Piše: Sinan Çankaya, thebosniatimes.ba
“Evropa je neodbranjiva”, rekao je martinikanski pjesnik Aime Cesaire. Također je napisao: “Civilizacija koja svoje principe koristi za prevare i obomane je civilizacija koja umire.”
Danas je još jedna evropska zemlja moralno bankrotirala, pošto je Stranka slobode (PVV), koju predvodi holandski populista Geert Wilders, pobjedila na posljednjim općim izborima. Njegova antiislamska stranka poznata je po svojim obećanjima da će zabraniti dvojno državljanstvo, mahramu i Kur'an, a istovremeno želi odbiti sve nove zahtjeve za azil.
PVV je na prošlomjesečnim izborima osvojio 37 mjesta u Domu od 150 mjesta, što je ubjedljiva pobjeda.
Možda ne nudi mnogo uvjeravanja, ali figura Wildersa je slična zombiju i krpelju dok evropski kontinent propada. Evropa se jedva može održati kroz svoju politiku smrti u Sredozemnom moru i Palestini, da navedemo samo nekoliko primjera.
Pruža li olakšanje to što se lik Wildersa pojavljuje u različitim oblicima na drugim mjestima, poput mađarskog Viktora Orbana ili talijanske Giorgie Meloni? Vjerovatno ne.
Ne možemo se, međutim, fiksirati na figuru Wildersa kao zgodne i previše pojednostavljene personifikacije zla. Doduše, on proteže „prihvatljiv“ diskurs, usmjeravajući nas ka još većem govoru mržnje i antidemokratskim propozicijama. Ali prenaglašavanje takvih figura izvodi varljiv trik: politika Holandije je odavno pala u ponor, vukući nas za sobom. Decenijama desni centar i liberali potkopavaju vladavinu zakona, nagrizajući institucije za koje tvrde da ih podržavaju.
Širom Evrope, neliberalni liberali su usvojili antiimigracionu retoriku, navodno da obuzdaju krajnju desnicu, ali u stvarnosti normalizuju mržnju i potkopavaju ljudska prava. Duboko u sebi, neliberalni liberali znaju za koje živote smatraju da su vrijedni očuvanja, a koji se mogu uništavati jer su bezvrijedni.
Duboko ukorijenjen rasizam
Mnogi su saučesnici, uključujući holandske parlamentarne novinare koji se smiju o Wildersovim ludorijama, nazivajući ga od milja “Geert Milder” jer je naizgled odbacio neke od svojih ekstremističkih ideja.
Slično, posljednjih sedmica, novinari i kolumnisti su demonstrante koji pozivaju na ljudska prava i hitan prekid vatre u Gazi predstavili kao ljude koji podržavaju Hamas, koji je klasificiran kao teroristička organizacija u Velikoj Britaniji i drugim zemljama. Holandski intelektualci su šutjeli o etničkom čišćenju Izraela, sa više od 18.000 ubijenih Palestinaca do sada, a spotičući se o slogan “od rijeke do mora”.
Uspjeh Wildersa se s pravom može shvatiti kao protestno glasanje: građani se osjećaju zapostavlejnima, bore se sa nesigurnošću i proganjaju ih ekonomske turbulencije. Ovo su opravdane političke zabrinutosti. Ali malo analiza u Holandiji je priznalo duboko ukorijenjeni rasizam koji se sada mobilizira.
Upravo suprotno; umjesto toga, vidjeli smo zapanjujući slom motivacije glasača PVV-a. Njeni birači su opisani kao naklonjeni ekonomskim principima stranke, koji su preuveličani kao „lijevo orijentirani“, ali protiv njenih rasnih osnova. Ovo besmisleno razdvajanje služi samo za normalizaciju rasizma i islamofobije – a opet se ponavlja ad nauseum.
Wilders mobilizira ‘narod’ po etničkim i rasnim linijama, ne miješajući se u klasnu dinamiku. Historija pokazuje da to neće dovesti do ničega dobrog
U svojoj knjizi Povratak u Reims, francuski sociolog Didier Eribon je otvoreniji. Tokom godina, njegovi roditelji, dio francuske radničke klase, prebacili su svoju podršku sa Komunističke partije na krajnje desničarski Nacionalni front. Kako se može objasniti ovaj veći pomak, vidljiv drugdje u Evropi?
Eribon piše da rasne kategorije nisu dobile politički značaj kada su njegovi roditelji glasali za ljevicu. Podjele nas-njih bile su po klasnoj liniji, između radnika i šefova, eksploatiranih i eksploatatora. Ali ova solidarnost – ako je ikada postojala – je erodirala, zamijenjena “mi” (bijelci domoroci) naspram “njih” (migranti, muslimani, stranci i tražioci azila).
U Holandiji se ovo političko objašnjenje uglavnom ignorira. Još jednom svjedočimo negiranju rasizma, iako je na posljednjim izborima pobijedila stranka krajnje desnice ukorijenjena u rasizmu. To izluđuje.
Strukturalno nasilje
Kao da sve ovo nije bilo dovoljno mučno, liberalna molba je i dalje „da saslušamo glasače PVV-a i shvatimo ih ozbiljno”. Stvarno, opet? Dublji problem prije je u tome što se previše obraća pažnja na političke glasove krajnje desnice. To je ono zbog čega su njihove ideje mržnje uopće postale mainstream.
Wilders mobilizira “narod” po etničkim i rasnim linijama, ne miješajući se u klasnu dinamiku. Hstorija nam je pokazala da to neće dovesti ni do čega dobrog.
Zadesila su nas teška vremena, prijatelji moji; Evropa umire.
Gore sam napomenuo da neliberalni liberali znaju koji životi mogu biti uništeni. Zbog toga je dehumanizacija Palestinaca zamršeno isprepletena s tretmanom muslimana, izbjeglica i obojenih ljudi širom Evrope. To je takođe razlog zašto ono što se dešava „tamo” utiče na nas „ovde”. Mnogi Evropljani ostaju ravnodušni prema patnji Palestinaca, kao što zatvaraju oči pred dehumanizacijom “ovdje”.
Što se tiče toga zašto “narod” ne razumije našu zabrinutost zbog onoga što se dešava u Palestini, da li je moguće da značajan dio evropske populacije ima drugačije kolektivno pamćenje? Da li su odgajani sa različitim pričama, posmatrajući historiju iz drugačije perspektive?
Prepoznajemo li se u tome kako se Evropa odnosi prema palestinskom pitanju ne zato što u Evropi postoji etničko čišćenje migranata, već zato što smo podložni istim dvostrukim standardima, rasizmu, dehumanizaciji, pogrešnim analogijama i apsurdnim racionalizacijama koje opravdavaju nepravdu? Uprkos našim pokušajima da pripadamo, još uvijek se ne doživljavamo kao jednaki.
Ovo otkriće mi daje nadu. Maske su pale, otkrivajući sve laži, smetnje i političke mahinacije. Strukturalno nasilje i rasizam već su bili evidentni u holandskom skandalu o dječjim dodacima i utapanju migranata u Sredozemnom moru. Danas se Tvrđava Evrope trese.
“Ali oni nas mrze”, uzvraća dobar prijatelj – ne dijete, već odrastao čovjek. Dio ove zemlje nas mrzi, da, ali mi ne možemo da odgovorimo mržnjom. Naš odgovor mora biti ljubav; radikalna, teška ljubav. „Dozvolite da vas ovo radikalizira radije nego da vas odvede u očaj“, napisala je aktivistkinja Mariame Kaba.
Možda je sada posebno važno da sačuvamo ono što imamo: dostojanstvo i ljubav prema životu.
(TBT,MEE)
