Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Da li se djeca razlikuju? Da li slike ubijene djece u Jabaliji treba manje da nas uznemire od slika ubijene djece iz kibuca Beeri? Da li slike mrtve djece u Jabaliji uopće treba da nas uznemire i da li je to dopušteno? Naša djeca draža su nam od svega na svijetu, a mrtva izraelska djeca razdiru srce svakog Izraelca više nego svako drugo mrtvo dijete. Sasvim ljudski i očekivano. Ali nemoguće je da nema mjesta i za uznemirenost zbog masovnih ubistava djece u Gazi zato što je neko ubio našu djecu. Pogibija te djece bi trebalo naročito da nas uznemiri kada se sjetimo ko su ona i ko je kriv za njihovu katastrofu. (Odgovor: Izrael i Hamas.) I kada se sjetimo kako je izgledao njihov život, i kako izgleda njihova smrt. (Odgovor: to su djeca siromaštva, bijede, opsade i izbjeglištva, bez sadašnjosti i budućnosti, za šta je u velikoj mjeri kriv Izrael.)
Moja dobra prijateljica, ljevičarka, krajem nedjelje je napisala: „U ovom ratu ne mogu da žalim obje strane podjednako. Možda bih to mogla u Ukrajini, ali ovdje ne. Gideon Levy opisuje izgorjelu bebu, a ja vidim bebu iz Nir Oza.“ Bebu iz Nir Oza ubili su nitkovi iz Hamasa i to tako okrutno da je to teško opisati. Bebe u Jabaliji je hladnokrvno ubila izraelska vojska, bez posebnih zlih namjera, ali u zastrašujućem broju. Gledati samo bebu iz Nir Oza, a ne vidjeti bebu iz Jabalije? To je moralni poremećaj tim prije što je broj ubijene djece u Gazi nepojmljivo visok: prema jučerašnjim podacima Hamasovog ministarstva zdravlja do sada je ubijeno 3.900 djece.
Bio je ovo krvavi vikend u Gazi i snimci koji su stizali bili su neki od najgroznijih koje smo vidjeli u ovom užasnom ratu. Unakažena tijela osmoro zagrljenih mališana, stavljenih u dvije plastične bijele kese, po četiri tijela u svakoj, zauvijek zatvorenih na putu do masovne grobnice. To su bebe iz Gaze koje je neko ubio. Rat je, ali ipak se moraju povući granice.
Na drugom snimku ruševina iz koje odjekuje vrisak i desetine tijela kako leže uokolo, mahom dječjih. Područja oko bolnica se neprekidno bombardiraju – juče je to bila dječja bolnica „Al Nasr“. U njoj leže djeca koja boluju od raka: petoro ljudi je poginulo. Nije teško zamisliti strah djece u bolnici. I ta je bolnice dobila naredbu da se evakuira, kao da ima gdje. Ambulantna kola s ranjenima na putu do prelaza Rafijah bombardirala je avijacija: Izrael je tvrdio da su u njima bili teroristi. Put uz more, kojim interno raseljena lica pokušavaju pobjeći na jug kako je naredio Izrael, zakrčen je tijelima, među kojima je i mnogo dječijih. Svaka bomba bačena na Gazu ubija djecu.
Sve to ne treba uznemiriti nijednog Izraelca jer Izrael sada oplakuje svoje mrtve. Ne samo da ne treba da uznemiri, već je samo uznemirenje u vezi s tim zabranjeno i kriminalizirano. One koji se uznemire hapse, tim prije ako su to izraelski Arapi. Zabranjeno je uznemiriti se zbog ubijanja u Gazi, pa čak i ako ginu djeca o čijoj dobronamjernosti i nevinosti ne može biti rasprave. Sam protest protiv njihovog ubijanja je izdaja. To su djeca iz Gaze, njih u Izraelu ne smatraju djecom, kao što ni njihovi roditelji nisu ljudska bića jer su okrutno ubili našu djecu.
„How can we not?“ upitao se juče državni sekretar Entony Blinken dok je gledao slike ubijene djece iz Gaze, izvučene iz ruševina. Blinken je rekao da ga je potresla slika izraelske djece čijeg su oca ubili a potom su ubice otvorile frižider i ravnodušno jele ispred uplakanih siročića. Zatim je govorio o mrtvoj djeci iz Gaze. Rekao je: „Kada gledam njihove oči, ja vidim oči svoje djece – kako da ih ne vidim?“
A kada mi gledamo oči mrtve djece iz Gaze, mi ne vidimo našu djecu. Sumnjam da uopće vidimo djecu. How can we not?
(TBT, Haaretz)
