FELJTON
Kod odgovora na pitanje zašto i kako
očigledno počinjen genocid nije mogao biti dokazan, potrebno je poći ne od
stava i odnosa međunarodne zajednice, Republike Srbije ili čak Republike Srpske
kao sastavnog dijela BiH, nego od odnosa same Bosne i Hercegovine, nadasve
bošnjačkog (ali i hrvatskog) establishmenta, prema ovom pitanju
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Od
samog otpočinjanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i otkrivanja prvih
detalja o masovnim likvidacijama, silovanjima, koncentracionim logorima i
pričama preživjelih koje više sličile scenariju za kakav horor film nego
stvarnom životu, znalo se da je u Bosni i Hercegovini počinjen genocid. Već
tada skoro pa cjelokupna svjetska javnost ono što se događa na tlu Bosne i
Hercegovine naziva genocidom. Tako, jedna od prvih knjiga koja izlazi u ovom
periodu, 1993. godine, djelo američkog
novinara Roya Gutmana u naslovu sadrži upravo tu kvalifikaciju (djelo
„Svjedok genocida“ (izvr. naslov Witness to genocide)). „Genocide in Bosnia and
Herzegovina“ bila je uobičajena sintagma u periodu 92-95 za opis
tadašnje situacije u toj, za njih, maloj balkanskoj zemlji.
Sve ovo se događa do 1995. godine i
Srebrenice. Čak štoviše, međunarodna javnost ide i korak dalje. Norman Ciger u
knjizi „Genocid u Bosni – politika etničkog čišćenja“ piše o nastojanju
srbijanskih i srpskih vlasti na teritoriji pod kontrolom u BiH, da genocid preuobuku u ruho “etničkog čišćenja”, opisujući njihov kontinuirani rad na njegovom negiranju. Dakle, sve ono što će
kasnije uslijediti od počinitelja ovog krivičnog djela ne samo da je bilo
očekivano nego je predstavljalo sastavni dio činjenja ovog zločina (Posljednja
faza genocida – negiranje).
Dakle, sve i da su Bošnjaci kao narod nad
kojim je genocid činjen bili pristrasni i nekako sami od sebe, uslijed emocije
i subjektivnosti, počinjene ratne zločine kvalifikovali genocidom, kako je
moguće da je cijela međunarodna javnost pogriješila u ovoj ocjeni? Kako je
moguće da je tada bilo očigledno da je
riječ o genocidu, a da se sada teškom mukom dokazuje i ne uspijeva dokazati
(osim za Srebrenicu) da je bošnjački, i u pojedinim dijelovima BiH hrvatski
narod, progonjen i ubijan zbog pripadnosti bošnjačkom, odnosno hrvatskom
etnosu, da su stoga i masovne likvidacije, zatvaranja, mučenja, silovanja,
progoni i mnoge druge diskriminacijske mjere činjene nad jednim kolektivom a ne pojedincima. Nije to bila krilatica koju su Bošnjaci prišili minulim
dešavanjima – bio je to objektivan opis stanja na terenu.
Međutim, što smo se više udaljavali od rata
udaljavali smo se i od ispravnog pravnog kvalificiranja počinjenih zločina u
Bosni i Hercegovini. U ovome je veliku ulogu odigrala i činjenica nepostojanja
jedinstvene državne strategije o ovom pitanju; ono je prepušteno žrtvama, među
koje su se opet uvukli oni sumnjivih nakana i morala, te, svojim oportunističkim djelovanjem, još u većoj mjeri doprinijeli zatiranju istine. S
druge strane, srbijanska i srpska strana u BiH kontinuirano je, svim sredstvima, provodila posljednju fazu genocida i istovremeno prala ljagu sa svog imena. Stoga ne bi
trebalo začuditi da se sutra zapitamo, uslijed konstantnog spinovanja, da
li je zbilja ono što se dogodilo i ono što smo preživjeli uistinu i bio
genocid. Ova vjerovatnost je tim prije veća zbog nepostojanja osuđujuće presude
po ovom pitanju za bilo koju drugu opštinu osim za Srebrenicu. Naravno, sudska
istina nije uvijek jedina objektivna i apsolutna istina, međutim pitanje
pravde povlači za sobom i nužnost sudskog kvalificiranja počinjenih
zločina kao genocidnih, ali i osude počinitelja ovih zločina, kako
individualnih tako i državnih struktura koji su ih smislile i
sprovele u djelo. Upravo je ovo trebao da bude temeljni cilj podnesene Tužbe
Bosne i Hercegovine protiv Republike Srbije, a povodom optužbi za kršenje
Konvencije o genocidu.
