Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nema više nikave nade za Palestince u Gazi; niko im neće pomoći! Oni koji bi i htjeli, ne mogu, a oni koji bi i mogli neće. Posljednja nada Palestinaca, kao i nada destina miliona ljudi koji su demonstrirali diljem svijeta, umrla je nakon sastanka lidera zemalja članica Arapske lige, odnosno vođa članica Organizacije islamske suradnje (OIC) . Iako su vođe islamskih zemaljapokazale formalno jedinstvo u osudi izraelske agresije na Gazu, osim pukih proklamacija nije učinjen niti jedan potez koji bi ukazao da pedestak islamskih vladara ima namjeru zaustvaljati cionističkog kasapina Benjamina Netanyahua.
KERBELA
Nije ovo priv put u historiji da napadnuta skupina muslimana bude ostavljena na cjedilu od svoje braće po vjeri. Takvih primjera je na desetine bilo u skorijoj historiji kada se dešavao genocid nad muslimanima, a bespomoćni poglavari islamskog svijeta bi sjedili skrštenih ruku i ne bi pristizali u pomoć.
Tako se sjećam jednog pisma kojeg smo objavili u ratnom izdanju sedmičnog lista „Ljiljan“, u kojem muslimani negdje sa juga Mađarske mole sutana da ih zaštiti od napada „kavura“. Sedam godina su bili opkoljeni i čekali odgovor sultana koji nikad nije stigao. Svi su pobijeni i poklani. To se smatra prvim genocidom nad muslimanima koji je počinjen prije Balkanskih ratova.
No, ni daleka prošlost muslimana nije ništa drugačija. Najeklatanatniji primjer je masakr na Kerbeli gdje je ubijeno sedamdesetak muslimana, mahom nejači, žena i djece. Isto su bili opkoljeni, bez hrane i vode, poput Palestinaca u Gazi. Ni njima niko nije htio priteči u pomoć. Taj zločin su počinili muslimanskih koljači na čelu sa Jezidom, sinom halife Muavije,utemeljiteljem dinastaije Umjevića. Tu su pobijeni potomci poslanika Muhammeda, a.s., poput unuka Husejna. Njihov grijeh je bio da nisu htjeli dati legitimitet sarhošu i kriminalcu Jezidu da bude halifa i vođa muslimana.
Velika većina muslimana je potisnula sjećanja na zločin na Kerbeli, smatrajući da će „zabadanjem glave u pijeska“ umanjiti sektaške sukobe koji su nakon toga buktili unutar ummeta, sljedbe Muhammed, a.s., dok je šiitska manjina na tome insistirala, pa čak to ponekad ispoljavala kroz kroz ekstremnu mitologiju i rituale. Tako da su ljudske i etičke pouke Kerbele ostale prilično zapretane u konfuznu religijsku povijest islama.
Danas, kada se svijet vidi jasno kao na dlanu, Palestinci su očekivali pomoć od Irana,te njegovih tzv. proxy grupacija u Libanu, Siriji, Iraku i Jemenu, potom od njegovih geopolitičkih saveznika Rusije i Kine. S druge pak strane, pošto su Palestinci i Arapi, pomoć su očekivali od svoje arapske braće, prije svega zemalja koje graniče sa Palestinom poput Egipta i Jordana, a potom i od bogatih arapskih monarhija zemalja zaljeva. Sa izuzetkom Katara, koji je transparentno finansijski pomagao Palestince, ostale zemlje UAE, Oman, Kuvajt, Bahrein i Saudijska Arabija, držale su se prilično rezervirano i komformistički u odnosu na tzv. Palestinsko pitanje. Tako da su u plamenu Gaze spaljene i iluzije o arapskom nacionalizmu i panarabizmu. Od Gamala Abdel Nasera i Sadama Huseina,do Muhammeda Bin Salmana arapske vođe su se natjecale za tron i nasljeđe poslanika Muhammeda, a.s., koji je bio uspio ujediniti Arape.
NE ZNAJU DA SMO SJEME
Zemlje Dalekog istoka, poput Indonezije i Malezije, kao i Pakistan, te Turske, davale su verbalnu podršku Palestincima, od koje i nisu imali baš neke fajde. Tako da su na plamenu Gaze spaljene i iluzije o panislamizmu.
Pa pošto nije bili ni za očekivati da će Rusija i Kina, kao globalne saveznice Irana, pokazati toliko empatije za stanje Palestinaca, te da će iz moralnih pobuda intervenirati, a saveznici arapskih monarhija, Amerika i Evropska unija, zauzele su stranu Izraela i bukvalno postale saučesnice u genocidu nad Palestincima, jasno je bilo da sumuslimani bili prepušteni sami sebi.
I ne samo prestravljeni Palestinci u Gazi, već milioni ljudi diljem svijeta na demonstracijama uzalud su zazivali su nekoga od arapskih vođa da stane u odbranu Gaze.
Takav nastup je, na primjer, imala i Aleida Guevara, liječnica, aktivistica i kći legendarnog Chea.
„ Ljudima arapskoga svijeta: Šta čekate?! Mi smo jako daleko, ali vi ste tamo. Danas se to događa Gazi, Palestini, a kome će sutra? Ako dozvolite Izraelu da radi što hoće, gdje će stati? Morate se ujediniti! Branite svoju krv, svoju kulturu, svoj život! Ne možete to zaboraviti …!“
Nema tog muslimana na svijetu da mu srce nije slomljeno, a duša nije potonulau očaj i beznađe zbog spoznaje da su najmalobronije demonstracije za podršku Palestincima zabilježene u arapskim zemljama. Iakoje svakome jasno da su to tamo represivni režimi i da se nakon narodnog bunta kojeg su Arapi iskazali u vrijeme tzv. Arapskog proljeća, okrutni diktatori boje za sebe, ipak je bolno saznanje da muslimani diljem islamskog svijet žive u takvom strahu.
Ne znam da iko više ičim utješiti ucviljene majke iz Gaze, niti mogu zamisliti da ima adekvatna satisfacija za zločin ubijanja njihove djece. Tješim se dvjema mudrim izrekama, koje pripisuju Aliji Izetbegoviću: „Pokopali su nas u zemlju, ali nisu znali da smo sjeme“ i „Mi smo narod koji jednom umire, a dva puta živi“!
(TBT)
