako kako je trenutno konstituirana. Kao prvo, Netanyahuova vladajuća koalicija izričito je odbacila tu mogućnost. Ali čak i ako bi se izraelski lideri mogli uvjeriti da se predomisle, PA vidi mogućnost povratka kontrole nad razorenom teritorijom kao otrovni kalež. Nijedan palestinski lider ne želi biti viđen kako preuzima Gazu na kupolama izraelskih tenkova, posebno neko tako intenzivno slab i nepopularan kao što je predsjednik PA Mahmoud Abbas. On je rekao da se PA neće vratiti u Gazu ako se ne uspostavi jasan put do palestinske državnosti.
To je i dalje vrlo nevjerovatno s obzirom na izraelsku krajnje desničarsku vladu, čiji dijelovi podržavaju potpunu aneksiju palestinskih teritorija, i iskustvo Bidenove administracije na Bliskom istoku, uključujući njenu nevoljkost da izvrši pritisak na Izrael. Štoviše, PA jedva može kontrolirati ograničena područja pod svojom jurisdikcijom i nalazi se u stanju usporenog kolapsa, a Abbas nema želju naslijediti monumentalne humanitarne i sigurnosne probleme koji su rezultat izraelskog uništenja Gaze. Osjećaj je najvjerovatnije obostran, jer Palestinci u Gazi vjerojatno neće biti oduševljeni prihvaćanjem Abasove korumpirane i besprijekorne birokratije. Na kraju, s obzirom na Abasovu intenzivnu nepopularnost i Hamasovo neumoljivo prisustvo na terenu, svaki povratak PA bi i dalje zahtijevao Hamasov pristanak.
U svjetlu opadajućeg legitimiteta sadašnjeg palestinskog vodstva, mnogi kako unutar tako i izvan Palestine vide nove izbore, koji nisu održani od 2006. godine, kao neophodnu komponentu poslijeratnog poretka i konačne rekonstrukcije Gaze. Ali šanse za održavanje glasanja su izuzetno male. Izraelski napad na Gazu izazvao je ogromnu dislokaciju, razaranje i patnju, uslovi koji će vjerovatno potrajati neko vrijeme. Ovi uvjeti jednostavno ne bi dozvolili održavanje izbora. Zatim postoji višegodišnje i neizbježno pitanje da li će Hamasu biti dozvoljeno da učestvuje. Gotovo je nemoguće zamisliti bilo koju okolnost pod kojom bi Izrael ili Sjedinjene Države dozvolile čak i reformiranom Hamasu da se natječe na budućim izborima. Pa ipak, izborni proces koji je izričito isključio Hamas oduzeo bi mu legitimitet i čak bi mogao dovesti do novog građanskog rata. Ukratko, izuzetno je teško vidjeti put naprijed za palestinsku politiku s Hamasom, ali jednako tako, nema napetka bez njega.
OŽIVLJAVANJE PLO
Postoje načini da se prevaziđe ta osnovna zagonetka, ali oni bi zahtijevali trezveno razmišljanje i poniznost svih strana. Prije svega, izraelski i američki zvaničnici će se morati pomiriti s činjenicom da će Hamas, u ovom ili onom obliku, ostati sila u palestinskoj politici. Osim toga, moraju napustiti ideju da mogu reinženjering palestinske politike kako bi odgovarala izraelskim (ili američkim) političkim potrebama, umišljenost koja je pomogla nagrizati domaći legitimitet palestinskih lidera od početka procesa u Oslu 1993. Ništa manje ključni, palestinski lideri iz cijelog političkog spektra moraju ostaviti po strani svoje lokalne razlike kako bi se pozabavili istinski egzistencijalnim izazovima s kojima se sada suočavaju.
Mnogi Palestinci već prepoznaju šta se mora učiniti da se oživi njihova politika: odvajanje PA od Palestinske oslobodilačke organizacije. Dok bi PLO trebao biti službena adresa palestinskog nacionalnog pokreta koji svuda predstavlja Palestince, PA je prvobitno uspostavljen sporazumima iz Osla kao privremeno upravljačko tijelo koje nadgleda poslove Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali i Gazi. U tom procesu, PLO je uništen, a njeni institucionalni i ljudski resursi su efektivno spojeni u PA u očekivanju eventualne palestinske države. To stanje nikada nije ostvareno; štoviše, kako je PA postala de facto lokus palestinske politike, PLO je bio po strani da atrofira. Cilj bi, dakle, trebao biti preokrenuti ovaj proces smanjenjem PA i unapređenjem PLO-a uz jasnije razgraničenje linija između njih. Ovo razgraničenje se može postići stvaranjem tehnokratske vlade s kojom se slažu sve frakcije, uključujući Hamas, ali ne uključuje članove nijedne od njih. Takva vlada bi trebala biti tranzicijska do stvaranja stvarne palestinske države ili barem dok uvjeti ne dozvole održavanje izbora. Budući da ova vlada ne bi uključivala Hamas, mogla bi dobiti međunarodnu donatorsku pomoć i funkcionirati kao pružalac usluga, a ne kao političko tijelo.