Bosna i Hercegovina kao žrtva i tužitelj
Zašto se onda Bosna i Hercegovina, i pored
svih upozorenja i predviđenih scenarija, nije snašla u ulozi tužitelja po
pitanju podnesene Tužbe za genocid protiv Republike Srbije? Da li je to zbog
činjenice da je bošnjačka garnitura, a sve zarad sitinih ličnih interesa,
iskoristila ulogu žrtve, ujedno žrtvujući tužiteljsku poziciju ili je
jednostavno bila nedorasla ovom zadatku?
Stoga, potrebno je, još jednom, postaviti
pitanje – ako je genocid počinjen u tolikim razmjerama, na tlu cijele Bosne i
Hercegovine, kako je moguće da ga ne možemo dokazati?
Kod odgovora na pitanje zašto i kako
očigledno počinjen genocid nije mogao biti dokazan, potrebno je poći ne od
stava i odnosa međunarodne zajednice, Republike Srbije ili čak Republike Srpske
kao sastavnog dijela BiH, nego od odnosa same Bosne i Hercegovine, nadasve
bošnjačkog (ali i hrvatskog) establishmenta, prema ovom pitanju.
Kakva je i da li je postojala organizovana
politika, organizovan način djelovanja bošnjačkih čelnika kada je u pitanju
Tužba Bosne i Hercegovine protiv Republike Srbije?
Prije svega, potrebno je istaći kako i sama
činjenica da je Bosna i Hercegovina ustrajala u nakani da, po prvi put od
osnivanja Međunarodnog suda pravde, ovaj sud ispituje navode o kršenju
Konvencije o genocidu usmjerene protiv druge države, pogotovo ukoliko se imaju
u vidu brojna vanjska opstruiranja i pritisci koji su vršeni na
bosanskohercegovačku vladu za odustajanje od ovog procesa, predstavlja svojevrsnu
pobjedu. Cijelo vrijeme od podnošenja tužbe, 1993. godine, vršeni su strahoviti
pritsci na vladu Bosne i Hercegovine da povuče tužbu, pa je čak dolazilo i do
prikrivenih prijetnji kojima se i danas srbijanski i srpski lideri služe o (ne)očuvanju
cjelovitosti Bosne i Hercegovine u slučaju insistiranja na tužbi i nerješavanja
ovog pitanja diplomatskim putem. Ove izjave dolazile su od najviših zvaničnika
Republike Srbije te se gotovo pa mogu staviti u isti koš kao sa Karadžićevom
izjavom o, u slučaju insistiranja na nezavisnoj BiH, odvođenju muslimanskog
naroda u nestanak. S druge strane, čak i pokušaj priče o nužnosti tužbe dočekivan
je na nož – kao vid destabiliziranja regiona, ljuljanja mira i pomirenja.
Nakon sagledavanja svih relevatnih faktora
i odnosa može se sa sigurnošću izreći konstatacija kako je cjelokupna bošnjačka
politika bila nedorasla da odgovori zadatku po pitanju Tužbe BiH za počinjeni
genocid i da je bilo svojim aktivnim bilo pasivnim djelovanjem, doprinijela
presudi iz 2007. godine. Međutim, ne samo to, nego se ovdje može ići od naivnosti
po ovom pitanju, nezainteresovanosti, nestručnosti pa sve da trgovine tužbom i
njene smišljene sabotaže.
Pravne i političke implikacije Tužbe BiH
protiv Srbije i njene revizije
I danas, skoro 24 godine od pokretanja
postupka pred Međunarodnim sudom pravde, stanje po pitanju podnesene Tužbe
Bosne i Hercegovine je konfuzno i u najmanju ruku nedorečeno.
