Piše: Joe Gill, thebosniatimes.ba
Nidaa Sisalem Aleman nije spavala nedeljama. Kao britanska Palestinka iz Gaze, očajnički pokušava da pomogne svojoj 80-godišnjoj majci i njenoj sestri da izađu iz Gaze od početka rata. Tamo je zarobljena i porodica njenog muža. Neki su ubijeni.
Intervjuirao sam je na rubu protesta za Gazu u Brightonu gdje je stotinu ljudi ili više ležalo na ulici prekriveno bijelim čaršavima, praćeno pjesmama i poezijom.
U Gazi, kao da su užas i zločini od prethodnog dana samo predokus gnusnijih ratnih zločina koje donosi idući dan, a koji su izvršeni u mraku sa Izraelom nametnutim internetom i nestankom struje, dok svijet gleda.
„Užasno je,“ kaže Nidaa. „Ne mogu razgovarati sa svojom porodicom. Svako jutro moram se probudti veoma rano da bih pokušao da ih nazovem… oni nemaju internet ili fiksni telefon, Izraelci su prekinuli.”
Njena majka, koja pati od problema s bubrezima, živi u al-Sabri, u zapadnoj Gazi. Dana 15. novembra, izraelski zračni napad je ciljao i bombardovao džamiju Sabra, ubivši najmanje 50 ljudi. Nidaa je jako gurnula svoju majku da ode na jug. Nije bilo taksija pa je morala pješačiti.
“Hodala je šest sati ili više. Dvaput je pala jer su pucali prema ljudima da ih uplaše, pucajući im između nogu… Izraelski vojnici su se smijali kada ona pada, a ako moja sestra krene u pomoć oni viču, ne žele da iko pomogne bilo kome.
“Ako neko nosi hranu, hljeb, čips za djecu, čokoladu, bilo šta što je ostalo u kući, traži da to baci. Moja sestra je rekla da je na putu prema jugu našla puno hrane na podu, kruha, keksa. Tokom šetnje ne smiju ništa jesti.”
Njena majka je sada u Deir al-Balahu, gdje se nalazi groblje British Commonwealtha za indijske trupe koje su se borile za Britansko carstvo protiv Turaka u Prvom svjetskom ratu.
Mnogi iz porodice Nidainog muža su ubijeni dok je pokušavalo pobjeći nakon što im je Izrael naredio da odu. Iz njene kuće izašla je starija rođaka sa svojom invalidnom unukom i snahom, mašući bijelom zastavom. Izraelske trupe su ih upucale, kaže Nidaa.
“Od prošlog petka, možda 10 dana, niko im nije pomogao. Nema Crvenog krsta, nema Ujedinjenih nacija, nema hitne pomoći.” Ona dodaje: “Tri tijela još uvijek su na putu, a ostali su povrijeđeni.”
Oni koji su pratili ratove na Bliskom istoku od 2001. godine bili su svjedoci nebrojenih užasnih napada na civile, od drugog zaljevskog rata, kada su milioni gledali kako Bagdad bombarduju SAD kao da je to bio vatromet šoka i strahopoštovanja, sa hiljadama ubijen američkim projektilima van vidokruga kamera. Zatim su uslijedili ratovi u Siriji i Jemenu.
Globalni protesti
A sada Gaza. Još jednom, naše zapadne vlade su podržale i podržale izraelski rat uništenja. I poput invazije na Irak 20 godina ranije, milioni ljudi su izašli na ulice da protestiraju protiv rata učinjenog u njihovo ime.
Gaza je također rat narativa, vlada protiv njihovog naroda, sa zapadnim korporativnim medijima koji pokušavaju održati liniju u korist legitimiteta Izraela, dok milioni u zapadnim zemljama sve više vide kako im vaga pada s očiju.