Za razliku od većine drugih političkih sistema, gdje funkcije upravljanja i političkog vodstva uglavnom imaju isti ljudi, realnost izraelske okupacije i aranžmani proizašli iz sporazuma iz Osla nisu nužno isti kao oni koji vladaju Palestincima. vodi ih. U toj razlici leži prilika. U isto vrijeme dok tehnokratska palestinska administracija stabilizira i obnavlja Gazu, PLO se mora razvijati tako da može pružiti kredibilno palestinsko političko vodstvo i uživati legitimitet i podršku palestinskog naroda. Mora se proširiti na Hamas i druge frakcije koje su trenutno izvan okrilja PLO-a, kao i predstavnike palestinskog civilnog društva kako unutar okupiranih teritorija tako i u dijaspori. Ova osnovna formula je zacrtana u uzastopnim palestinskim sporazumima o pomirenju od 2011. godine, ali zahvaljujući i Abasovoj nevoljkosti da podijeli vlast, kao i nesposobnosti SAD-a i Izraela da prihvate političku ulogu Hamasa, nikada nije provedena.
Ideja o normalizaciji Hamasovog prisustva unutar PLO-a bez sumnje će izazvati bijes u Izraelu, američkom Kongresu i drugdje. Ovo je razumljivo, ali nije razumno. Upravo je Hamasovo isključenje iz palestinske politike omogućilo grupi da služi kao slobodan strijelac, što je omogućilo godine nasilja i nestabilnosti koje su kulminirale 7. oktobra. S druge strane, uključivanje Hamasa u upravljačka tijela PLO-a kao što su Izvršni komitet i njen dugo neaktivni parlament, Palestinsko nacionalno vijeće, pomogao bi da se grupa ublaži i ograniči njena sposobnost da samostalno djeluje. Odluke o ratu i miru, uključujući raspolaganje Hamasovim oružjem, ne bi bile u rukama nijedne strane, već bi bile stvar kolektivnog palestinskog donošenja odluka i konsenzusa. Iako će to otežati postizanje diplomatskog rješenja između Izraela i PLO-a, mnogo je vjerojatnije da će takav sporazum ostati. U svakom slučaju, pitanje ko može, a ko ne može sudjelovati u palestinskoj politici ne bi trebalo biti podvrgnuto izraelskom vetu, kao što Palestincima ne bi trebalo biti dozvoljeno da biraju koje stranke mogu nastupiti na izborima za Kneset. Zaista, efikasno palestinsko vodstvo mora biti u stanju djelovati u skladu s palestinskim nacionalnim potrebama i prioritetima neovisno o Izraelu i Sjedinjenim Državama, čiji je prisilni utjecaj u protekle tri decenije pomogao da se nagriza legitimitet palestinskih lidera u očima njihovog naroda.
Kao što Palestinci predobro znaju iz svoje bolne historije, upravo u onim trenucima kada nemaju kredibilno političko vodstvo često im se dešavaju loše stvari. Ovo je zasigurno jedan od tih trenutaka—kako sadašnje izraelsko rukovodstvo bez sumnje razumije. Ali iako savitljivo i neučinkovito palestinsko vodstvo može služiti kratkoročnim interesima Izraela, ono je u velikoj mjeri destabiliziralo regiju i štetno po izglede za diplomatsko rješenje. Izazovi koji predstoje Palestincima zahtijevaju snažno vodstvo kakvo Abas nije ponudio i ne može pružiti. Iako je malo vjerovatno da će Abas sam prihvatiti takve reforme, ključne arapske države koje imaju udjela u regionalnoj stabilnosti i ispunjenju palestinskih političkih aspiracija, kao što su Egipat, Jordan i Saudijska Arabija, mogu pomoći da ga dovede do trenutka kada može se pojaviti kredibilno vodstvo.
Nemoguće je zamisliti proces obnove ili stabilizacije Gaze bez kredibilnog, legitimnog i ujedinjenog palestinskog vodstva, što zauzvrat zahtijeva oživljavanje palestinske institucionalne politike i, preciznije, PLO. Da bi se to dogodilo, Sjedinjene Države i posebno Izrael morat će napustiti opasne ideje da mogu kontrolirati ili projektirati palestinsku politiku kako bi odgovarala svojim političkim ili ideološkim potrebama ili da mogu sklopiti mir s jednom grupom Palestinaca dok istovremeno vode rat protiv drugi. Teško je ozbiljno shvatiti američku retoričku podršku nezavisnoj palestinskoj državi ako Sjedinjene Države nisu voljne čak ni dopustiti Palestincima da kontroliraju vlastitu unutrašnju politiku. Normalizacija Hamasa u kontekstu oživljene palestinske politike bit će gorka pilula za progutanje, ali alternative—kao što je nastavak insistiranja na uništenju Hamasa, pokušaj da se nelegitimna i neučinkovita PS povuče u Gazu, ili forsiranje izbora u nestabilnim i kriznim uvjetima— ojađeno okruženje—vjerovatno će se vratiti kao bumerang.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)