Sa ove vremenske distance izuzetno je teško
razmrsiti klupko i doći do istine iza ovog procesa. Uopšteno posmatrano, Bosna
i Hercegovina je u toku činjenja zločina genocida od strane (sadašnje)
Republike Srbije u sadejstvu sa vlastima ilegalno formirane Srpske Republike
BiH, 1993. godine Međunarodnom sudu pravde podnijela Tužbu protiv SR
Jugoslavije pod optužbom da ova državna zajednica čini krivično djelo genocida
nad njenim građanima, prije svega, bosanskim Muslimanima. Proces je usporavan
od strane Republike Srbije različitim metodama da bi napokon 2006. godine
započela glavna rasprava pred ovim sudskim tijelom. Godinu dana kasnije, Međunarodni
sud pravde donosi presudu po ovom pitanju, abolirajući Srbiju kao počinioca ili
saučesnika u genocidu, istovremeno joj stavljajući na teret kršenje Konvencije
o genocidu uslijed nesprječavanja i nekažanjavanja počinilaca genocida. Bosni i
Hercegovini ostavljena je mogućnost da, u slučaju pronalaska novih dokaza,
uloži reviziju u ostavljenom desetogodišnjem roku.
Međutim, priča iza ovog procesa daleko je
složenija.
Bosna i Hercegovina imala je dva ostavljena
roka, od podnošenja tužbe 1993. do početka glavne rasprave 2006. godine
(vremenski period od 13 godina) i poslije izricanja presude od 2007. godine do
danas (vremenski period od 9 godina i 8 mjeseci), da dokaže da je na njenom tlu
počinjeno krivično djelo genocida. U oba
ova roka Bosna i Hercegovina trebala je da pronađe dokaz koji nedvosmisleno
govori o učešću ili saučesništvu Republike Srbije u počinjenom krivičnom djelu;
namjeri organa ili lica koja su zastupala ovu državnu zajednicu da počine
genocid. Navedeno svakako da su pravni osnovi podnesene tužbe. Ipak, tužba BiH po optužbama za genocid
protiv R Srbije, presuda po ovoj tužbi, ali i sama revizija, predstavljaju
prije svega političko a ne pravno pitanje kakvo bi ono trebalo da bude. U ovom
aspektu bitna je unutrašnja politika Bosne i Hercegovine, bilateralna politika
između BiH i Srbije i međunarodna politika i prema BiH i prema Srbiji, ali i cjelokupni međunarodni odnos snaga na svjetskoj političkoj sceni.
Kod analiziranja podnesene tužbe BiH i
presude Međunaradnog suda pravde potrebno je osvrnuti se na sljedeća pitanja:
– Da li je, onda, Međunarodni sud pravde
donio političku ili pravnu odluku?
– Kakva je uloga bosanskohercegovačke
politike u donesenoj presudi i pitanju revizije (prije svega bošnjačke, ukoliko
se izuzme“doprinos”politike bosanskih Srba ovom pitanju)
Ko je bošnjačkim političarima držao svezane
ruke i da li su im ruke i bile vezane ili je riječ o smišljenoj sabotaži ove
internacionalne tužbe, krucijalno je pitanje na koje je potrebno iznaći
odgovor.
Analiza Tužbe BiH protiv Srbije (i Crne
Gore) za genocid
Istraživanje i analiziranje problematike
Tužbe BiH protiv Republike Srbije može se sagledavati u tri različita vremenska
perioda:
*Period podnošenja tužbe – 1993. godina;
*Period od podnošenja tužbe do donošenja
pravosnažne sudske presude 1994. -2007.;
*Period ostavljen za reviziju – 2007. – do danas.
Sva nadležnost po pitanju Tužbe Bosne i
Hercegovine protiv Republike Srbije, kako je riječ o državnom pitanju, nalazi
se u rukama Predsjedništva BiH. Međutim, kako je poznato, potpisivanjem
Daytonskog mirovnog sporazuma, čiji je Aneks IV postao važeći Ustav BiH,
uvedena je institucija tročlanog Predsjedništva (čiji se članovi biraju iz reda
tri konstitutivna naroda) sa jednakim pravom glasa, gdje se pri tom srpski član
Predsjedništva bira sa teritorija Republike Srpske (čije su granice zasnovane
na genocidu također priznate ovim sporazumom), čime je BiH postala „osakaćena“
po ovom pitanju. Naime, izlišno bi bilo očekivati od predstavnika RS-a da radi
protiv interesa ovog entiteta, a Tužba BiH protiv Srbije svakako da je jedno od
takvih, spornih pitanja, pogotovo zbog činjenice da je dokazano da je genocid,
barem na teritoriju Srebrenice, počinjen od strane vojske i policije RS-a.