Prošle sedmice, grupa od 50 ljudi dovezla se na most San Francisco-Oakland Bay tokom jutarnje špice i zaustavila svoje automobile, bacivši ključeve automobila u zaljev i blokirajući saobraćaj satima. “Petnaest demonstranata pokrilo se pokrivačima i leglo ispred vozila da predstavljaju mrtva tijela u Gazi”, objavio je New York Times.
U međuvremenu u državi Washington 7. novembra stotine propalestinskih demonstranata okupilo se u luci Tacoma kako bi blokirali vojni brod za opskrbu za koji vjeruju da je nosio oružje iz Sjedinjenih Država u Izrael.
„Želimo prekid vatre sada. Želimo da ljudi prestanu da budu ubijani sada. Želimo stvarno ispitivanje i akciju u vezi sa vanjskom politikom SAD-a i američkom finansiranju Izraela,” rekao je Wassim Hage, koordinator za kontakt sa zajednicama u Arapskom Centru za resurse i organizaciju, organizatoru skupa u Tacomi.
Druge grupe su blokirale luke kako bi spriječile da se pošiljke oružja ukrcaju na brodove za Izrael, u Kaliforniji, Belgiji, Australiji, i tvornicu oružja BAE u Kentu u Velikoj Britaniji. Ova vrsta protesta direktne akcije za blokiranje isporuka oružja se širi.
Dok naše političke elite daju carte blanche podršku izraelskom totalnom ratu protiv 2,2 miliona Palestinaca u Pojasu Gaze, globalni protesti, uključujući direktne akcije i sjedenje na glavnim željezničkim terminalima od New Yorka do Londona, preplavljuju evropske i američke gradove.
Za milione širom svijeta koji protestuju protiv rata, to je najjasniji mogući slučaj militarističke sile koja vodi totalni rat protiv opkoljenog i u suštini bespomoćnog naroda, koji podržavaju takozvani demokratski političari protiv svega za šta tvrde da se zalažu.
Medijsko kadriranje
Suočeni s ovim masovnim suprotstavljanjem genocidu, zapadni novinari i kreatori mišljenja nastoje predstaviti rat kao Izrael protiv Hamasa. Jonathan Freedland u svojoj sedmičnoj kolumni u subotnjem Guardianu u potpunosti se pretvorio u Marka Regeva, glasnogovornika izraelske propagande, ističući da je ovo bio samo rat protiv džihadističkog kulta smrti koji “mora biti poražen”, bez obzira na genocidne izjave izraelske vlade.
Isto tako, prije bilo kakve rasprave u emisiji, TV voditelj Piers Morgan uvijek zahtijeva od svakog gosta da osudi Hamas. On nikada ne traži od proizraelskih gostiju da osude Izrael zbog njegovog terorizma. Jeremy Corbyn je bio izuzetak. Nije prihvatio Morganovo kadriranje, ali su ga provikali.
Novinar koji radi u vodećim britanskim novinama rekao mi je ove sedmice kako je neuravnoteženo to što su svi kolumnisti koji pišu o Gazi bili pro-izraelski ili jevrejski, dok nijedan nije Palestinac ili Arap. Dodali su da koliko god mediji iznosili izraelski stav, ljudi u Velikoj Britaniji su znali da je ono što vidimo – masovno ubijanje civila i djece – fundamentalno pogrešno.
U međuvremenu svako ko gleda bez žmigavca može vidjeti da Izrael donosi Nakbu protiv cijele Gaze, koristeći izgovor da su svaka škola, bolnica i izbjeglički kamp Hamasov nervni centar. Čak je i BBC rušio svaku od gotovo komičnih tvrdnji Izraela u bolnici al-Šifa, koju je okupirao i uništio pred cijelim svijetom, jer su prijevremeno rođene bebe i stotine teško povrijeđenih ostavljene bespomoćne, a zatim protjerane.
Za razliku od Iraka, zapadna javnost može pristupiti užasima rata direktno putem svojih telefona na društvenim mrežama, gdje novinari i aktivisti mogu dijeliti video, slike i priče bez posredovanja korporativnih medija. Svi vidimo užas.
