Ne postoji veća asimetrija moći od situacije kada zračno bombardiranje civilnih oblasti vrše državne snage. Sirijski arhiv je odlučio da bi najefikasniji put do krivičnog gonjenja bila istraga bombardiranja bolnica. (Jemenski arhiv, pridruženi projekat, dokumentirao je 133 napada na bolnice i medicinske ustanove u Jemenu između 2014. i 2019. godine, od kojih je 72 izvršila koalicija predvođena Saudijskom Arabijom, koju su naoružavale i pomagale SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.) Prema međunarodnom pravu, bolnice i medicinsko osoblje su „zaštićeni objekti“. Pošto je Sirija i za novinare bila najopasnije mjesto na svijetu – prvo zato što je država protjerala strane dopisnike iz zemlje; drugo, zato što su novinare otimale i ubijale militantne grupe – istraga se u velikoj mjeri oslanjala na snimke koje su, uz znatan rizik, proizveli medijski aktivisti i pripadnici hitnih službi.
Za istražitelje, to je bila i šansa i ograničenje. Sadržaj koji generiraju korisnici – kao što su video snimci snimljeni pametnim telefonima i postavljeni na Youtube – mogao bi postati novi oblik dokaza za odgovornost država prema međunarodnom pravu, što bi bio korak sličan uvođenju državnih dokumenata kao dokaza u Nirnbergu. Istražitelji su se nadali da će ova nova vrsta dokaza – koje su proizveli obični građani koristeći jeftinu i pristupačnu tehnologiju – demokratizirati međunarodno krivično pravo: „Više snimaka može značiti više pravde“, tvrdio je jedan advokat.
Istraga je imala političke, tehničke i pravne prepreke. Put ka međunarodnom krivičnom sudu u Haagu može biti blokiran vetom u Savjetu siguirnosti; u slučaju Sirije, to su učinile Rusija i Kina. Ali postoje zaobilazna rješenja, kao što je krivično gonjenje u trećoj zemlji koja ima zakon o univerzalnoj jurisdikciji. Dvojici zvaničnika Asadovog režima koji su prebjegli u Njemačku suđeno je u Koblenzu i proglašeni su krivim za mučenje.
Sumnje u pouzdanost sadržaja koji stvaraju korisnici na društvenim medijima učinile su takve materijale neprihvatljivim dokazom na sudu, u slučaju da su i dalje bili dostupni: naime, poslije napada na pariski klub Bataclan i džamije u Christchurch, zapadne vlade su izvršile pritisak na platforme društvenih medija da uklanjanju sadržaj koji može radikalizirati gledaoce. Međutim, aktivisti i istražitelji su nastojali povratiti i verificirati podatke. Istražitelji u Sirijskom arhivu povezali su se sa platformama za povraćaj izbrisanih snimaka. Hitne službe u bombardiranim područjima pod kontrolom opozicije, opremljene su GoPro kamerama koje su automatski označavale snimak metapodacima kako bi odredile njegovu lokaciju, datum i vrijeme. Zahvaljujući radu drugih organizacija kao što je Međunarodni, nepristrasni i nezavisni mehanizam UN u Ženevi, podaci se arhiviraju tako da se očuva lanac dokaza.
Čak i kada je bilo moguće dokazati ne samo da se napad dogodio već i ko je vjerovatni izvršilac, u slučajevima bombardiranja iz zraka bilo je gotovo nemoguće dokazati mens rea – da je djelo počinjeno s namjerom. Da je neki slučaj ikada stigao do suda, odbrana bi uvijek mogla tvrditi da je projektil greškom pogodio bolnicu, da je ona kolateralna šteta u napadu na obližnju zgradu u kojoj su bili smješteni militanti i stoga je bila legitimna meta. Tada bi tužioci morali da van razumne sumnje dokazuju za svaku okolnu zgradu da nije krila legitimni vojni cilj. To je praktično nemoguć zadatak.
Štaviše, medicinska ustanova je prema međunarodnom pravu zaštićeni objekat samo ako u njoj nisu smješteni borci ili oružje. Odbrana uvijek može tvrditi da bolnica u svojim prostorijama ima vojnu instalaciju – što je tvrdnja na koju se ruski portparoli uvijek vraćaju kao odgovor na osudu medija ili UN.
Istraga Sirijskog arhiva prikupila je masu podataka koji pokazuju da su državne zračne snage bombardirale medicinske ustanove, često više puta. Ali obrazac ne dokazuje nužno namjeru prema međunarodnom pravu. Libby McAvoy, pravna savjetnica Sirijskog arhiva, sačinila je prijedlog mogućeg pravnog dokaza namernog gađanja u slučaju da je medicinska ustanova pogođena dva puta uzastopno. Moglo bi biti i slučajeva u kojima avijacija nije gađala samo objekat, već i hitne službe i ljekare koji su se okupili na mjestu prvog bombardiranja i bili pogođeni u drugom. Pravni koncepti koje je McAvoy izrađivala kroz ove prostorno-vremenske kriterijume – višestruki ciljani napadi i uzastopni udari – mogli bi dokazati nijanse namjere. Ali istraga nije uspjela iznijeti nedvosmislen slučaj, a verodostojnost ovakve vrste dokaza možemo provjeriti samo na sudu.
Do sada nijedan od istraženih incidenata nije stigao do suda. Istraga je objavljena kao izvještaj na sajtu Sirijskog arhiva. Imamo mnogo snimaka, a pravde nema. Možda će se u budućnosti otkriti još dokaza: dokumenti, na primjer, koji pokazuju da su piloti slušali naređenja da ciljaju medicinsku infrastrukturu, ili audio snimci koji dokazuju namjeru.
Sumorna je pouka iz neselektivnog bombardiranja Gaze i ciljanja njenih bolnica. Tvrdi se da video snimci koje su objavili izraelska vojska i pridruženi zapadni novinari nakon kopnene invazije, prikazuju skladište oružja u bolnici Shifa. Teško da je to bio dokaz da se štab militanata nalazi ispod bolnice. Čak su i SAD ublažile svoj jezik i kasnije su bolnicu nazivale „komandnim i kontrolnim čvorištem“. Ali takve slike takođe mogu onemogućiti advokatima da dokažu van razumne sumnje da je bolnica trebalo da zadrži svoj zaštićeni status i da je zbog toga njeno ciljanje bilo nezakonito.
Između ograničenja međunarodnog prava i institucija, praktično je nemoguće krivično goniti države za bombardiranje bolnice – čak i uz obilje proverenih podataka koji utvrđuju ko je počinio djelo. Istovremeno, režim međunarodnog prava dozvoljava da se zračno bombardiranje klasificira kao „proporcionalno“, „legitimno“, „saosjećajno“, čak i „humanitarno“, bez obzira da li ga sprovodi Rusija, Sirija, Saudijska Arabija, Izrael ili bilo ko drugi. Uz historijske i tekuće neuspjehe u pozivanju država na odgovornost, države će nastaviti bombardirati bolnice praktično nekažnjeno kako bi pokrenule raseljavanje civilnog stanovništva.
(TBT, London Review of Books, Autor: Stefan Tarnowski)