Srpska strana je cijelo vrijeme, kako će biti pokazano, radila u korist tužene,
srbijanske strane, uz sve nelegičnosti koje konstatacija, da jedan dio države i
njeni predstavnici, pogotovo oni izabrani u vrhovni državni organ, rade protiv
njenih interesa, nosi sa sobom. Ipak, ukoliko se ima u vidu spomenuti način
nastanka ovog entiteta, riječ je, uz sve nelogičnosti, o prirodnom slijedu
događaja.
Dakle, kod sagledavanja pitanja
odgovornosti po pitanju Tužbe BiH protiv R Srbije potrebno se hronološki
vratiti i sagledati sastav Predsjedništva BiH, te tu tražiti odgovorne i
odgovore, te predstavljene sastave komparirati sa tri predstavljena perioda
koji su ovdje od značaja.
Period podnošenja tužbe – 1993. godina
Postavljanje prof. Francisa Boylea za
agenta BiH pred Međunarodnim sudom pravde
U periodu podnošenja tužbe, 1993. godine,
na čelu Republike Bosne i Hercegovine nalazio se prvi predsjednik nezavisne i
samostalne RBiH, Alija Izetbegović. Predsjednik Izetbegović je tužbu
sastavljenu od strane Francisa Boylea potpisao i ona je u tom obliku i
podnesena na razmatranje pred Međunarodni sud pravde. Ovom prilikom predsjednik
Izetbegović dao je i punomoć za zastupanje tužbe pred ovim sudskim organum
kojom je Francis Boyle, imenovan za pravnog zastupnika BiH, ovlašten za
pokretanje i vođenje sporova u ime naše zemlje. U januaru 1994. godine Francis
Boyle biva smijenjen sa mjesta bh. agenta. Zašto i na koji način dolazi do
smjene profesora Boylea nije poznato, ipak i sam Boyle u jednom intervjuu
izjavljuje kako je do njegovog odlaska sa mjesta agenta BiH došlo utjecajem
“velikih sila” na Bosnu i Hercegovinu.
“Pred Međunarodnim sudom pravde uspio
sam izdejstvovati dvije mjere privremene zaštite za BiH protiv tadašnje
Jugoslavije, tvorevine koja je uključivala Srbiju i Crnu Goru. Bio sam na
dobrom putu da izdejstvujem presudu protiv Velike Britanije, koja je u ratu
radila za Srbiju. Tada se desila interna i vanjska sabotaža. Velike sile su
tražile od bosanske vlade da me skloni jer su znali da ja neću stati. Godinama
kasnije desila se presuda Međunarodnog suda pravde koja je potpuno politička i
koja je Srbiju i Crnu Goru oslobodila odgovornosti za genocid u BiH, čak i u
Srebrenici. Srbija je historijski oslobođena odgovornosti za agresiju i genocid
u BiH. Velike sile žele vidjeti Srbiju u EU I već u NATO, a uskoro i u EU, ali
oni jednostavno ne želi muslimanski bantustan u tom društvu. To je tako prosto
i tako bolno.“ (Francis Boyle, 2012. godine)
U više navrata Boyle će kasnije ponoviti
tezu u sabotaži tužbe, ne samo od strane Republike Srbije ili međunarodnih
faktora, nego i unutarbosansku sabotažu, koja se nije ograničavala samo na
djelovanje bosanskih Srba, ističući kako je Tužba BiH na Međunarodnom sudu
pravde kontinuirano sabotirana sve od 1996. godine.
Evidentna je činjenica kako su vanjske
sile, koje su insistirale na pitanju da se pitanje tužbe riješi vansudskim
putem, skoro pa zagovarajući stav kako će stavljanje počinjenih zločina pod
tepih doprinijeti pomirenju, imale presudnu ulogu na ponašanje Alije
Izetbegovića po ovom pitanju. Politika međunarodne zajednice, a pogotovo
vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država, uvjetovala je ponašanje
predsjednika Izetbegovića i u velikoj mjeri zakočila cijeli proces.
(nastavlja se)
(TBT)