Nikada anglo-američka politička klasa nije bila u tolikoj meri bez dodira sa milionima običnih ljudi u smislu njihove instinktivne odbojnosti prema masovnim zločinima nad civilima, uglavnom ženama i decom, koji već pate pod opsadom i okupacijom.
Dok su antiratni protesti u Velikoj Britaniji 2003. uglavnom organizirani kroz koaliciju Stop the War, uz značajno prisustvo radničkog pokreta, današnji protesti su mladalački, raznoliki i decentralizirani, sa značajnim muslimanskim, jevrejskim i globalnim većinskim prisustvom. Ovo je pravi masovni pokret. Neopjevani i često sijedi aktivisti palestinskog pokreta solidarnosti udružili su snage sa spontanim porastom u gradovima i kampusima širom Ujedinjenog Kraljevstva.
Suella Braverman, nedavno smijenjena ministarka unutrašnjih poslova Velike Britanije, odgovorila je na ovaj popularni pokret poticanjem krajnje desničarske rulje da napadnu mirne demonstrante preko lista Times. Torijevska štampa podržala je njenu kampanju jer imaju sve glavne rasističke pokrete od Oswalda Moseleya.
Rani su dani, ali postoji osjećaj da bi pokret protiv izraelskog rata u Gazi mogao potencijalno destabilizirati procionističku, rasističku i proratnu poziciju zapadne političke elite koja je uglavnom ostala nepromijenjena uprkos katastrofama u Iraku, Libiji i Afganistanu.
Strah i prezir
Danas možemo vidjeti koliko su ovi protesti prijeteći zapadnom establišmentu u gađenju i sumnji usmjerenoj prema masovnom pokretu, predvođenom uglavnom postkolonijalnom radničkom klasom i omladinom Wesjewta.
Britanski političari, uključujući laburističkog kancelara u sjeni, tvrde da su protesti u uredima poslanika zastrašivanje, kao da su mirne demonstracije na neki način prijeteće ili potencijalno nasilne. Nijedan poslanik nije napadnut. Ali političari ne mogu nastaviti ignorirati zahtjeve hiljada birača, izražene u mejlovima, pismima i protestima. Oni očekuju da se njihovi predstavnici javno suprotstave genocidu i etničkom čišćenju Izraela i da traže prekid vatre. Ovo nije nerazumno.
Nidaa je, kao i mnogi drugi britanski Palestinci, prisustvovala nedavnim protestima i bdijenjima u blizini svoje kuće. Ona nije izrazito politička osoba, ali ovo je drugačije. “Cijenim ono što ljudi rade, idu i marširaju svake subote… ali vlast ništa ne čuje. Mi samo želimo prekid vatre. To je dovoljno. Koliko djece treba da ubiju? Hoće li nas sve ubiti, dva miliona ljudi?”
Antiratni protesti možda neće biti u stanju da zaustave rat, ali mogu izazvati proratnu propagandu i političku podršku elite ratu, ocrnjujući i oštećujući predsjednike i rušeći lidere, poput Tonyja Blaira, koji je poticao i podržavao ratove na Bliskom istoku.
Prije više od pola stoljeća, američki rat u Vijetnamu intenzivirao je globalni pokret protiv rata, imperijalizma i podstakao porast radikalizma širom zapadnog svijeta. Dok mu je rejting odobravanja opao i njegova kontrola nad Kongresom se raspadala zbog stalnog protivljenja ratu, predsjednik Lyndon B Johnson rekao je svojoj supruzi 1967.: “Ne mogu izaći, ne mogu završiti s onim što imam . Pa šta da radim, dođavola?” Godinu dana kasnije dao je ostvaku.
Joe Biden, Rishi Sunak i Olaf Scholz čuvajte se.
(TBT, MEE)
